spagosmail: Vrijeme sabiranja i oduzimanja

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu novasloboda.ba dana 26. decembra 2024. godine, autor je Esad Kučević)

Esad Kučević: Ulcinj – sportska riječ godine

Pogledajte, semafor.

Očekivanje se obistinilo.

Na izmaku 2024. godine, poslije neizbježnih sabiranja i oduzimanja, u izboru sportskih laureata, gotovo na svim rang-listama, slavodobitnici u međunarodnoj konkurenciji su olimpijski šampioni.

Igre u Parizu obilježili su Mondov skok s motkom, lagodni, hladnokrvni i tihi pucnji bez opreme turskog para Jusufa Dikčea i Ilajde Tarhan, koje je čula čitava planeta, trijumfalni povratak američke gimnastičarke Simon Bejls, sa tri zlatne i jednom srebrnom medaljom, pakistanski prvi i najsjajniji ponos Aršad Nadim, vanserijski rekorder u bacanju koplja…

Ima, još, nezaboravnih olimpijskih strasti.

Alžirska bokserka Iman Helif, u borbi sa viškom muških hromozoma, dva srca azerbejdžanke Jajlagul Ramazanove, koja su u gravidnom stanju kucala kao jedno, pri savršenom pogađanju mete, nedodirljiva američka plivačica Kejti Ledecki, devetostruka olimpijska prvakinja, peti put zaredom zlatni kubanski rvač Mihain Lopes Nunjez, specifična dremka gimnastičara Stivena Nedoroščika, magijski realne naočari i amajlija plišanog slona južnokorejske gimnastičarke Kim Jeji…

Njihovi momenti osvojili su pažnju čitavog dunjaluka. Onda su pod najezdom digitalne revolucije svjetski i olimpijski rekordi, metri, sekunde i pobjednički golovi, kao po inerciji i gotovo istovremeno, iz statističke dokumentacije, postali tema sviđanja, dijeljenja i tvitova.

Ni to nije sve. Iz Pariza u penziju su otišli britanski teniser Endi Mare, najnoviji trener Đokovića i legendarni španski košarkaš Rudi Fernandez, prvi i jedini u istoriji igre pod obručima sa šest učešća na završnom turniru Olimpijskih igara.

Naravno, nije sve, u jednini. Među sportskim vijestima koje su obilježile 2024. godinu su: Bostonov 18. šampionski pohod u NBA ligi i sedmi povratak Panatenaikosa na košarkaški vrh Evrope, četvrta titula fudbalera Španije, posle dominacije na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj, Italija je na teniskom tronu u ekipnoj konkurenciji, košarkaš Nikola Jokić, popularni “džoker” je treći put najkorisniji igrač NBA lige, neočekivani transfer u Formuli 1, prelazak britanskog vozača Luisa Hamiltona iz Mercedesa u Ferari…

Najzad i zvanično: bik je podvio rogove i holandski dubl poslao Nadala u legendu, švedski altetičar Armand Duplantis, deseti put oborio sopstveni svetski rekord u skoku motkom, poslije preglasavanja sudija Ukrajinac Oleksandr Usik je pobijedio Tajsona Fjuria i postao apsolutni prvak svijeta u boksu, ukrajinska atletičarka Jaroslava Mahučih oborila je svjetski rekord u skoku uvis, nova dinastija Kanzas Siti čifsi osvojili su 58. izdanje Superboula, njemački fudbalski trener Klop je iznenada, poslije devet sezona, napustio Liverpul, trkom za Veliko finale u Abu Dabiju – Noris donio slavlje Meklarenu, dok je Ferstapen u senci sa titulom u rukama…

Na kraju fantazija o (ne)pogrešivosti: Osamnaestogodišnji Indijac Gukeš Domaradžu postao je najmlađi šampion svijeta u šahu, pošto je pobijedio branioca titule Dinga Lirena iz Kine…

I tako dalje. Ima još valjda, nade za nas. Bar dok ima šanse i prkosa u nama. U povjerenju, ima nas još, kao što ima ulja u svići, što bi rekli Dalmatinci.

Ima još i vremena. Iako u neizvjesnoj potrazi za srećom, koja nije blagorodni cilj, nego način života, ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, nego je svaki puteljak avantura, a ne izuzetak. Naročito, kad u valceru emocija i uspomena sa istorijskom dubinom, sretan epilog (p)ostane tetovirani happyend mudrog iskustva. Ovjekovječen u memoriji:

„Nema više vremena, za bilo šta. Nema vremena, 45:38. Vujović, Vujović… Evo šansa. Gol, gol… Ljudi, pa je li to moguće? Ludnica, šta je ovo? Šta će se ovo dogoditi?

3:2. Ko, ko, ko… Pa, ljudi, šta je ovo? Šta je ovo?. Radanović, Radanović, Radan…Radanović. Pa, je li to moguće, ljudi moji, kakva sreća. Ma, je li to moguće? Tresu se tribine…“

Bog je mašta, Bog je maštar. Međutim, u Splitu preokret, poslije šokantnog vođstva Bugara, izjednačenje Sušićevim velemajstorskim simultankama. Ali, 2:2, ne odgovara nikome. Ni nama, ni Bugarima, već Vels ide direktno u Pariz, ako se u poslednjih 20 minuta, u nokaut završnici, ne riješi pitanje pobjednika. Poslije tri stopostotne šanse Bugara, oči u oči su Rade Zdravkov i Zoran Simović, ali Čoče iz Kruševca hvata živu loptu i degažira daleko, do Zorana Vujovića…

I tako. Ponovo i iznova. Po ko zna koji put, u nezaboravnoj špici, bezmalo i neutješno, stameni Mladen Delić se malokrvno odjavljuje od azurne beskonačnosti. Dok se u magnovenju, u meandrima tišine, smjenjuju vitalni inspirijum i ekspirijum. Do ostrašćene brzopletosti i povratka.

Zato, itekako, ima vremena, tako mi imena. Ima vremena za našu karmu, za akciju i reakciju, za uzročno-posljedično sazrevanje, za sjetve i žetve, za refleks i trag.

Na Poljudu je kažu najviše trebalo da je ućario, Ljuba iz Partizana, što je od Šoškića naučio da je golmanu najteže, kad skočiš i loptom pogodiš liniju…

Ali, sreću nešto, paradoksalno, kvari. Ako je Radanović strijelac istorijskog pogotka, zašto sa navijačkim oblacima u rukama i zjenicama očiju u Hajdukovom gnijezdu cio Poljud mami, vrbuje i skandira – Zoran Simović.

Otkako je svijeta i vijeka, pod Marjanom je uvijek danas i ovdje. Sve ostalo, što nastaje kao dio majstorisanja, otpada i ne spominje se, niti se razmatra. Znači, nešto se imenuje, drugo imenuju, a trećem je namijenjeno da čeka svoj čas.

Jednostavno, vrijeme sve otkriva, dok je san čista iluzija. Zato su neuporedivo lakša pitanja: Zašto je more slano, zbog čega je rakija mutna ili kako je propalo Rimsko carstvo?

– K’o da ne znam ja to, rekao bi Radosav i priupitao: – Ljeposava, vidiš li ti te prirodne ljepote, ‘vuda?

– Najljepša prirodna ljepota ti je kad imaš česmu u kuću!

Balkanci su jednoglasno izabrali vidjelo. Tranzicionu improvizaciju u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Podgorici, Beogradu i Skoplju, iskoristili su za afirmaciju sportski centri koji varniče neki novi plamen. Samonikli iz samoće, tišine, melanholije, molitve i provincijskog sna sve veće ambicije ne kriju sastavi iz Maribora, Celja, Gorice, Domžala, Rijeke, Varaždina, Širokog Brijega, Konjica, Doboja, Posušja, Bara, Golubovaca, Bačke Topole, Pančeva, Kragujevca, Tetova, Struge, Kratova…

Svi oni sanjaju velike snove. Snažnije od istine čeznu da uzdrmaju navijačka srca i upoznaju odgovornost, koja je prvi korak ka cilju. Da sačuvaju iluzije i da sportske arene ne postanu korov.

Jedinstveno i jednostavno. U pozadini ovog avangardnog teksta je fusnota o manifestu koji je kao svaki san koji se budno sanja podržala bivša elita jugoslovenskog sporta. Ujedinjena, u pravom trenutku, na pravom mjestu, da postoje snovi koji se skrivaju od nas i čekaju da sazrimo za postolje.

Za nastavu koja se nastavlja. Dogodio se Ulcinj. Sportska riječ godine, u našem regionu. Po slavodobitničkom scenariju, treći put, sad već tradicionalno, legende jugoslovenskog sporta u egzotično-magijskom ambijentu su opet pronašle najbolji dio sebe i to iskustvo nesebično, uzvišeno, neskriveno i čestito podijelile sa istomišljenicima.

Jer, nigdje nismo bliži sopstvenoj prirodi, nego na putovanjima. Zato je ulcinjski Mundijal prijateljstva, autentični koliko i sentimentalni praznik, ponikao na tradiciji individualnih talenata. Daleko od vještački pripitomljenih gradskih habitusa, iz čijih se tihih čežnji rađao strah od bilo kakve konkurencije.

U raskoši uma i osjećaja, nade i imaginacije, očekivanja od sebe i drugih da su ljudi bili kakvi nikad više neće biti. Čovjek nije samo ono što jeste, čovjek je i ono što mu je komšija.

Zbog toga je mundijalska sreća sjeme, a podijeljena novogodišnji cvijet.

Esad Kučević

(NovaSloboda)