Kao da se sprema nešto veliko

Kao da se sprema nešto veliko

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu sportsport.ba dana 3. septembra 2018. godine, autor je A. Ćulić)

Izvod iz matične knjige Rođenih: Mostar u srcu, Velež do groba

Buđenje posrnulog diva

Kada proslavljeni sinonim za snalažljivost i visprenost Tarik Samarah, inače fotograf po fahu, priča o aktivnostima i dogodovštinama koje se dešavaju među navijačima Veleža uoči ili nakon utakmica njihovog voljenog kluba, slušaoci ga uzimaju s rezervom smatrajući da njegove priče graniče s naučnom fantastikom.

Tarik je neprevaziđeni pripovjedač koji ne propušta često utakmice pa čak ni gostujuće. Bio je svojevremeno transparent "Je.o Džanku gdje smo mi bili" aludirajući po kakvim su sve mjestima morali ići da bi bodrili svoj klub. To je bilo u vrijeme kada je Velež prvi put ispao u niži rang gdje se i sada nalazi. Ali ni tada, a posebno danas podrška nije izostajala.

Elem nazvao je Samarah tri dana prije utakmice zajedničkog prijatelja da mu ispriča kako se Rođeni pripremaju za utakmicu sa Olimpikom nakon tri uvodna trijumfa. Takvu priču, prema priznanju pomenutog ne ispriča ni navijač Boce Juniors pred utakmicu s River Plateom. Kaže svi su u kolonama, sa trubama, zastave se viore...

Svoju verziju priprema za subotu Samarah je ispričao oprilike predveče, da bi nekoliko sati kasnije društvene mreže pronijele video: Sve o čemu je Tarik pričao prijatelju, šira javnost imala je priliku vidjeti golim okom. Kolone automobila, Veležov restaurirani Fićo, pjesma, baklje koje gore... najavljivali su rijetko viđen spektakl na stadionu Rođeni.

Ne, ne dolazi ni Derby County, ni Borussija Dortmund, već sarajevski Olimpik.

Euforija koja je obuzela Mostarce proširila se brzinom svjetlosti i među "sarajevskim" Rođenim. Rijetko čijih navijača u Sarajevu, a da ne navijaju za sarajevske rivale, ima više no Veležovih. Velež se naprosto voli i u neka sretnija vremena izazivao je neskrivene, posebne simpatije širom Jugoslavije.

Muhamed Pašić, oličenje je ostvarnog čovjeka i meraklije. Na zidu njegovog ugostiteljskog objekta stoji veliki Veležov grb. Gledaju se tu utakmice razne, ali za jedan se klub smije otvoreno navijati.

Kada je odabrao opciju "attending", da ima namjeru posjetiti Vrapčiće, bio je to jasan znak da bi ovaj autor konačno trebao provjeriti, barem djelomičnio, ono o čemu Samarah godinama oduševljeno priča.

(Samarah odrastao je u Ljubuškom, a njegova osobenost je skoro tarantinovska. Nekadašnji pomoćnik selektora rukometne reprezentacije i trener Izviđača, Zdena Grbavac pričao je jedne prilike o njegovim podvizima iz osnovne škole, budući da su zajedno sjedili u klupi. To bilo prosto nadrealno. Između ostalog Tarik je jedne godine pred zadnji čas srpsko-hrvatskog ili čega već, nabešao bruku kečeva, pa ga je nastavnica fino upozorila da do posljednjeg časa mora naučiti to i to da bi uopće dobio prolaznu ocjenu. Smilovala mu se. Kad je došao zadnji čas bez po muke je pitao da li može odgovarati sljedeći čas. Dragi Tarik, nema više časova, kakav pobogu zadnji čas... O njegovim dogodovštinama s fudbalerima iz reprezentacije koje je slikao netom poslije rata pa im prodavao slike, mogao bi se duži dokumentarac snimiti.)

Prilika je bila jedinstvena. Ljudi kojima je Mostar u srcu (Velež do groba) nakon godina letargije i besperspektivnosti osjetili su da se počinje nešto dešavati.

"Sklonjeni su metilji, sada krećemo od nule. Malo bi bilo pretjerano očekivati neviđene rezultate uporedo radeći na infrastrukturi i praveći dobre temelje. Ali krenulo je polako i to se odmah vidi. Prije tri dana kružili smo po gradu, vidiš šta je raje", priča sarajevski student, rođeni Jablaničanin, a Veležovac po opredjeljenju Ado Palić nakon što je autor s Pajom i još jednim Rođenim - Mešom Pajevićem nekako uspio zauzeti poziciju u kafani uz sami stadion.

Bilo je pola četiri, sat vremena prije prvog sučevog zvižduka.

1. Prije utakmice

Ne postoji autentičniji smisao za humor nego što je onaj u Hercegovini, mada će za Mostarce reći da oni nisu ništa osim -Mostarci, sami za sebe, kakva Hercegovina.

Možete vi susresti razne varijacije istog tog duha svugdje na jugu, i u Crnoj Gori ljudi su prije svega urnebesno duhoviti, ali Mostar je ipak drugo.

Kada progovori očekuj da ćeš prasnuti u smijeh, o bilo čemu da se priča, šta god da je tema. I nije to tako samo u priči. I kada čitaš, Ozrena Kebu recimo koji se "sjeća koliko je samo Baka Slišković plakao onog dana kada su se i jedan i drugi rodili", da je ječalo porodilište i da je on tada znao da će biti Baka virtuoz - krajevi usana šire počinju se širiti lateralno i prema gore.

U moru ljudi ofarbanih u crveno, orila se pjesma, jedni su sjedili i mezeteli poput Profe i Denisa iz Sarajeva, drugi zagrljeni pjevali iz sveg glasa, treći ćakulali, a konobar brisao znoj sa čela jer mu rapidno ponestaje piva.

"Nikad ovo ovako nije bilo", čuje se iz mase.

Pojavljuje se u tome u momčina, u prepoznatljivom je koloritu.

"Gdje si brata, ko ti je javio da je tekma", dočekuje ga drugi i u toj rečenici sublimira čitav taj mostarski neprevaziđeni dar za polupotcjenjivačku 'ta će on' zajebanciju. Kao ono otkud tebe, bola', nisi garant sam skontao da je "ludilo" obuzelo sve...

Ado (odozgo iz teksta) priča dalje kako se proveo na moru. Došao sa suprugom i dvoje djece.

"Ujutro na plažu - priča - oblačim ovaj dres Veleža, kaže žena šta ti je bolan jesil normalan, ma reko samo ti svoje... Naručim, kaže, jednu pivu, dođe mi za sto još tri. Gazda mi rekao molim te da se dogovorimo da sljedeće godine dođeš, upola cijene ću ti dati."

Dobro mu bilo s dresom, sva vrata pootvarao i uvjerio se koliko je Velež drag, poseban, da i dalje ima ono nešto.

Dolazi zatim pjevač Adnan Jakupović i počinje potpuni lom. "Nikad te niko voljeti neće, k'o što te volim jaaaaaa, Semireeeeee, Semireeeeee, Bože fudbala".

Tu, u toj kafani, koja će bude li Velež istrajao na svom putu biti premala i nedovoljna čovjek shvati da ne postoje najvatreniji navijači Veleža jer su svi podjednako vatreni. Imaju samo mlađi i stariji.

2. Za vrijeme utakmice

Ono što prosječan ljubitelj fudbala iz Sarajeva može doživjeti na tribinama među navijačima Veleža vjerovatno je u stanju susresti još samo u Top listi nadrealista. Toliko vrckavosti na svakom pedlju, da je prosto očaravajuće. Ali jeste upravo očaravajuće ako dolazite kao neutralac, reporter kojeg ne zanima mnogo sama utakmica koliko sve ono što pridonosi atmosferi. A atmosfere u subotu protiv Olimpika ne bi postidio nijedan grčki klub sa iole frenetičnim navijačima. Stadion ispunjen skoro do posljednjeg mjesta, ali niko nije u stanju tačan broj odgonetnuti.

"Ma ima jedno sedam hiljada. I protiv Goražda je bilo dosta, ali vruće brate, morali su prekidati igru da igrači piju vode", priča čovjek koji sjedi pored, srednjih godina, čije je dijete udaljeno na tribinama nekih desetak metara.

"Možemo li se ovdje kod tebe smjestiti?"

"Ma može legendo, ako treba i u krilo"

Liskalukom je nadaren kao i većina, pa u jednom trenutku apeluje na svog igrača: "Idi na loptu, nije pegla". Kada se jedan gostujući igrač odlučio previjati na terenu, on je lakonski ocijenio da se neće još zadugo ustati jer je onda "mehka trava, pa mu odgovara". Diskutabilne situacije će da premotaju, pa će iza ponoći svi moći vidjeti je li bilo penala ili nije.

Nije ni završilo prvo poluvrijeme kolega ga s drugog kraja tribine zove na pivu, a kako on odvija, ovaj otpuhnu "meni vala žena nije rekla da moram čitavu utakmicu gledati". I to je samo na jednom dijelu tribine, na bilo kojem drugom isto bi vjerovatno bilo. Ono što je rijetkost za ostale terene bilo gdje u BiH i u bilo kojem rangu takmičenja je ogroman broj djevojaka, žena i djece na utakmici. Ljepota. Vidiš koliko to ljudima znači i koliko bi ljudi bili sretniji9 i ispunjeniji uz jak i snažan Velež...

3. Poluvrijeme

Velež se voli, džaba. Teško je objašnjiva ta ljubav i u najtežim vremenima kada bi svi digli ruke ljudi se i dalje interesuju. Velež je naprosto simbol, pa je tako bio i dedi Ibri iz Zenice koji je svojevremeno svoju skromnu penziju proslijedio na račun kluba od sviju napuštenog.

I dedo Hasan kojeg su slučajno na ulici u Sarajevu nešto priupitali, a on im odgovorio da samo navija za Velež i da se Velež, kako on vidi, polako vraća, također je bio tu. Malu svečanost napravio je domaćin da im se oduži, makar simbolično, jer takve geste simboliziraju neko drugo vrijeme i neopterećenost lokalpatriotskim porivima.

Ljudi su plakali kada ih je zvanični spiker prozvao da izađu na teren stadiona Rođeni čije tribine će uskoro biti natkrivene, i "gdje će morati postaviti stolice, zbog Evropske lige", kako reče naš Paja.

Utakmici osim dvojice deda i nekoliko hiljada ljudi prisustvovali su Vaha Halilhodžić, Džema Hadžiabdić i Sead Kajtaz, legende čija će podrška biti dodatni vjetar u leđa, jer su novi vjetrovi očiti.

4. Drugo poluvrijeme i kraj

Velež je u prvom poluvremenu protiv Olimpika bio konkretniji protivnik, imalo se šta vidjeti, desni bek energičan, pokretljiv, Brandao opasan makar samo i da stoji kod lijeve aut linije, a Nusmir Fajić klasa za sebe. Kada skoči imaš osjećaj da stoji u vazduhu i samo malo glavom pipne loptu, proslijedi je gdje treba. Od "kockaste" lopte pravi okruglu.

U drugom, izlaskom "desetke" Seida Behrama malo je domaćin izgubio konce, čak su se u finišu bespotrebno nečega i prepali, pa je na semaforu nakon 90 minua stajalo 0:0.

"Kada dođe 500 ljudi oni odigraju k'o sat, kaže što su dobri bili, navrate me da dođem. Skupi se desam hiljada oni ne mogu gola zabit'. Dobro je da ga ne primismo ovi nam uvijek jedan šut upute i zabiju gol", bio je komentar našeg susjeda-šereta na kraju.

Brzo smo se relativno iskobeljali iz gužve u Vrapčićima jer nas je put vodio u suprotnom smjeru. Konstatujući kako je šteta što bar jedan gol nije pao, zbog raje, ambijenta, Pajinu djelomičnu neispunjenost zamijeni optimizam:

"Dolazi nama sad Duško Bajević, sad ćemo mi to sve pošamarati. Jesi mu pročitao izjavu? Ama, ništa da ne uradi za Velež ona mu izjava vrijedi para. Svaka mu čast."

A Princ s Neretve nakon ostavke u AEK-u rekao da će se posvetiti sad malo Veležu, jer vrijeme je ipak da se i kaljuže izađe.

Velež se budi, ali istinski, ne ublehaški, a to ljudi prepoznaju. Puni su poleta, elana i iskreno su se s početkom ove sezone predali Veležu. Ima i nekakvih sponzora, no da su pametni ovi drugi, imao bi ih Velež još više jer liči kao da se sprema nešto veliko. Tek će Velež da bude zanimljiviji svima. Osjeti se to u zraku.

(sportsport.ba)