Spomenik kocki šećera

U Dačicama, u Češko,j stoji jedan spomenik, koji pokazuje kocku šećera?

Jacob Christoph Rad je baš ovdje osmislio i pronašao kocku šećera. Kasnije su je usavršili Francuzi, a jedan Belgijanac je na istu ideju došao sasvim slučajno, ili bolje rečeno zbog jedne nezgode.

Danas je skoro svakodnevno pitanje: Sa ili bez šećera, jedna ili dvije kocke? Ovo pitanje dijeli ljubitelje kafe, ili čaja, na dva dijela. One koje ove napitke uzimaju sa šećerom, i pri tome ga koriste u različitim varijantama, smeđi, bijeli, sa kašikicom, iz kesice, ili šećer u kockama.

A baš ta kocka šećera ima svoj spomenik, na granitnom postolju, jedan kubus, koji balansira samo na jednom vrhu Taj spomenik se nalazi u Dačicama, u gradu na južnom vrhu Češko-moravske visoravni. U tamošnjem muzeju, nalazi se postavka, koja podsjeća da je kocka šećera baš ovdje došla na svijet.

A na početku…desila se jedna povreda.

Kao i kod mnogih drugih izuma, i ovdje je pomogla jedna slučajnost, bolje reći jedna nezgoda. Jednog avgustovskog dana 1841. godine, Juliana Rad je povrijedila prst tokom otkidanja komada šećera od mnogo veće, takozvane „glave šećera“. Povreda, sama po sebi, nije bila nimalo čudna, jer se šećer onoga vremena transportovao i prodavao kao vrlo nepraktična „glava šećera“, koja ne samo da je bila tvrda, nego i skoro metar i po visoka! Ko je trebao šećer, trebao mu je i alat, najčešće jedan čekić, kojim bi se od ogromnog komada šećera odbijali manji komadi, kao od kamena. Nakon toga, trebala su klješta da se odbijeni komadi isitne.

Povrijeđena žena je rekla mužu da mora naći neki jednostavniji način od ovog mukotrpnog i opasnog „štemanja“. I njenom mužu Jakobu Christophu Radu, austrijskom generalnom direktoru lokalne rafinerije šećera, koji je uz to bio i entuzijasta pronaazač, nije preostalo ništa drugo nego da sjedne i izmisli kocku šećera.

Samo tri jeseca kasnije, iznenadio je svoju suprugu kutijom, u kojoj se nalazilo 350 lijepo poredanih, bijelih i roza kocki od šećera proizvedenog od šećerne repe. Izumitelj ih je presovao u presi, koju je sam osmislio. Tom prilikom je presovao nesušeno šećerno brašno dobijeno od glave šećera na mesinganoj ploći sa 400 rupa u kvadratnom obliku, a nakon toga su kocke ostavljane u komoru za sušenje, oko pola dana. Tada su se proizvodile kocke u dvije veličine, sa dužinom ivice tri petine palca, što je oko 2 centimetra, ili polovine palca, što je bilo 1,2 centimetara. Današnje kocke su dimenzija 1,6×1,6,x 1,1 centimetar. U stvari, kod kocke šećera, geometrijski gledano, radi se o jednom kvadru Uz to se i danas nude razne boje kocke šećera.

Kocke šećera su onoga vremena pakovane u kutije, na kojima je bilo napisano ime Juliana, u čast njegove žene. Interesantno, i danas u srednjoj Evropi ukusno zapakovana kutija sa kockama šećera nosi ovo ime.

Istrorija kocke šećčera se nastavlja početkom 20. vijeka u Belgiji, gdje je Thephile Adant, suvlasnik rafinerije šećera Tirlemontoise razvio jednu turbinu za proizvodnju kriški šećera. Prije kristalisanja, sipao je šećernu magmu u turbinu, a čvrstu, osušenu šećernu masu je nakon toga rezao u simetrične kocke. Alternativni postupak za proizvodnju brizgane kocke šećera, koji je slagan u prethodno pripremljene montažne kutije težine 25 kilograma, zadržao se do 1940. godine i poznat je u istoriji proizvodnje šećera kao Adant proces.

Pogon francuskog mašinskog inžinjera i poduzetnika Louisa Ghambona pronašla je jedn drugi način za proizvodnju šećera u kockama uz pomoć rotacionih mašina, u kojima je  samljeveni i ovlaženi šećer presovan u željeni oblik. Ova metoda se koristi i danas.

(goethe)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)