Joshua protiv Parkera: Meč za objedinjavanje titula u superteškoj kategoriji

Boks meč u superteškoj kategoriji Antony Joshua (Velika Britanija) protiv Josepha Parkera (Novi Zeland) održaće se večeras, 31. marta, sa početkom od 22:50 sati na Principality stadion u Cardiffu koji može primiti 78 hiljada gledalaca. Na istom mjestu je Anthony Joshua prošle godine uspješno obranio svoje titule protiv Francuza kamerunskog porijekla, Carlosa Takame.

Britanskom prvaku prema IBF-u, WBA-u i IBO-u, večeras će se suprotstaviti Novozelanđanin Joseph Parker, prvak prema WBO-u, koji se prošle godine naslov prvaka osvojio u meču protiv Hughieja Furyja u Manchesteru, te tako napravio korak prema toliko očekivanoj borbi protiv današnjeg protivnika.

Večeras, nakon meča, sve bokserske titule usuperteškoj kategoriji biti će objedinjene kod jednog boksera. Anthony Joshua siguran je da će osvojiti i posljednji pojas koji mu nedostaje te da će sa WBO titulom i službeno postati najbolji bokser na svijetu. Tvrdi da će slomiti Parkera dok bude u naletu, kontrirati mu, uzvratiti udarce. Istovremeno Parker se nada da će Joshuu imati u šaci nakon osme ili devete runde.

Bez obzira na sve, Joshua ne negira da ga čeka teška borba, jedna od najtežih u karijeri, ali je istovremeno izjavio da je dosta toga naučio od Wladimira Klitschka, posebno kako ostati željan borbe, te usavršavati se sa vremenom. S druge strane, Parker, iako je pobjeđivao, nije ostavio impresivan utisak u posljednje tri borbe, što je bilo uzrokovano problemima s laktom, a u međuvremenu riješeno uz nekoliko operacija. Sada je potpuno spreman i u punoj formi, vratio je brzinu i snagu i potpuno mu je jasno što se dobija, ili gubi, u ovom jednom meču. Tvrdi da će iskoristiti svoju šansu ako uzdrma Joshuu, te da mu neće dati šansu da se sabere i oporavi.

Za podsjećanje: Anthony Joshua (199 cm, raspon ruku 208 cm), svoj IBF superteški pojas osvojio je u aprilu 2016. godine, kada je tehničkim nokautom svladao Amerikanca Charlesa Martina, a krajem aprila 2017.godine u sjajnom meču pobijedio Wladimira Klitschka te obranio isti, ali se i okitio naslovom najboljeg svjetskog superteškaša prema verzijama IBO i WBA (Super).

Joshua do danas ima fantastičan omjer pobjeda i poraza (20-0), a sve pobjede je ostvario nokautom ili tehničkim nokautom. Poput Joshue, Joseph Parker (193 cm, raspon ruku 198 cm) također je neporažen (24-0), a svoj pojas prema WBO osvojio je krajem 2016. godine protiv odličnog Andyja Ruiza. Nakon toga Parker je dvaput obranio titulu protiv Răzvana Cojanua i Tysona Furyja.

(eurosport)

Svijet je čudesno mjesto: Zaustavljeni trenutak

Jedan dječak u kupaćim gaćicama bježi pred polarnim medvjedom preko santi leda? Scena djeluje vrlo stvarno. Međutim, snimljena je u zapjenušanom vodotoku rijeke Yamuni u Indiji, a dječak, jedan mali Indijac, uprkos očiglednoj zagađenosti vode, odlučio se na kupanje u njoj?

Nešto zastrašujuće. Međutim, ne radi se o glavi neke bebe, nego o glavi jedne lutke. Mjesto radnje, takođe, zagađeni vodotok rijeke Yamuni u Indiji. Samo u zadnjih nekoliko dana tamošnji aktivisti za zaštitu okoline zaustavili su i vratili nazad 150 kamiona napunjenih otpadom, koje su, kao i prethodnih dana trebali jednostavno iskipovati u rijeku.

Snijeg, i to kakav, u Tokiju. Tačno na prvi dan proljeća. Pješaci su se sakrili ispod providnih kišobrana, želeći uživati u pogledu.

Instalacija svijetla u Frankfurtu, pod nazivom „Frankfurt Fades“ umjetnika Philippa Geista, kojom je na fasadama okolnih zdrada priredio pravi festival boja. Uz to su mnoge zgrade u Frankfurtu i Offenbachu bile iluminirane.

U Kandaharu u Afganistanu demineri na putu u područje na jugoistoku zemlje, koje trebaju deminirati. Puno sreće!

Nedavno smo pisali o presušenih kanalima u Veneciji. Samo nekoliko sedmica kasnije, Venecija pod vodom. Poplava. Ne samo kanali, nego i gradske ulice i trgovi.

Selfie na zelenoj rijeci. Ne radi se o nekoj Green River, nego o rijeci Chicago River, koja je u povodu St. Patrick dana obojena u zeleno. Naravno, mnogi su to iskoristili da selfijem ovjekovječe ovaj čudesni trenutak.

(web)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Četvrta knjiga iz edicije „Mostar moj grad“ izišla iz štampe

Četvrta knjiga iz edicije „Mostar moj grad“ izišla iz štampe

Iz štampe je izašla i četvrta knjiga iz edicije „Mostar moj grad“ i već se nalazi u izlogu Knjižare IC štamparije u Titovoj ulici.

Zvanično predstavljanje u Mostaru i Sarajevu izdavači planiraju u drugoj polovini aprila...
O čemu se sve u njoj može pročitati?

O nekim arhitektonskim karakteristikama stare mostarske čaršije, o graditeljskoj usklađenosti Istoka i Zapada, o počecima rada Banje. O drami u Pašinom konaku i Fejušinim buređicima u odsutnim historijskim trenucima. O utiscima jednog švedskog geografa koji je posjetio Mostar 1903. godine i sjećanjima na neka ribarska druženja od prije tridesetak godina. O svim mostarskim hotelima i svim novinama koje su izlazile u gradu na Neretvi. O Pjesniku za kojeg kažu da je ustvari prvi bosanskohercegovački kompozitor i Književniku koji je svoj cijeli život stavio u "jedan film". O mostarskim izviđačima i mostarskoj sevdalinki. O Maestru koji nije bio slikar, o Glumcu koji je rođeni Beograđanin, a pamti se po ulogama na mostarskim "daskama koje život znače", o Akademiku po čijem je imenu poznat jedan "prsten" i o jednoj ljudini za kojeg kažu da je bio i ostalo "moralna vertikala Grada". O gradskom zelenilu, mostarskim dendrološkim spomenicima prirode, o košćelama i šandudama kojih više nema...

(hamica/facebook)

Vječni život

Francuski pisac i nekadašnji tvorac reklamnih slogana Frederic Beigbeder (52) pozira u bijelom sakou na naslovnoj stranici kulturnog magazina „Technik art“, i pri tome izgleda sasvim lijepo kao jedan stariji čovjek.

On je uz pomoć kompjutera svoje lice učinio starijim kako bi pezentirao svoju novu knjigu „Une vie sans fin“ (Beskrajni život), kao i njegove druge romane „39,90“ i „Windows on the Word“ .

Istovremeno, Biegbeder u novoj knjizi daje njegovo iscrpno istraživanje o smrti, besmrtnosti i napretku medicine.

Autor, poznat po njegovim ekstravagantnim promjenama u životu, razgovarao je sa mnogim naučnicima. Preduzeo je kuru detoksikacije i krvnu terapiju na jednom jezeru u Austriji. Napredak nauke u smislu vječne mladosti su zadivljujući, misli Beigbeder, koji će uskoro po treći put postati otac: „Nadam se, barem tako mogu reći, život počinje tek sa 99 godina“.

A kako tvrdi, za njega bi bilo uznemiravajuće, ako nauka ne dođe do takvih rezultata, prije nego što napusti ovaj svijet.

(izvor:spiegel)

(Novasloboda.ba)

Nurija

Prije nekoliko dana na facebooku izroni slika čovjeka koji trči ulicama Sarajeva, samo u šorcu, a pored njega trčkara pas.

Prisjetih se jedne televizijske emisije, koju smo tamo odmah iza rata gledali putem satelita. Emisija se zvala „Vatrene ulice“ Reporteri su išli ulicama BiH gradova i nalazili posebne ljude (specimen), koji su imali svoju filozofiju života i preživljavanja u svom mikro svijetu. Između ostalih, jedan od njih je bio i mostarski Aco biciklista, kojeg smo mi mostrarci raštrkani širom svijeta gledali sa puno pažnje. On je govorio o svojim pogledima na život i o njegovoj ljubavi prema biciklu i fotoaparatu.

U jednoj od tih emisija pojavio se i ovaj čovjek, kojem sam vremenom zaboravio ime, ali mi se ponekad, u nekim prilikama vraćao u sjećanje, ne znam zašto, ali nisam ga zaboravio. Ratnu traumu je razbijao trčeći ulicama Sarajeva, a od sportske opreme, imao je samo šorc i tene, go do pojasa, u zubima obavezna kriška limuna, a u pratnji, njegov vjerni pas.

Ne bih se čovjeka možda ni sjetio više, niti bih došao na ideju da o njemu potražim bilo šta na internetu. Međutim, ispod današnje slike na faceboku nalazilo se ime: Nurija Pecikoza i pas Mariofil. Potražio sam na google i našao još nekoliko slika, neke čak i u boji, a na jednoj se vidi Nurija u šorcu, isti onakav, kakav je imao Roki u njegovim filmovima.

Uz to se nalazilo i nekoliko linkova za tekstove sa blogova, u kojima se Nuriji sa pravom daje mjesto sarajevske legende.

U prilogu tekst sa stranice http://efm.ba/tag/nurija-pecikoza/

i tekst sa bloga http://valterego.blogger.ba/arhiva/2015/05/22/3862727

Ovakvih tekstova nikad nije dosta.

(spagos)

Nurija: Prvi limun starog Sarajeva

Piše, uči do kasno: Hena Klarić

Svjedodžba sarajevskog duha je bezvremena a dokaz za to može biti i svakodnevna šetnja od kuće do posla ili svojim poslom, znanim krugovima, ili dok bacamo kas Titinom ulicom sjećajući se onoga šta je bilo prije – živjeli u to vrijeme ili ne. Infinitne šetnje po korzu, ne bi li sreli nekoga, pozdravili se i nastavili praviti krugove ne bi li opet, sreli nekoga.

Sve je to bilo, nekada, u „taj vakat“, mada postoje vjerni zapisi svega toga i danas jer čuvamo naše sehare uspomena – bile one naše ili naših roditelja. Jedan od takvih tragova Sarajeva je čovjek imenom Nurija Pecikoza, u raji poznatiji kao Limun, sa pravom i svim činjenicama legenda Sarajeva. Sa pravom je zbog svoje priče a činjenično – zato što tragovi nisu pisani već upravo oni po kojima priče dobiju epitet mita ili legende.

Nisam ga lično nikada vidjela, ali kažu da je veoma često u ulici Kralja Tomislava. Više ne trči, ali kada je neko legenda onda živi, u ovom slučaju trči, zauvijek – jer ga prepoznaju u svemu šta iole liči na njega. Kada ostaviš svojevrstan i prepoznatljiv trag – svi što dolaze nakon tebe su ti.

Ali ovo nije istraživanje i ispitivanje Nurijinog trenutnog životnog stanja jer takvom ne treba potvrda da je živ. Za one koji nisu imali priliku slušati ili vidjeti ovaj sarajevski biser: Limun je trčao sarajevskom „Alejom snajpera“ sa štafetom i limunom u ustima, otuda, valjda i nadimak, ne?

Govori se kako su ga jednom upitali, vjerovatno uz upotrebu sebiljske palatalizacije ( „meko“ šu še šae šete), šta će mu limun, odgovorio je kako čovjek mora imati stalni kontakt sa vitaminima. Nurija je crpio vitamine i trčao tramvajskim šinama za vrijeme rata u Sarajevu, pa su tako i nastajale šale „stavi limun u usta i trči, neće ti ništa biti“.

Pored sportskih patika, šorca, štafete i neiscrpnog izvora vitamina, Nuriju je pratila priča o njegovom psu kojem je nadio ime Mariofil Ljubić, po istoimenom političaru. Poznat je i po tome što je često regulisao saobraćaj u gradu, možda efikasnije od same policije, ili po tome što je uređivao parkove u gradu. Nurija je pravi primjer građanskog aktiviste i dobričine. Danas, barem tako kažu, Mariofila nema ali je na njegovom mjestu papagaj sa kojim Nurija razmjenjuje svoje misli i koji mu pomaže u pomaganju regulisanja saobraćaja po pješačkim prelazima.

Bloger i književnik pod pseudonimom ValterEGO, posvetio je jednu od svojih priča Nuriji Limunu.

http://valterego.blogger.ba/arhiva/2015/05/22/3862727

O nedostajanju piše:

„Kao da se dio Sarajeva gasi i postaje manje grad. Ili trebaju da dođu nove generacije koje će imati svoje Nurije, Slobodane, Tome, Karanane, Hauge, Fefee, Pinje i ine nove čudake koje će voljeti, sa kojima će na neki drugi način zbijati šale, smijati im se, smijati se zajedno sa njima i……. osjećati se bolje kada ih sretneš. Pa će te nove generacije biti tužne što njihove Nurije više ne trče, te će i oni, kao i mi danas misliti kako je Sarajevo manji grad jer nema njihovog Nurije sa limunom u ustima. Ili naše vrijeme polako curi?

Trči Nurija!

Za sve nas.“

(efm.ba)

Nurija

Čovjeka ne znam lično. Ali sam ga dugo viđao kako trči, go do pasa sa zagriženim limunom u ustima. Sam sa svojim mislima čovjek trči. Nikoga ne gnjavi, nikome ne smeta i drži se svog mikrokosmosa. Barem dok trči. Prvi put sam ga vidio u ratu. Nije neobično vidjeti čovjeka kako trči u ratu, ali jeste bila neobična ta kompletna fotografija koja čovjeku nekako ostane u glavi. Neobična za rat. Slika Nurije kako u starom plavom šorcu koji je imao dvije bijele pruge sa strana, kao one koje smo koristili prije na časovima fizičkog, jer život dijelimo na prije i poslije rata, bez majice dok mu se znoj slijeva niz maljavo golo tijelo drži limun u ustima koji mu daje dodatnu snagu, sa peškirom oko vrata kao da je maratonac i adidas tenama na nogama, trči. Čovjek trči. Ne zbog snajpera, granata, straha, panike, potjere za hranom, nego zato ......... jer mu se trči.

Jedno vrijeme sam ga viđao skoro svaki dan. I svaki dan mi je bio bolji nakon što njega vidim. Nije patetika. Barem na tren sam pomislio da ima neko ludji od mene u ratu. Nije uvijek trčao. Nekada je gurao ogromna kolica natovarena svim i svačim, kanisterima sa vodom, peharima, knjigama, a nekada je samo šetao sa svojim psom. Dao mu je ime Mariofil Ljubić. I za to ime psa postoji već ispričana priča. Svaki dan je trčao tramvajskim šinama, po kojima tih godina nisu hodili tramvaji, sa nezaobilaznim limunom i Mariofilom, kondiciono se spremajući za odlučujući boj koji će osloboditi grad od zločinačkog stiska, na relaciji Skenderija – kasarna Maršal Tito. Na toj relaciji, za one neupućene, nije nikada bilo nikoga jer tu bi bili kao na dlanu za snajperistu koji je samo čekao nekog zalutalog pješaka. Tako je i nastala fotografija koja je obišla svijet na kojoj se vidi naš Nurija koji polugo, u svom elementu, trči dok je u prvom planu Unproforac pod punom ratnom opremom. I opet, nikakvo čudo da nema snijega na fotografiji. Nikada mu ništa nije bilo. Rijetka situacija u kojoj si ga mogao vidjeti bez limuna u ustima je kada je regulisao pištaljkom saobraćaj kojeg takodjer nije bilo tada u gradu, ili dok je uređivao parkove kod medicinskog fakulteta koji su bili oaze ljepote u razrušenom gradu gdje je ulagao istu onu strast kao i u trčanje. Zanimljivo, meni nije bilo čudno to što Nurija trči. Ono što je meni bilo čudno je otkud Nuriji toliki limunovi. U ratu. Ni dan danas odgovor na to pitanje ne znam.

Priča se da je prije rata imao veliku porodičnu tragediju. Lako moguće.

Rijetko ga viđam u posljednje vrijeme. Kažu da se promijenio i da najčešće ordinira u ulici Kralja Tomislava, tamo negdje oko Druge gimnazije sjedi na zidiću i pušta muziku sa starog kasetofona ustajući, svako malo, da reguliše saobraćaj pomažući pješacima da pređu ulicu. Mariofila odavno nema, ali je zato tu papagaj sa kojim priča i dijeli svoju sudbinu.

Nije sve ni tako romantično kada se priča o Nuriji. Nećemo sada o tome.

Ne znam zašto, ali mi nekako teško pada to što Nurija više ne trči. Nedostaje mi onaj limun, za kojeg je samo on znao odakle mu, u njegovim ustima. Stalno se pitam zašto. Kao da se bez Nurijinog ustrajnog i hrabrog maratonskog trčanja gubi onaj osjećaj prividne i lakomislene sigurnosti koji gajimo još iz onih vremena kada si bio sve samo ne siguran na ulicama Sarajeva. One vrste sigurnosti u stilu ma neće mene. Kao da mi nedostaju one ratne šale na njegov i naš račun kada smo se pitali smijemo li pretrčati danas ulicu, a neko ti iz prikrajka odgovara „stavi limun u usta i trči, neće ti ništa biti“. Kao da se dio Sarajeva gasi i postaje manje grad. Ili trebaju da dođu nove generacije koje će imati svoje Nurije, Slobodane, Tome, Karanane, Hauge, Fefee, Pinje i ine nove čudake koje će voljeti, sa kojima će na neki drugi način zbijati šale, smijati im se, smijati se zajedno sa njima i ....... osjećati se bolje kada ih sretneš. Pa će te nove generacije biti tužne što njihove Nurije više ne trče, te će i oni, kao i mi danas misliti kako je Sarajevo manji grad jer nema njihovog Nurije sa limunom u ustima. Ili naše vrijeme polako curi?

Trči Nurija!

Za sve nas.

(valeterego)

Kad planina pozdravlja sunce

Nakon ledene noći, prve zrake sunca dospijevaju na vrh Matterhorna, švicarski znak raspoznavanja, i daju mu nježnu roza boju.

U jutarnjem trenutku, magična boja razdvaja snijeg i nebo. Za ovakvu fotografiju bilo je potrebno, izaći iz hotela puno prije svitanja, pregaziti dubokim snijegom do vrha iznad hotela „Kulmhotels Gornegrat“, ali se isplatilo. Fotografija je dobila nagradu „Sony Photography Awards 2018“.

„Kulmhotel“ izgrađen je 1907. godine na nadmorskoj visini 3100 metara. To je hotel na najvišoj nadmorskoj visinu u švicarskim Alpama. Žičara izvlači goste na visinu od 1500 metara, polazeći iz Zermata.

Ko želi gledati vrh Matterhorna iz jedne ugodno zagrijane prostorije, onda u ovom hotelu dolazi na svoje, ali po cijeni od 330 eura za noć. Kuhinja servira sir, govedinu i rosti.

Matterhorn je visok 4500 metara. Statistika kazuje da svake godine na njemu život izgubi osam do deset alpinista.

Na tornjevima hotela nalaze se dvije stare opservatorije. One se više ne koriste, osim prilikom posjeta školskih ekskurzija.

„Kulmhotel“, ili kuća superlativa, smještaj je na najvećoj nadmorskoj visini u Švicarskoj, a nudi pogled na čak 29 vrhova, visokih iznad 4000 metara.

(focus)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Sitan znamen: Komadinov most

Za gradnju još jednog mosta (pored onoga na Musali), mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina angažovao je ing. Miloša Komadinu, koji uvodi potpuno novu armirano-betonsku konstrukciju.

Gradnja je otpočela 1912. godine, a već sredinom 1913. godine most je svečano otvoren, kojom prilikom je nazvan Most Mujage Komadine.

Nakon izgradnje, počela se naplaćivati i mostarina i to ne samo za ovaj most, već i za onaj na Musali.

Mostarina za pješake bila je niža nego za one na konju ili one koji su vodili stoku, a ubirala se tako da se plaćao prelazak s desne na lijevu obalu, dok je prelaz s lijeve na desnu stranu bio besplatan.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, ime mosta je promijenjeno u most Vojvode Stepe Stepanovića, a za Mostarce je on ostao Lučki most.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Sto godina reklamiranja cigarreta i alkohola, ili senzualna ovisnost

Teško da je bilo šta tako intenzivno reklamirano u američkim medijima kao što su to bili alkohol i cigarete. Jedna knjiga, koja se pojavila ovih dana, pokazuje kako se blisko reklamiranje duhana i alkohola ispreplitalo sa američkom pop kulturom, te kakav je to uticaj imalo na ispiranje mozga.

Kako se prodaje jedan smrtonosni otrov? U funkciji lijeka. Kada su se dvadesetih godina prošlog vijeka u američkoj svijesti pojavila prva upozorenja o štetnosti duhanskog dima, Lucky Strike je pronašao „zaštitu pušenja“. Konkurencija R. J. Reynolds Tobacco Company jednostavno je ustvrdila: „ Ljekari puše Camel više nego i jednu drugu vrstu cigareta“ i potvrdila to kroz lažno svjedočenje „pravih“ ljekara.

Nakon toga nije više bilo potrebe da ljudi misle o „ekserima na kovčezima“ i „pušačkom kašlju“, nego jednostavno nastaviti da puše, jer zaboga, tako je rečeno u reklami. Jer, ko je to pouzdaniji od ljekara? A ljekari, sa ili bez odobrenja, ispunili su i drugu funkciju. Cigarete su tada postale statusni simbol, moderne i socijalne.

Ni Hollywood nije ostao potpuno nevin u svemu tome. Idoli sa velikog ekrana imali su ogroman uticaj da su se i stari i mladi prihvatali i cigarete, a usta ispirali alkoholom. U proizvodima iz Hollywooda se dimilo kao da ne postoji sutra. Prve riječi, koje je Greta Garbo izgovorila u jednom filmu su bile: „Daj mi jedan viski i nemoj biti skroman“.

Sublimiranije je mozak ispiran u kompaniji British American Tobacco. Edward L. Barnays, manipulator masama i otac propagande imao je ideju da ispriča herojsku priču. Otac modernog PR-a nije prodavao proizvode, on je mijenjao konvencije i način ponašanja. Na primjer, da žene ne puše.

On je 1929. godine angažovao grupu feministkinja za tradicionalnu uskršnju paradu na Petoj aveniji u New Yorku, a one su tokom parade, iza svojih lastika na čarapama, vadile cigarete i javno ih pušile. On je za štampu dao informaciju da se u vrijeme parade pušile aktivistkinje za prava žena

„Torches of Freedom“. Odjednom je stvoreno jedno novo tržište.

Sve ovo je u knjizi „20th Century Alcohol & Tobacco Ads“ predstavio autor Jim Heimann. U ilustrovanoj knjizi, zajedno sa stručnjakom za vizuelni dizajn Steven Hellerom, objašnjavaju kako su Amerikancima tokom proteklih sto godina servirani uživanje i zadovoljstva, koja su im ugrožavali zdravlje i dobro stanje. U knjizi su predstavljeni posteri i kampanje od 1900. do 1999. godine, od svjetskih zdravstvenih ilustracija, preko trezvene fotografije proizvoda, do kreativnih majstorskih djela.  Reklamne ikone, kao na primjer Marloboro-Man, koji je postao toliko poznat, da uz njega skoro nije ni bilo potrebe prikazivati o kakvom se proizvodu radi, jer se to odmah znalo, pa sve do flaše vodke, koju je dizajnirao čuveni Andy Warhol.

Sve do šesdesetih godina, motivi su povezivali ne samo reklamu za cigarete i alkohol, nego su tu uplitali i rasizam u društvu. Afroamerikanci su kao ciljna grupa otkriveni tek krajem šesdesetih godina, a reklama je od tada postala još agresivnija. Seksualni stereoipi su se zadržali i trajali još duže. Dok je kod muškaraca trebali da utjelovljuju muškost, žene su vrlo često tretirane samo kao seksualni objekti, ili dame za usluge.

Alkohol i duhan pripadaju najintenzivnije reklamiranim proizvodima u američkim medijima. U tom smislu, 392 stranice ove knjige prikazuju putovanje kroz noviju istoriju SAD, od kraha berze, prohibicije, Drugi svjetski rat, do prosperitet i baby booma, pojavljivanja koktel kulture, divlje šesdesete i građanska prava, šarene osamdesete.

I, konačno, borba protiv pušenja.

(spiegel)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Pet godina bloga „Na granici sjećanja“

kolaž starih slika: Braco

Prije pet godina smo nas trojica, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara i Smail Špago, zajedno otvorili ovaj blog sa ciljem da na jednom mjestu ostavimo pismene tragove, koje smo do tada ostavljali po društvenim medijima, ili kako tada, takao i danas, objavljivali na portalima.

Tada smo na blogu napisali:

„Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...“

Pet godina kasnije, na blogu se nalazi 789 priloga, a broj čitalaca je dostigao 283.887.

Svim čitaocima i posjetiocima bloga se zahvaljujemo na posjetama, a nadamo se da će se ova saradnja nastaviti i u narednom periodu.

Posebno nam je drago da je u međuvremenu ovaj blog postao izvor mnogim autorima, koji su to naznačili u svojim tekstovima.

Nažalost, život ima svoje priče, od nas trojice koji smo tekstovima ili slikama upotpunjavali ovaj blog, prošle godine nas je napustio i preselio na neki bolji svijet, naš dragi kolega Ismail Braco Čampara.

Ako išta ima od one izreke da čovjek živi onoliko koliko žive njegova djela, onda je ovo dobar znak da je naš Braco još uvijek među nama, ili barem da nas odnekle posmatra i smješka preko svojih brkova.

Link za blog: http://memorylimit.blogger.ba/

Ovdje link, koji vas vodi na naš prvi prilog, objavljen 27. marta 2013. godine, koji smo ilustrovali pjesmom „Tvoje je samo ono što daš“.

http://www.youtube.com/watch?v=3RbTy9I9XUk

(spagos)

Počele pripreme za početak obnove hotela Neretva

Radnici preduzeća Građevinar Fajić počeli su danas pripremne radove za obnovu hotela Neretva u Mostaru, koji je srušen tokom posljenjeg rata, baš na svoj stoti rođendan.

Za dan-dva, na gradilište treba da stigne kran i nakon njegovog postavljanja, radovi na obnovi će otpočeti na radost mostaronostalgičara, koji sa velikim nestrpljenjem čekaju da jedan od bisera grada i jedan od najljepših i najstarijih hotela u BiH bude otvoren i zablista u punom sjaju.

(NovaSloboda.ba)

Na putu kao prije 200 godina: Trkaća mašina

Karl Freiherr von Drais je 1818. godine u Badenu prijavio njegov patent „Trkaću mašinu“. Tada je nekoliko primjeraka te „mašine“ dostavio i u Pariz.

Sporstki avanturista Frank Hulsemann i ekspert za prirodu Achim Schmidt, sa Visoke sporstke škole u Kelnu (Njemčaka), proputovali su ovih dana oko 700 kilometara dugu rutu od Mannheima do Pariza, pod uslovima kakvi su prije 200 godina bili na raspolaganju pronalazaču Draisu.

Oni su se sa rekonstruisanim „trkaćim mašinama od drveta i željeza kretali samo poljskim putevima.

Istraživači su htjeli rasčistiti situaciju, da li je pronalazač u odnosu na tadašnje glavno prevozno sredstvo, kočiju vučenu konjima, imao bilo kakvu prednost. Nalaz slijedi.

(focus)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prvi dan na plus 20

Nakon 4 mjeseca i 25 dana konačno se živa u termometru pope na dvadeseti podiok.

Počelo je još početkom novembra sa jednocifrenim temperaturama, da bi se tokom decembra, januara, februara, pa čak i marta, temperatura vrtila oko nule, sa rijetkim izletima u dvocifreno područje.

Čak je i snijeg nekoliko puta zabijelio, iako se ne bi zadržavao dalje od podne, ali su ga pratile niske temperature.

I konačno, pet dana nakon što je zvanično po kalendaru počelo, javilo se i proljeće, da je tu, i da nas nije zaboravilo.

Bio je to poziv za masovni izlazak vani. Sonnetanken; tankovati energiju sunca, i sve ono što je usko povezano sa tim. Odjednom su vanjske bašte bile pune gostiju, joggeri i biciklisti su se oblačili u skladu sa temperaturama, a brojni šetači su skidali onoliko odjeće, koliko je bilo potrebno da se ne znoje, u još uvijek, velikim dijelom, zimskoj gaderobi. Iz mjera opreza.

Makar bilo i jedan dan, vrijedilo je. A najvjerovatnije će narednih dana biti, direktno iz zimske u ljetnu gadrerobu, i aprilsko otvaranje sezone kupanja, makar na bazenima.

U prilogu, nekoliko slika sa jučerašnje šetnje. Mjesto neću navoditi, ko zna, zna, jer je slično bilo u velikom broju mjesta ovog dijela Evrope.

(spagos)

Proljetni ugođaj

Dok smo protekih godina krajem marta uveliko bilii uživali u proljeću, lagano mijenjali garderobu, ove godine nas još šibaju repovi zime.

Pogledajte Kinu ovih dana. Na slici je okolina grada Guiyanga. Tu se, na površini od 1.600 hektara, nalaze samo stabla trešanja.

Već dugo vremena, igra prirode je znak nade i dolaska proljeća u Japanu, kako to smatramo.

Međutim, trešnje potiču iz Carstava sredine, kako to tvrdi jedan kineski ekspert: Prije oko 1.100 godina sadnice sa kineskog dijela Himalaja dospjele su u Japan.

A kako to slika u prilogu pokazuje: Proljeće nije stvar želje i sna.

Njega stvarno ima negdje. Barem sad za sad.

(stern)

(NovaSloboda.ba)

Knjiga „Ključ besmrtnosti“ autora Harija Slipičevića predstavljena u Holandiji

Sinoć je u prepunoj sali hotela “Van der Valk” u holandskom gradu Nijmegenu predstavljena knjiga “Ključ besmrtnosti” mostarskog autora Harija Slipičevića.

Promociju knjige je svojim prisustvom i prigodnim obraćanjem uveličala ambasadorica Bosne i Hercegovine u Kraljevini Holandiji Mirsada Čolaković.

Knjigu su predstavili književnik Halil Džananović i Smail Špago, a o autoru je govorio Denijal Behram.

U pratećem programu, na zadovoljstvo svih prisutnih, Holanđanka Petra Terpstra, u pratnji profesrora Seada Siočića na harmonici, izvela je nekoliko sevdalinki na našem jeziku. Prisutne je zabavio humorista Osman Džiho. Program je vodio Adis Lizde.

Roman ‘’Ključ besmrtnosti’’ Harija Slipičevića, uzbudljiva je akcijska priča o opasnoj potrazi za misterioznom drevnom knjigom koja čuva tajnu vječnog života – ‘’Knjigom mrtvih’’. Vješto napisan roman prati Maca Lewita, profesora istorije iz New Yorka koji biva uvučen u rješavanje misterije oko jedne od najbolje čuvanih tajni na svijetu. Uzbudljiva i napeta radnja drži čitaoca u iščekivanju, stranicu za stranicom do samog kraja koji sadrži neočekivan obrat i otkriva sasvim nov pogled na istoriju našeg svijeta.

”Ključ besmrtnosti” je priča koja vodi čitaoca kroz prelijepe ambijente New Yorka, Egipta, Istanbula i šireg područja Mediterana. Kroz uzbudljivu radnju egipatski bogovi, drevne vojske i istorijske ličnosti prepleću se s tajnim društvima i policijskim agencijama u plamenu velikih zavjera, misterioznih simbola i drevnih zagonetki. Roman obiluje istorijskim činjenicama, slabo poznatim široj javnosti, zanimljivim i živopisnim likovima, uzbudljivim dijalozima i akcijom koja nadmašuje hollywoodske blockbustere.

Ovim romanom, Hari Slipičević postavlja smjela i intrigantna pitanja o svijetu koji poznajemo i daje potpuno nov pogled na stvarnost koja čini naše svakodnevice. Vješto napisan roman, uzbudljiva i napeta radnja drži čitaoca u iščekivanju, stranicu za stranicom do samog kraja koji sadrži neočekivan obrat i otkriva sasvim nov pogled na istoriju našeg svijeta.

”Ključ besmrtnosti” je prvi dio trilogije u nastajanju koja žanrovski i tematski osvježava regionalnu književnu scenu te nudi obilje avanture, misterije i akcije koja čitaoce neće ostaviti ravnodušnim.

(NovaSloboda.ba)         

Negdje daleko: Cuesta Caracoles u Chileu, najopsanijia cesta na svijetu

Čile i Argentinu dijeli više od pet hiljada kilometara granicem koja većinom prolazi preko impozantnih vrhova Anda. Preko 40 graničnih prelaza između ove dvije zemlje nalazi se na samim vrhovima planina, a najspektakularniji i najvažniji je Paso de los Libertadores, poznat i kao Paso del Cristo Redentor. To je jedan od najljepših, ali i najopsanijih puteva na svijetu.

Zbog jedinstvene lokacije i visine uspona od preko iznad hiljada stopa (prelaz dostiže nadmorsku visinu od 3.207 metara, ili 10.521 stopa) iznad nivoa mora i prolazeći kroz opasna područja, veoma je važno kada i kako voziti u ovakvim uslovima. To je najvažniji put između glavnog grada Čilea, Santiaga i regije Mendoza u Argentini.  Na strani Argentine uspon je lagan, i vozi se opušteno kroz planinski kraj, sve do ulaska u tunel. Ekstremno strpljenje, iskustvo i vještina ključ su uspjeha u vožnji ovim putem, a adrenalin i rijedak vazduh čine je uzbudljivom, povremeno sporom. Vjetarm takođem često usporava vožnju, ali i to ima svoju prednosti,  jer tokom vožnje budete nagrađeni sjajnim pogledom između podnožja i najvišeg vrha Južne Amerike, Aconcagua.

Trasa zahtijeva stopostotnu koncentraciju, jer prolazi kroz najudaljenija područja u Južnoj Americi. Ovaj put je ponizio mnoge sa egom. Ovo nije put za mekušce, a  njim ne bi trebali ni pokušavati voziti novopečeni vozači. Sa strane Čilea, veoma teško je upravljati vozilom, zbog stalno prisutnih vjetrova  koji donose ledeni vazduh. Vozači moraju stalno biti na oprezu, pošto ovuda prolaze i bezobzirni vozači. Sa intenzivnijim saobraćajem, posebno zbog punih teških vozila, broj nesreća je velik. Ali, ne samo zbog toga, pošto je u većem dijelu godine put je prekriven snijegom, a to zahtijeva ozbiljan oprez u svakom pogledu.

Zbog toga je najbolji primjer kornjače: sporo i stabilno, do pobjede u trci.

Granica između dvije zemlje na vrhu je zapravo tunel po imenu Tunel Cristo Redentor, koji se nalazi na nadmorskoj visini od 3.209 metara, dug je 3.080 metara, od čega se 1.564 metra nalazi na teritoriji Čilea, a 1.516 metara na argentinskoj strani. Otvoren 1980. godine, tunel se nalazi na nadmorskoj visini od 3.175 m, a put bude i zatvoren tokom zime zbog velikih nanosa snijega koji blokiraju oba ulaza u tunel, a i zbog opasnosti od odrona.

Njegovo ime dolazi od  Hrista spasitelja Anda (Cristo Redentor de los Andes), čiji je kip postavljen 1904. godine u blizini ulaza sa argentinske strane na visini od 4.000 m (13.123 ft).

Međutim, čileanska strane je jedna sasvim druga priča. Pejzaž ostaje isti, ali put se penje, sa mnogo serpentina, tako, kad se gleda iz visine, izgleda kao namotaj frižidera. Put je  zastrašujući za vozače koji su skloni vrtoglavici. Na mnogim mjestima, nema zaštitnih ograda.

Saobraćaj je intenzivan, naročito za teška vozila koja na ovom dijelom voze smireno i polako, formirajući dugačke konvoje koji se kreću sporo. Gledajući sa udaljenosti, kamioni izgledaju kao puževi. Put je  zastrašujući za vozače koji su skloni vrtoglavici. Na mnogim mjestima nema zaštitnih ograda.

Najljepši dio puta je kratak, a poznat je Cuseta Caracoles, ili kao Los Caracoles (Padina puževa), na strani Čilea. To je strašno strmi uspon, koji obuhvata više od 20 serpentina. Put se zove i Ruta 60. Los Caracoles je serija oštrih krivina na izuzetno strmom terenu. Snijeg, zajedno sa oblikom puta, zahtijeva ekstremno strpljenje i vještinu upravljenja.

Put je asfaltirana, ali i tokom godine može se javiti potreba za lancima ili zimskim gumama. Međutim, put se održava redovno i nema velikog broja nesreća sa poginulim. Kamioni za prevoz tereta, pa čak i dvospratni turistički autobusi svakodnevno putuju ovim putem i za to je potrebno prilično veliko iskustvo. Uprkos činjenici da je ovo jedan od najzahtjevnijih puteva na svijetu, Los Caracoles Pass ima veliku sigurnost.

(planetatriatlon.com)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)