NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Edin Husković, a objavljen je u avgustu 2001. godine.
Kad su zidarski esnaflije oborili i posljednju skelu nasta tajac.
Dug i protežan muk. Među svijetom što se bio sakupio na mjesta odakle se mogla vidjeti posve nova i neobična građevina vladalo je čudenje i divljenje u isti mah. I u onom presudnom trenu kad se trebalo pokazati da li će ćuprija ostati uzgor ili se strmoglaviti u neretvanske virove, nad podkujundžilučkim sokacima proleti jato sjenica. Šum njihovih krila nadvladaše udari rušećih drvenih greda i kočeva o stjenovite obalne pećine i vodu. Most osta.
Na drumu za Nevesinje odakle je bila vidna glasovita Stjepanova Kula, neimar je sa malobrojnom pratnjom. U golemoj neizvjesnosti i nervozan, on ipak mirno prebire tespih nečujno učeći Er-Rahman:
“…sve što je na zemlji prolazno je, a ostaje lice tvoga Gospodara, uzvišeno, savršeno, plemenito…”.
Saradnici, zaptije i seizi, svi u napetosti, osluškuju muklu podvelešku tišinu jer broj iščekujućih topničkih pucnjeva treba da odredi buduću neimarovu sudbinu. Kad puče top, odjeci praskovitog udara dugo i postepeno odlijegaše se među kamenitim brdskim stranama. Za neimara i ponajduže, jer ne dođe li do drugog udara zaptije su već spremne da ga vežu i prema zadnjem sultanovom fermanu sprovedu u zindan. Mostarski ćehaja nije pokušao uticati na takvu odluku. Nije ni trebala, jer drugi pucanj, jaš gromkiji i teži, zapara suhi podveleški zrak.
Zaptije osedlaše konje i ćutke pođoše prema Mostaru. Neimar osta pri ustaljenoj praksi da se ne vraća na završene građevine pa reče slugama da izvrše posljednje provjere pred odlazak. I seizi i svi saradnici, mada nikad nisu razumijevali slične neimarove odluke, sada ne negodovaše. Izgubili bi mnogo više da je ćuprija pala.
Zadovoljni ljudi krenuše prema Nevesinju. Odatle će u Crnu Goru, pa dalje, preko Kosova i Makedonije, u Carigrad.
Posao je svršen; puti široki.
U čaršiji sve je spremno za gozbu i veselje. Gradski ćehaja dao je organizovati veliku i bogatu sofru. Biće prisutni svi ajani, ljudi od ugleda i časti. Sinije su postavljene pored ušća Radobolje tako da ljudi jedući, pijući i pričajući mogu gledati na velelepnu i veličanstvenu građevinu kakvu do sad niko u Carevini nije imao. Zaptije su postavljane naokolo da brane prilaz nepozvanim. Jedino je firaun Zgembo odnekle uspio doći do pred sam temelj ćuprije i ovdje je opipava i miluje susretljivo i oprezno kao čudovište kojeg se ne boji. Uskoro ga sprovedoše do taphanskih kožara i pustiše među ostali narod.
“Velika je… velika!” – ponavljao je Zgembo odgovarajući na povike iz gomile.
Na ušću su već sve zvanice, razliježu se zvuci zurni i doboša, jedino su mjesta za neimara i njegove najbliže saradnike prazna. Kad se pročulo da je neimar otišao bez osvrta na vlastito djelo, javi se čuđenje, ali nakratko, jer Bevab Abdurahman-beg, zadužen ispred ćehaje za stalnu uslugu carigradskim konstruktorima, o ćupriji i njenoj izgradnji sad priča za dvojicu ili trojicu, i to tako glasno i tako slikovito da je gost, dizdar Mustafa Konjičanin, u prvi mah pomislio da je pred njim neimar sam.
Zurne ojačaše i na livadu pored potoka iziđe mlada grupa plesača. Krenu pjesma i ples. Na stolove se iznosi nafaka: čorbe, pilavi, sogan dolma, musaka, ćevap, bamija i masni tirit. Na prvoj avliji od ušća prema Jusovini mesar Hamza kolje već dvanaestog ovna. Djeca mu pridržavaju jatagane. Sarači, po muteferikovom dopisu, kupe preostalu kožu. Od njih će, za prve kupridžije, praviti sedla i bisage. Meso se odmah priprema i baca u lonce, tepsije ili na ražanj. Žene ćutke donose i raznose.
Slušajući bevaba Abdurahman-bega, konjički dizdar pomisli kako je gradnja ovag mosta tekla planski i sigurna, no znano je da nije bilo baš tako.
Kad je sultanov vekil Ahmed-čelebi na putu iz Travnika za Carigrad poslije tri dana jahanja došao u Mostar odluči tu zakonačiti. U grad je ušao umoran i mrzovoljan. Od duga puta i hladne bosanske zime konji su lipsali a hrane i svježe vode je ponestalo. U Travnik je došao preko Višegrada tako da je sad prvi put u Mostaru. To večer janičari isprazniše cijeli Mustafin han od muhadžira iz Dalmacije i nekih manje važnih putnika, pa brzo ugostiše vekila i njegavu pratnju. Svi brzo pospaše. Ujutro, snažna dnevna svjetlost probudila je čelebiju. Za trenutak je pomislio da je u rodnom Izmiru. A onda se sjeti ledenag bosanskog zraka dubokih šuma i nepodnošljive vlage i mraza kud god je hodio. Uvjerivši se da nije ni san, on dođe do najbližeg pendžera. Iako je bilo hladno februarska jutro, u velikoj avliji hana tri probeharala bajamava stabla, na prostranom nebeskom plavetnilu nekoliko visokih oblačaka i sjajno Sunce. Nije mogao vjerovati. Otvorivši pendžer, sa središnje prečke demira ubra dopuzao cvijet bajama i prinese ga nosu kao da se i čulom mirisa hoće uvjeriti u stvarnost prizora. Obuze ga jak miris behara kojeg jednim snažnim udisajem uvuče duboko u pluća. Umrtvjela osjetila čelebijina nanovo oživješe i on pozva tumača da odmah iziđu van. Koja je ovo nahija gdje i usred zime cvjetaju voćke i grije jarko Sunce, govorio je čelebi dok je budio tvrdo uspavanog kjatiba.
Ćehaja je bio spreman. Sa muteferik Jusuf-agom i dvojicom bevaba on već puni sat čeka na Mustafinom minderluku. Handžija nije ni spavao. Sav se dao u spremanje hrane za gaste i obezbjeđenje čiste i svježe vode za piće i abdest. Čuo je tumačeva dozivanje pa njega i sultanova vekila ponizno uvede na svoj minderluk. Ćehaja ustupi mjesto, ostali posjedaše.
Prvi se javi vekil.
“Koja je ova čaršija?”
“Mostarska, presvijetli sultanski vekile…” – bojazno i tiho odgovori ćehaja.
“Je li ovdje svake godine u ova doba pracvatu voćke?” – nastavi čelebi.
“Svake godine presvjetli sultanski vekile.”
“A od čega se sastoji vaša čaršija?”
“Od pet mahala, deset džamija, više zanadžijskih dućana i hanova…”
“Imate i široku rijeku, koliko vidim!” – prekinu ga čelebi.
“Imamo presvjetli vekile.”
“Nemate kamenu ćupriju?”
Nemamo presvjetli vekile.”
“Na Porti ću se založiti da je dobijete.”
Dalje se govorilo o izrazitoj vojnoj važnosti koju bi most imao.
Taj dan Ahmed-čelebi obišao je cijelu čaršiju. Kao i prvi puta, jutros na hanskom pendžeru, s vremema na vrijeme bi stao i duboko udahnuo. Nije puno pitao ni govorio, samo bi ponešto zapisao u maleni tefter sa kožnim ukrasnim koricama. Već sljedećeg dana, u sami cik zore, vekil na čelu kolone napusti Mostar, neupadljivo i tiho kako je i došao.
Ćehaja je zadovoljan posjetom. Iako je htio da razgovor kojeg je vodio sa sultanavim vekilom ostane tajna, iz Mustafinog hana vijest se brzo raširi čaršijom. Uskoro, svi su pričali o velikoj sultanovoj potrebi za izgradnjom ćuprije u Mostaru i brojnim nedžarima i taščijama koje traže među neoženjenima. Pričalo se tako skoro godinu dana, a nikakva habera s Porte nije bilo niti naznake da je vekil održao zadatu riječ. Onda se na most zaboravi.
Tek 1555., tri godine nakon vekilovog zauzimanja kod sultana, Sulejman Veliki Kanunija donese uredbu o izgradnji kamene ćuprije u hercegovačkom sandžakluku. U Mostar odmah bjehu paslate stručne izvidnice glavnog neimara izabranog za izgradnju, i sav precizan alat i mjerila.
Prije nego što će i sam doći u Hercegovinu neimarovi su ljudi od ćehaje dobili potvrdan odgovor za sve što je Sultan tražio od njega. Ćehajin pristanak bio je načelan jer on je morao bespogovorno prihvatiti sve carske zahtjeve. A bilo ih je više nego šta je očekivao. Povećanje nameta filurije i resmi čifta. Briga o ishrani za najmanje stopedeset ljudi narednih deset godina i stavljanje na stalno raspolaganje tri najprostranija hana. Veći dio radne snage i stručnost plaćat će dvor kao i dvadesetak bračkih klesara.
Tad dođe neimar. Ćehaja mu na ličnu uslugu predlaži bevaba Abdurahman-bega i trojicu seiza. O važnijim poslovima s njim je sam razgovarao. Neimar prvo odredi polažaj gdje je klanac najuži pa naredi da se u blizini izradi logor i velika brvnara. Birao je među dvije vrste kamena, tenelije i krečnjaka živca. Odluči se za krečnjak. Tražio je majdan. Hum je bio strm, Dubrave daleko. Na prijedlog nekih saradnika iziđe na Mazoljice. Tamo je potom odlazio sam i povazdan nešto tražio, razmišljao i mjerio. Pipao je kamen, kuckao i kušao, dok se ne zadrži na jednoj stjenovitoj čuki odakle put nije daleko, a čaršija je vidna. Uskoro tridesetak argata očistiše šipražje i korov i počeše kopati. Kroz nekoliko, na lijepo poravnatom prostoru, pri samoj površini, javi se čista, bijela i protežna kamena žila. Neimar je bio zadovoljan i dade da se izgradi i drugi logor. Kamen će spuštati kroz Brankovac pa na Potkujundžiluk.
Otpoče rad na ćupriji. Svijet se čudu čudio. Na svašta je sličila dignuta konstrukcija od bukovih greda i prečki samo ne na most. Ustvari, konstrukcija je bila samo s jedne strane. Kad je ljeti voda slaba i najplića građu dodatno učvrstiše i počeše ispreplitati suhim granjem i prućem, šupljine napuniše crvenicom i sitnim kamenom, pa četiri metra od obale skrenuše vodu nadesno. Domaći i brački klesari su spremni. Temelj mosta ugradiše u stijenu i od dna počeše graditi prvu stranu ćuprije. Plan je bio do jeseni završiti započeti posao, bar onoliko koliko je dovoljno da očekivane bujice ne naškode tek složenim blokovima. Za desnu obalu se čekalo na iduće ljeto, pa se isti posao ponovi s druge strane. Kad je izgledalo da je s najtežim završeno i da gredama i skelama treba samo povezati dva dignuta zida, spojivši ih na gornjoj, srednjoj proračunatoj tački, nabujala Neretva odnese oba izgrađena temelja, središnju bukovu skelu i četvoricu argata. Prije toga je kiša neprestano padala dvadeset dana, pa brojni prenjski i čabuljski potoci napuniše gornji sliv Neretve na jugu uzrokujući snažne poplave.
Neimar pade u nemilost.
Nekako u isto vrijeme i u Carigradu stvari su se po njega počele odvijati neizvjesno. Naglo razboljelog Sulejmana Kanuniju zamijenio je Selim II. Pričalo se o velikim reformama i o Selimovoj netrpeljivosti spram mnogih projekata s kojima je započeo njegov prethodnik. Prvi ferman vezan za Hercegovinu je bio da se ništa više ne započinje raditi do daljnjeg, i da se obustavi isplata radnika. U čaršiji se pričalo o sihirima i prokletstvu, o nemogućnosti da se Neretva svlada i o neimaru samom. Maštu mase još je više raspirivao bevab Abdurahman-beg govoreći kako neimar teško spava, da se budi naglo i vas u znoju i da sve malo pa odlazi u duge i nepovrate šetnje s kojih se vraća još umorniji i zamišljeniji. Saradnici su zabrinuti, seizi neposlušni. I kad se mislilo da od mosta neće biti ništa a Bračani najavili odlazak, brzom menzilhanom došao je poseban ferman. Zarad carske dosljednosti i ispravnosti most se ima nanovo početi graditi, povjerenje se opet ukazuje glavnom neimaru s tim što se sada stavlja pod poseban nadzor samo za to izabranog muteferika. Muteferika će imenovnti ćehaja i odgovarati za obojicu. Ako ubuduće dođe i do najmanjeg propusta u gradnji, neimara odmah treba uzindaniti gdje će čekati dvorsku presudu.
Cijelu zimu i jesen neimar je proveo nad hartijom i proračunima. Rijetko je koga primao. U isto vrijeme među mostarcima su se raspredale najrazličitije priče i pretpostavke o tome ko je on, odakle dolazi, kakve je građevine i sa kojim uspjehom do sada gradio. Mnoge je takve razgovore predvodio bevab Abdurahman-beg i u njih unosio svu svoju živost i maštovitost. Prema jednima neimarov dolazak u Mostar smišljena je intriga kojom ga određeni dvorski krugovi na čelu sa pređašnjim Sultanom štite od progona i ispitivanja zbog nekih manje uspješnih pothvata, po drugima mostarska je ćuprija prvi neimarov ispit nakon kojeg će ili napredovati ili biti prozvan i kažnjen. Bilo je tu još različitih i nevjerovatnih pretpostavki i nagađanja, a o neimaru su znali samo to da je ćutljiv, rijetko društven, da malo jede i još manje spava. Bevabov seiz zadužen za proslijedbu hrane i pića u neimarovu brvnaru kleo se svim i svačim da majstor nikad ne uzima jaja ili meso, da mnogo pije mlijeko, od povrća jede sve, a od voća slatke i krupne šumske jagode kojima se raduje kao dijete. Još se znalo da često uči na tespih i da mu niko nije mogao odrediti godine i starost
Trećeg ljeta po početku građenja poslovi se po ničem nisu razlikovali od onih predašnjih. Pričalo se da planavi izgradnje nisu mijenjani i da je sva nada u tome da većih poplava neće biti dok se ćuprija potpuno ne sagradi. No kad bješe završen prvi temelj, brane i pruće punjeno ilovačom nije prebačeno na desnu obalu, već se nad fundamente poče graditi visoka i masivna kula sa debelim zidovima u četverokut. Tako ni najveći vodostaji te zime i jeseni nisu mogli nauditi ojačanom temelju pa se isti postupak, sa donekle drukčijim oblikom oružnarnice, četvrtog ljeta ponovi i na suprotnoj strani. Petu i šestu godinu neimar je odlučio potpuno završiti i očvrsnuti kule prije nego krene na konačno premošćavanje obala. Takav mu se plan činio cjelishodan i sigurniji. Porta je zadovoljna, ćehaja još zadovoljnjiji.
Jedne noći neimar usnu čudan san.
Skele su srušene a most stoji. On to ne vidi, već iz brvnare tek treba da dođe na kaldrmu što izlazi na most. Na putu, sa svih strana, ljudi ga slave i plješću. Pored bliskih i poznatih lica tu je i dosta neznana svijeta. Ritmovi defova i ples lijepih mladića i djevojaka u raznovrsnim nošnjama. Zaptije vlastitim tijelima stvaraju prolaz; na sve strane kite ruža i zumbula. Kad dođe do pred samu ćupriju muzika stade i svjetina utiša. Kao da niko nije htio kvariti ugođaj kojeg je neimar trebao imati u prvom bliskom susretu sa djelom kojeg je godinama stvarao. Utihnuše i djeca propeta na niske krovove i krošnje stabala. Neimar stupi na most. Srce mu stade jače lupati. Odjednom saznanje da treba doći do nepoznate prilike koja se niotkud ukaza na središtu ćuprije. Tajanstven čovjek u crnom je i dugom habitu, okrenut leđima, no neimar zna da osjeti svaki njegov pokret. Sa zebnjom i strahom krenu dalje. Kad mu se oprezno i sporo posve približi neznanac se okrenu. Neimar ne mogaše nazrijeti nikakvo lice pod tamnom i debelom habitnom kukuljom. Muk tišine prekinu jeziv i odvratan neznančev smijeh od kojeg se protrese ćuprija i sunovrati u vodu. I on zajedno s njom.
Neimar se probudi znojan i ustrašen. Mora da je vrištao, jer jedan od seiza nenajavljeno uđe i stavi se na uslugu. Nakon nekoliko trenutaka prilagođavanja zbilji, neimar ga otpusti. Sa ukrasnog čavla iznad sećije, pažljivo probra jedan od sedam različitih tespiha i sasvim tiho i smireno prouči El-Felek i En-Nas.
Nakon što je završena i druga kula na desnoj obali, dva zubasta kraja građevine povezaše čvrstom drvenom konstrukcijom. Gradnja je tekla sporo ali sigurno. Iz mjeseca u mjesec taščije su klesale i slagale probran kamen lučnim oblikom prema nultom vrhu. Sada, kad nisu jake bure i veliki mrazevi, moglo se raditi i zimi. Osmišljeno je da ćuprija bude polukružna a na presudnoj ravni spajanja u odnosu na prosječan vodostaj visoka tridesetdva aršina. Vremenom, čudna je građevina za širi svijet dobivala sve ljepši i svrsishodniji oblik. Bijeli krečnjak živac bio je priličito uklopiv i blještav poput mjeseca.
Četiri naredne godine, pod strogim stručnim nadzorom, argati su dovlačili kamen, a tesali ga i ugrađivali iskusni nedžari i zidarski esnaflije. Nikakvoj se brzini i slučajnosti nije pribjegavalo. Konačno dobro započet posao trebalo je privesti kraju. Na dvor bješe poslat dopis o skorom svršetku radova i micanju skele, a sve prema predviđenom roku i u okviru odobrenih troškova. Povratni ferman bio je kratak i odrješit: “…neka se na devetog ševala devetsto sedamdeset četvrte organizira rušenje skele a neimar drži pod nadzorom dok se ne vidi kako će ćuprija svršiti…”
Neimar je u nemaloj zebnji. Od ćehaje potražuje da mu na devetog ševala dozvoli potpuno pakiranje i spremanje stvari i odlazak na prvi zavoj van čaršije odakle su bolje vidna jugoistočna prostranstva. Ako ćuprija padne na tu će stranu uputiti dovu da Bog štiti ženu mu i dijete koje nije nikad vidio, a ako ostane, odatle će odmah nastaviti spram Nevesinja, pa dalje. Predomisli li se, ćehaja mu obećaje vrhovno mjesto na proslavi i posebnu pažnju, jer on skoro da je siguran da most neće pasti i već mu se veseli i raduje.
Kao bijela i nježna ljepotica pod zarom, iza spletenih kolja i greda nazirao se svršen most. Kod naroda nigdje kraja čudenju, ponosu i divljenju. Pred dan samog proglašenja u Mostar stižu brojne zvanice iz Jablanice i Konjica, ali i iz Travnika, Šehera i Tuzle. Bevab Abdurahman-beg, koji je do tada bio zadužen za uslugu neimaru i najbližoj mu pratnji, sad ide sa gostima i raspoređuje ih po kućama i hanovima. Svima priča o veličini i ljepoti gradnje i građevine. U Mostaru niko ne sumnja da će ćuprija ostati.
Bevabova dobra slutnja se obistinila i dok je on na devetog ševala vodio i raspoređivao visoke zvanice iz cijelog vilajeta, neimar je sa pratnjom brzo jahao spram Nevesinja. Nikad on neće vidjeti most kojeg je sagradio. Poslije – mnogo poslije – od nekih putnika kroz Hercegovinu on će slušati da ćuprija u Mostaru važi za jednu od najljepših i najprometnijih građevina u cijeloj Carevini, ali i šire; da su joj se divili neki francuski diplomate i mlečanski konzuli istovremeno; da svakog ljeta, naočigled svih, sa nje u rijeku skaču najodvažniji mladići, kao tice, hrabro i strmoglavo; i da je cijela čaršija sad kudikamo ljepša i slavnija.
Tako je otišao neimar a ostao most. Most u punom skladu sa rijekom i nebom ispod kojeg je nastao. Ako slučajno, idući Hercegovinom, pred vama se iznenadno ukaže ta ćuprija onakva kakva jeste, znači zategnuta u prelijepi visoki luk od bijelog i sjajnog kamena, prijemčljiva na sve izmjene i godišnja doba, i sa bezbrojnim porukama od kojih nijedna nije dvosmislena ili zbunjujuća, nagnite se i počujte barem jednu: Putujte! Putujte i ne razmišljajte previše! U stalnam pokretu i novim saznanjima spoznaje su dublje a sjećanja lakša.
Putujte, ako možete!
(cidom.org)
