INTERVJU: Chris Leslie, škotski režiser i prijatelj Partizanskog spomen-groblja, u završnim je fazama pripreme dokumentarca o najvećem mostarskom spomeniku. Tokom razgovora Chris otkriva šta ga je privuklo ovoj priči, šta je usput naučio, i zašto mu je potrebna podrška publike. Objavljeno u dvije verzije, na našem i engleskom.
Chris Leslie, režiser: Čvrsto stojim uz Partizansko - Partizansko spomen-groblje
Chris Leslie, režiser: Čvrsto stojim uz Partizansko
Razgovor sa škotskim fotografom i režiserom o njegovom novom dokumentarcu o Partizanskom spomen-groblju, trenutno u završnoj fazi snimanja, njegovoj fascinaciji mostarskim spomenikom i zašto mu je potrebna podrška.
Trailer: The Partisan Necropolis (Partizanska nekropola), režija: Chris Leslie.
Dokumentarac je 70% završen.
Sav pre-produkcijski rad je obavljen.
Sav potreban materijal je već snimljen (tri snimanja na lokaciji).
Sada nam preostaje još samo 30% za plaćanje montaže i finalizaciju.
Svaka donacija u svrhu pomoći za završetak filma je dobrodošla.
https://www.gofundme.com/f/complete-the-documentary-the-partisan-necropolis
BOSNA I HERCEGOVINA KAO INSPIRACIJA
Vi ste stari znanac bosansko-hercegovačke publike. Poznato je da ste i ranije snimali kod nas (A Balkan journey, The Sarajevo bucket list). Kako pronalazite teme koje vas privlače? Zašto Bosna i Hercegovina?
Moja veza sa bivšom Jugoslavijom, a posebno Bosnom i Hercegovinom, počela je 1996. godine kad sam se pridružio inicijativi za društvenu obnovu Pakraca, podijeljenog grada u zapadnoj Slavoniji. Tamo sam živio i radio kao volonter četiri mjeseca, usko sarađujući s ljudima sa obje strane ove podijeljene zajednice.
Godine 1997. pokrenuo sam fotografski projekat u dječjem domu u Sarajevu, podučavajući djecu umjetnosti crno-bijele fotografije. Čak smo postavili i tamnu komoru gdje su mogli razvijati svoje vještine. Taj projekat, kasnije poznat pod nazivom “The Sarajevo Camera Kids,” (“Dječji pogled kroz foto-objektiv”) postao je važan dio mog života.
Njemu sam se posvetio dvije godine, do 1999, kad sam odlučio da postanem slobodni umjetnik, odnosno dokumentarni fotograf i režiser. U periodu od 2001. i 2019. više puta sam dolazio, crpeći posljeratne priče za renomirane publikacije poput Gardijana ili Heralda. Moja posebna veza sa Bosnom traje već preko 25 godina. I dalje sam svim srcem uz nju. (Balkan Journey)
Prijatelji se često šale da bolujem od “bosnitisa”, zbog moje opsesivne pažnje koja ne posustaje. Ali činjenica je da je dokumentovanje Bosne na njenom putu ka miru zaista izvanredno iskustvo, koje me oblikovalo kao čovjeka i formiralo moj profesionalni identitet. Ovdje sam dobio neprocjenjive životne lekcije, i dalje me privlače priče ovog kraja, i dalje želim da ih dijelim sa svijetom.
Kako ste otkrili Partizansko spomen-groblje u Mostaru?
Dobar dio mog dokumentarnog rada je fokusiran na gradsku sredinu – gradove u tranziciji kroz obnovu, propadanje ili njihov potpuni nestanak. U rodnom Glazgovu posljednjih petnaestak godina dokumentujem njegov preporod. Upratio sam demoliranje socijalnih nebodera, raslojavanje tijesno povezanih zajednica, nestanak ili zanemarivanje istorijskih građevina. (www.disappearing-glasgow.com)
Novembra 2021. godine nakratko sam posjetio Mostar, imao sam tek nekoliko sati da ga obiđem. Na vrhu liste mi je bila Partizanska nekropola, jako sam želio da je fotografišem. Na moje iznenađenje, nije bilo nikakvih putokaza, i da nije bilo Google Maps, možda je nikad ne bih pronašao. Činilo mi se kao da je gradske vlasti pokušavaju sakriti od javnosti. Kad sam se najzad tamo našao, ostao sam zapanjen. Mjesto je san snova svakog fotografa, arhitektonsko čudo, i odmah mi je bilo jasno da bi ovdje mogao nastati ozbiljniji dokumentarni projekat.
Međutim, uprkos svojoj zapanjujućoj vizualnoj i arhitektonskoj značajnosti, isprva mi se nije činilo da je na meni da tu priču ispričam. Arhitektonski dokumentarci nisu bili glavni predmet mog interesovanja. No, sve se promijenilo sedam mjeseci kasnije, u junu 2022. godine, kada je spomen-područje sistematski uništeno tokom noći. U tom trenutku sam shvatio da postoji dublja priča koju treba ispričati. Postalo je jasno da ovo mjesto nije samo upečatljiv primjer arhitekture; u njemu je bio širi sadržaj koji zaslužuje dokumentarni film.
Kako se vaše razumijevanje tematike mijenjalo s vremenom?
Bilo je potrebno neko vrijeme da potpuno shvatim istorijat Partizanskog spomen-groblja i naslijeđe arhitekte Bogdana Bogdanovića. Malo je toga dostupno na engleskom, i većinu znanja sam stekao kroz interjvue koje smo obavili tokom prvog snimanja. To je davalo još veći poticaj, neprestano sam učio od pravih stručnjaka, te sam sve dublje shvatao značaj ovog mjesta.
Naročito je zabrinjavajući odnos prema Groblju. Neki od sagovornika, čak i oni na uticajnim javnim funkcijama, osporavali su njegov status kao groblja. Kao da, po njihovom mišljenju, ako nije oficijalno priznato kao groblje, onda njegova važnost blijedi. Takav stav je bez sumnje doprinio zanemarivanju lokaliteta i njegovom eventualnom uništenju. Velika pitanja ostaju nedgovorena: zašto je uništeno i ko je odgovoran?
Ipak, cilj dokumentarca nije da istražuje ta pitanja i traži krivce. Takav pristup ne bi riješio temeljna pitanja. A godine nemarnog odnosa i nedostatak odgovornosti otkrivaju mnogo dublji, sistemski problem koji koji prelazi okvire samog spomen-groblja.
VRIJEME ZA AKCIJU JE SAD
Film je u završnoj fazi. Šta nam možete reći o samom dokumentarcu?
Film se pravi u dvije verzije, dugometražnu od 70 minuta za filmske festivale i edit od 52 minute prilagođen za televizijsko emitovanje. Za filmske premijere, AJB DOC i Sarajevo Film Festival su prirodni izbori, ali moj san je da se film premijerno prikaže u Mostaru – to bi bio krajnji cilj. Verzija za emitovanje trebala bi se prikazivati na Al Jazeera Balkans, a istražujem i dodatne platforme i mreže izvan regije radi šireg dosega.
Na projektu radi omanji, ali posvećen tim. Mada raspolažemo skromnijim budžetom, naše ambicije su sasvim nešto drugo! Kao istovremeno producent i režiser, projekat vodim zajedno sa Oggijem Tomicem, koji je naš direktor fotografije. Neprocjenjivu podršku sa prevodom i transkriptom intervjua dobili smo od Centra za postkonfliktna istraživanja u Sarajevu.
Film je pažljivo sniman u zadivljujućoj 4K rezoluciji koristeći vrhunske Sony FX6 i FX9 kamere, što osigurava izuzetnu kinematografsku kvalitetu. Snimci u Log formatu nude širok spektar opcija za kolor korekciju, a to pruža fleksibilnost za besprijekornu montažu i kompatibilnost s emitovanjem.
Narativ se razvija organski kroz detaljne intervjue, što eliminira potrebu za scenarizovanim naratorom. Svaki učesnik je snimljen u prirodnom okruženju—bilo na poslu, kod kuće ili u poticajnoj sredini Groblja i grada Mostara—stvarajući bogat, prožimajući splet životnih iskustava i perspektiva.
Posebno smo se potrudili dokumentovati Partizansko spomen-groblje iz svakog mogućeg ugla, prikazati njegovu raskoš, složen dizajn i dostojanstvenu ljepotu. Snimci iz zraka pružaju impresivan prikaz cijelog kompleksa, dok snimci sa zemlje bilježe njegove intimnije, dirljive detalje. Uz to, time-lapse sekvence snimane u različitim vremenskim uslovima dodaju dinamičan sloj vizualnom narativu, poboljšavajući raspoloženje i atmosferu unutar cijele priče.
Kao neko ko stvara film, koliko se emocionalno unosite u temu koju obrađujete? U kojoj mjeri je moguće ostati objektivan?
Za mene je nemoguće ostati sasvim objektivan dok pričam priču Partizanskog spomen-groblja. Činjenica da je uništeno i da je postalo jedno od najugroženijih kulturnih dobara Evrope govori koliko je situacija krajnje ozbiljna. Čvrsto stojim uz Partizansko spomen-groblje i njegovo očuvanje – to je zapravo ono što me pokreće da napravim ovaj film. Nije riječ o stvaranju uspješnog dokumentarca radi karijere, riječ je o spašavanju groblja i da se ispriča njegova priča.
Takođe je važno napomenuti da, iako je finansiranje ovog projekta pokrilo troškove snimanja i putovanja, sav rad u preprodukciji i post-produkciji obavio sam samostalno, bez naknade. Nije bilo finansijske podrške osim za neophodna snimanja, i nisam obavezan nikome—nema vanjskih uticaja koji bi oblikovali ovaj dokumentarac. Nemam nikakvih ličnih interesa osim da priča o Groblju bude ispričana i da se prepozna njegova važnost.
Vrijeme za akciju je sada. Budućnost Partizanskog spomen-groblja visi o koncu, i potrebne su udružene snage da se sačuva za buduća pokoljenja.
Kakva su vaša očekivanja u vezi filma vezano za gledanost i publiku?
Trenutno prvenstveno nastojim osigurati potrebna sredstva da se film završi, i sve svoje napore usmjeravam u tom cilju. Dugometražna verzija od 70 minuta bit će namijenjena filmskim festivalima, ali sam potpuno svjestan da će tako doprijeti do relativno male publike. Ključ je podijeliti ovu priču sa mnogo širom publikom.
Optimista sam da ćemo, nakon što finaliziramo dogovore, osigurati značajnu TV publiku putem Al Jazeere Balkans. Ako dokumentarac bude prihvaćen na njihovoj široj mreži, proširit ćemo naš doseg daleko izvan regije, što je ključno. Ovo nije samo priča o Bosni i Hercegovini—ovo je evropska priča i zaslužuje da se predstavi na svjetskoj pozornici.
VELIKI POTENCIJAL
Kako danas shvatate šta se zapravo dešava sa Partizanskim spomen-grobljem? I šta je najbolje rješenje?
Vjerujem da bi bilo izuzetno teško bilo kome u Mostaru ili Bosni i Hercegovini ispričati njegovu priču. Mnogi su prisiljeni da zauzmu stranu – ili si za, ili protiv, ili izaberi ono najlakše – da sjediš po strani i sasvim ga ignorišeš. Stalno mi govore da je pitanje složeno, isprepleteno s politikom, istorijom i brojnim drugim faktorima.
Međutim, nisam želio snimati film fokusiran na podjele u Mostaru ili rat iz devedesetih. Kao neko sa strane, u prednosti sam što mogu da postavim direktna, jednostavna pitanja, neobojena političkim ili nacionalističkim pristrasnostima regije: Kako to da je jedan Nacionalni spomenik naveden kao jedno od najugroženijih kulturnih dobara u Evropi? Zašto bi neko uništio groblje posvećeno onima koji su se borili protiv fašizma? I šta ovaj spomenik predstavlja danas?
Na duže staze, za Partizansko spomen-groblje bilo bi najbolje da se obezbijedi 24 sata policijske zaštite s ciljem sprječavanja daljih napada. Sljedeće je da se spomenički kompleks vrati u svoje prvobitno stanje – to je već rađeno ranije i može se uraditi opet uz dobru politčku volju. Najzad, mora postojati razumijevanje u zajednici šta Partizansko spomen-groblje zaista predstavlja i zbog čega je značajno za sve u Mostaru.
Jeste li optimista po pitanju Partizanskog?
Bosna i Hercegovina se suočava s nizom izazova, od ekonomske nestabilnosti do krhkog mira, dodatno pogoršanih masovnim odlaskom mladih u inostranstvo u potrazi za boljim prilikama. S obzirom na toliki broj hitnih pitanja, zašto bi sudbina Partizanskog spomen-groblja trebala biti važna?
Gubitak nacionalnog spomenika bi bio tragično poglavlje u istoriji ove zemlje. Ipak, ostajem optimista. Vjerujem da još uvijek postoji šansa da se osvijetli značaj Partizanskog spomen-groblja i potakne dublje razumijevanje njegove prvobitne namjene. Njegova poruka i svrha su s vremenom izblijedile. Ako se shvati da je to groblje, odnosno mjesto koje odražava viziju Bogdana Bogdanovića o odavanju počasti žrtvama mladih Mostara iz svih sredina i etničkih skupina – možda takav pomak u svijesti pomogne da se osigura njegova budućnost.
Takođe je prilika da Partizansko spomen-groblje postane nezaobilazno mjesto u gradu. Moglo bi, i trebalo bi, postati glavna turistička atrakcija na zapadnoj strani grada, području koje trenutno privlači mnogo manje posjetilaca. Lokacija ima ogroman potencijal za razvoj interesa i prihoda u tom dijelu grada. Čak i ako je jedini argument podrške njegova turistička vrijednost, to je sasvim u redu—dok god ga se namjerno ne zanemaruje i ne uništava.
Dokumentarac je 70% završen.
Sav pre-produkcijski rad je obavljen.
Snimili smo sav potreban materijal – tri snimanja na lokaciji su završena.
Sada nam preostaje još samo 30% za plaćanje montaže i finalizaciju.
Svaka donacija u svrhu pomoći za završetak filma je dobrodošla.
https://www.gofundme.com/f/complete-the-documentary-the-partisan-necropolis
(partizansko.info)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen