Za Georgea Bernarda Shawa to je bio "vertikalni izraz horizontalnih željea". Irsko-britanski dramski pisac nije mogao pronaći bolje riječi za uzavrelu igru koju je oličavao tango. To ne znači ništa drugo do: „Ja dodirujem“. Taj dijalog tijela koja se kreću po plesnom podiju pun aluzija, naizmjenične bliskosti i udaljenosti, bola i strasti.
Početkom 20. vijeka evropske metropole su otkrile argentinski salonski ples. U vremenu kada je nacionalizam harao, kultivacija tijesnih veza poprimila je nešto gotovo metaforično. Kao da je ples bio kontra-pokret duhu vremena koji je razdvajao ljude kao niko prije.
Njemačkom Kajzeru tango je bio “izuzetno odvratan”. A kada je supruga predsjednika državnog parlamenta pozvala na tango čaj u pruski državni parlament, puklo mu je pred očima. To što bi oficirske pantalone njegovih oficira trebale da se trljaju o jedva pokrivene ženske noge naočigled svih – nije mogao dopustiti da to prođe.
Tako je 20. novembra 1913. Willhelm II zabranio vojnom osoblju, od poručnika do generala, da u uniformi plešu tango. Kada je ubrzo nakon toga prestolonasljednik uhvaćen kako pleše, naredio je i carskoj porodici da se uzdrži od ove "strane loše navike".
Godinu dana kasnije izbio je Prvi svjetski rat. Koliko bi bolje bilo da su ljudi ostali zagrljeni.
(welt)
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen