"Casablanca" je jedan od najpoznatijih filmova u istoriji kinematografije - i jedan od najzagonetnijih u isto vrijeme. Sada, nakon 80 godina, jedna izložba u New Yorku može riješiti neke od njegovih misterija.
“Sviraj ponovo, Sam": Svi imamo u glavi sliku za ovu rečenicu (a ako nemate, sramite se, ali ne predugo, a onda, molimo, pogledajte film). Orijentalni bar. Crni muzičar (Dooley Wilson) za klavirom. Prelijepa žena sa predivno iskrivljenim nosom (Ingrid Bergman). I onda crnac počinje da pjeva svojim nazubljenim basom: „You must remember this / A kiss is just a kiss / A sigh is just a sigh”, "Moraš zapamtiti ovo / Poljubac je samo poljubac / Uzdah je samo uzdah..."
Prošlo je 80 godina otkako je Casablanca stigla u američka kina. Kako je bilo tada kada su gledaoci sjeli ispred ogromnih ekrana u New Yorku, Los Angelesu ili Chicagu i zapalili svoju cigaretu? Tada se još uvijek smjelo pušiti u kinu. Amerikanci su bili duboko šokirani Pearl Harborom. Starija braća, muževi, očevi su nosili uniforme. Oni su se ili pripremali za raspoređivanje u vojnu službu, ili su se već borili na Pacifiku. Nije bilo tako davno kada se većina Amerikanaca žestoko protivila ulasku u rat. Još 1941. Charles Lindbergh je 1941. godine optuživao Jevreje i Engleze kako pokušavaju namamiti Sjedinjene Države u vojnu avanturu u Evropi.
Casablanca je, tvrdi se u reklami za film, bila "najopasnije mjesto na svijetu". Tome se možemo samo gorko smijati u retrospektivi, a Auschwitz je za većinu savremenika u to vrijeme bio samo željeznički čvor na istoku njemačkog Rajha, i ništa više. Niko u Americi nikada nije čuo za masakr u Babynom Jaru. Centar svjetske istorije 1942. godine bila je Ukrajina. Nijemci su bili zauzeti opkoljavanjem Harkova i sravnjavanjem Sevastopolja. A Kasablanca? Sekundarni teatar rata.
Međutim, tamo su tada već postojali koncentracioni logori, a francuskim Marokom je vladao fašistički Vichy režim.
Casablanca se smatra američkim filmom. To je pogrešno: "Casablanca" je najvažniji film Habsburške monarhije koji je ikada snimljen na američkom tlu. Režiser: Michael Curtiz — ali njegovo pravo ime je bilo Mihály Kertész, zapravo Mano Kaminer, a rođen je u Budimpešti kada je još bila dio Austro-Ugarske. Viktor László, heroj otpora? Glumi ga Austrijanac Paul Henreid iz habsburškog grada Trsta, čije je pravo ime bilo Hirsch. Simpatični, debeli konobar Carl? Igrao ga je Szöke Szakáll, naravno i on je bio iz Budimpešte. Ugarte, jadni mali prevarant koji biva upucan odmah na početku filma? Peter Lorre sa Basedowim očima, zapravo László Loewenstein.
A to su sve sami Jevreji. U filmu ima i nekoliko Gojma. Najvažniji od njih: Conrad Veidt, koji je pobjegao iz Njemačke sa svojom ženom Jevrejkom 1933. umjesto da se prilagodi poput mnogih njegovih kolega (kao što je Heinz Rühmann, kojeg su poslijeratni Nijemci idolizirali). Kao zahvalnost, Veidtu je dozvoljeno da igra nacistu u bezbroj holivudskih filmova. U "Casablanci" igra majora Strassera, izaslanika Trećeg Rajha, jednog zlikovca. Kako se mogao osjećati zbog toga? Da li je to doživljavao kao posao koji se mora obaviti? Da li je mislio da doprinosi ratu kao filmski negativac?
U New Galerie u New Yorku trenutno se može pogledati izložba posvećenu "Casablanci". Eksponate potpisuje Ronald Lauder, osnivač muzeja. Očigledno je on jedan od onih ljudi koji su gledali "Cazablancu" toliko puta da im nikad nije dovoljno govoriti redove dijaloga iz filma: „Pištolj je uperen pravo u njeno srce.“ – „Tamo sam najmanje ranjiv.“ Ili: „Koje ste nacionalnosti?“ – „Ja sam alkoholičar.“ To čini Rika građaninom svijet.
Ronald Lauder je postavio sto sa dvije čaše za koktel koji izgleda kao da je upravo izašao iz Rick's Caféa, dok Dooley Wilson pjeva sa trake "As Time Goes By". Po zidovima vise filmski plakati iz cijelog svijeta. Poster iz Njemačke je odmah iza stola sa čašama za koktel. Film se tamo počeo prikazivati 1952. godine. Sve scene sa majorom Strasserom i nacistima bile su izrezane. Viktor László više nije bio borac otpora, već norveški nuklearni fizičar po imenu Viktor Larsen. Kapetan Renault se sada zvao Monsieur Laporte i radio je za Interpol. O konopcu u kući obješenog ne treba govoriti.
U njemačkoj verziji iz 1952. godine, koja je tako temeljno unakažena, nedostaje i najljepša scena filma. Moraš biti nacista ili kreten da te ona ne potrese duboko. Tu je Yvonne, francuska pjevačica, koja flertuje sa njemačkim vojnikom u baru. Postoji grupa nacista koja je zauzela Samov klavir. Nacisti slažno pjevaju evergreen "Die Wacht am Rhein" - glasno i agresivno.
Viktor László silazi niz stepenice. Politički genije kakav jeste, odmah vidi šta treba da se uradi. Pridružuje se bendu u Rick's Caféu i kaže: „Sviraj Marseljezu.“ Vođa benda gleda u Ricka; Rick gotovo neprimjetno naginje glavu. A onda sviraju Marseljezu. I cijeli kafić skače na noge i pjeva i natpjevava naciste. A Yvonne, koja je upravo flertovala sa Nijemcom, uzima gitaru i pjeva iz sveg glasa, plačući sa suzama u očima: „Vive la France! Vive la democracie!”
Suze su bile stvarne, samo što su tekle iz razloga koji nisu bili povezani sa osjećanjima lika: Madlen Lebeau, glumica koja je igrala Yvon, bila je emigrantkinja. Pobjegla je sa svojim mužem Jevrejem kada su Nijemci napali Francusku.
Vive la France, vive la démocracie: "Casablanca" je najveći poklon koji je antifašizam ikada dao filmu i kinu.
Pisac Umberto Eco jednom je tvrdio da je radnja "Casablance" u osnovi nerazumljiva. Naravno da je to glupost. Priča je prilično jednostavna - ako je pogledate ispričano strogo hronološki, a ne sa flashbackovima kao u filmu. Glavni lik je Rick (Humphrey Bogart), idealista Amerikanac. Ljevičar. Tokom španskog građanskog rata snabdijevao je antifašiste oružjem. 1940. nalazio se u Parizu neposredno prije dolaska Nijemaca.
On se ludo zaljubljuje u Elsu (Ingrid Bergman) i započinje aferu s njom. Ono što on ne zna je da je Elsa zapravo udana za borca otpora Viktora Lászla – i misli da joj je muž mrtav, jer vjeruje da su ga nacisti ubili u koncentracionom logoru. Kada saznala da je uspio pobjeći iz koncentracionog logora, vraća mu se, umjesto kako su mislili, da s Rickom pobjegne iz Pariza prije dolaska Nijemaca. Rick postaje ciničan i depresivan. Svoje tuge guši alkoholom.
Nekoliko godina kasnije vodi kafić u Casablanki. U dobrim je odnosima sa kapetanom Louisom Renaultom, korumpiranim šefom lokalne policije koji služi Vichyjevom režimu. Jednog dana, lopov ubija dva njemačka kurira koji nose tranzitne vize, koje dozvoljavaju da dvoje ljudi da pobjegnu iz Casablanke od nacista u Novi svijet. Prevarant ostavlja tranzitne vize Ricku, koji ih čuva u svom sefu.
Tada se Elsa i njen muž pojavljuju u njegovom kafiću. Rick se u početku ponaša kao nitkov, ne želi da Elsi i Viktoru da tranzitne vize. Vrhunac nitkovluka dolazi kada Rick proda svoj kafić i kaže svom korumpiranom prijatelju Renaultu da će mu predati Viktora Lászlóa kako bi mogao pobjeći s Elsom.
Ali sada se ispostavilo da je Rick u duši ipak ostao idealista. Pod pretnjom pištolja prisiljava Renaulta da izda vize na imena Else i njenog muža. On ih prati u Renaultu do aviona koji će ih odvesti u Lisabon. Kada ih nacistički major Strasser pokuša zaustaviti na aerodromu u posljednjem trenutku, Rick ga ubija. Kapetan Renault od korumpiranog cinika postaje francuski patriota i upućuje svoje policajce da uhapse uobičajene osumnjičene. Avion polijeće i Rick i kapetan Renault zajedno odlutaju u noć.
Zašto je ovaj film tako uspješan? Zašto se stalno zaglavljujete gledajući ga, iako ga poznajete dugo? Moglo bi se zlobno reći da je pun klišea kojima su muškarci – posebno mladići – oduševljeni.
Da izaberem samo četiri najvažnija stereotipa: 1. Nisi gubitnik, već heroj ako piješ, pošto ti je slomljeno srce. 2. Ništa ne čini čovjeka privlačnijim od samoće obavijene tragedijom. 3. Borba protiv zla je posebno velika kada ima samo malo nade za uspjeh. I na kraju: 4. Pravo herojstvo se dokazuje u odricanju od voljene žene. Podnošljiv, zlonamjerno bi se moglo reći, sav kič je podnošljiv samo sa humorom koji ga nježno razgrađuje – isprepletene šale glavnog konobara Carla, aforizmi ciničkog Renaulta.
Međutim, film tada možda ima vrlo srž koja nije kič. Najzanimljiviji lik je nesumnjivo Rick, a ne László; jer je László jednostavno dobar, i o njemu se nema šta više reći. Rick, s druge strane, mora da se natjera da bude ljubazan. A kad konačno postupi moralno, ne radi to s nekom pobožnom izrekom, već s kletvom na usnama.
Dakle, srž "Casablance" bi bila ovo: teško zarađena dobrota vrijedi više od one koja je bila tu od početka. To se može vrlo rado izreći više puta.
I zato je "Casablanca" besmrtna.
prevod: Smail Špago
(welt)
(Novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen