Dienstag, 4. August 2020

Ljubuški kraj: Od Žabljaka, preko Gožulja, do Gradske…




(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubušaci.com dana 3. augusta 2020. godine, autor je Tomislav Dugandžić, posted by Mithad M.)


Na platou ispred crkve svete Kate u Ljubuškom 3. listopada 2009. godine svečano je otkriven spomenik fra Lovri Šitoviću čiji je autor fra Jaokim Gregov Jaki s Hvara.

Spomenik, koji krasi središnji dio grada, na novosagrađenom trgu ispred Sv. Kate, s postoljem je visok tri metra.

Bila je nedelja rano iz jutra 19. trvanja 2020. godine. Stojim tu sam ispred crkve sv. Kate u Ljubuškom. Vrata su zatvorena. Corona doba je. Umjetničko djelo fra Grgora je tu, zasigurno spomenik velik duhovne vrijednosti.

Fra Lovro je rođen 1682. godine u Ljubuškom u Hercegovini, koja je u to doba bila pod vladavinom Osmanlijskog Carstva. Rođen je u muslimanskoj obitelji i ime mu je bilo Hasan. Sve do 1690. dječak je živio u Ljubuškom.

On je dijete ljubuškog kraja – fra Lovro Šitović ili, kako se često potpisivao, Laurentius de Gliubuschi.

Oprostih se od slova uklesanih u kamen podno spomenika „Pisna od pakla“, i niza otvorenih pitanja o poniženom čovjeku u nama. Otvara se dakle u nama, u čovjeku koji je na udaru svih vrsta kako ne treba, od misaono karijernog i političkog cinizma, bahatosti u kulturnoj promociji, ništenju života i prirode.

Onda ovog „fratra“ valja kontekstirati kao promotora hrvatske pisane umjetnosti, a vrijednosti mogu biti grund duhovnog doživljaja, duhovnog zajedništva. Vjerski trenutak dakako davao je snagu toj viziji.

Uputih se dalje, opremljen kamerom u duhovni dijalog s ostacima materijalne kulture vizionalno svjedočeći estetski doživljaj u kojem kamen i prostor u suživotu evociraju podrijetlo jedne ljudske zajednice.

Danas tako djelotvorna misao o općem dobru izaziva sažaljiv pogled suvremenog čovjeka, koji se grozi, uglavnom romantičarskog blebetanja, davno arhiviranih u ropotarnici preživjelih starina. Sva ta i druga poniženja na rubu su podnošljivoga, kao i duša, a zapravo ne znamo postoji li ona uopće, jer ju je i sama psihologija odbacila kao temeljni predmet izučavanja (znanstvena oholosti),u nepostojanju (?) dobacila čovjeku u lice irelevantna je ili nema je više.








U mahali na Žabljaku

Nakon nekoliko minuta vožnje preko starog pazara dođoh na Žabljak ispred džamije koja se nalazi u Ljubuškom i druga je po starosti. Nalazi se na padinama brda Butoravice. Građena je od tesanog kamena, kao i minreb. Kamena munara je visoka približno 15 metara. Nema poptupno preciznog imena graditelja, jer se u dokumentima navodi Muhamed, sin Sinanov. Ni vrijeme gradnje nije precizirano, ali se pretpostavlja da je građena polovinom 17. stoljeća. Jedna rekonstrukcija je urađena i 1892. godine. Financirao ju je ljubuški veleposjednik, vakif i dobrotvor Zaim-beg Selimić.

Pogled na Žabljak, sjećanje na dobra stara vremena i ljude, do novog doba, doba „Corone“ i pustoši te nade u povratak u normalno stanje.

Sjetih se i serdara Hame Novića, pripadnika ondašnje hrvatske vojske od 1941.don1945. godine i njegovog druženja i prijateljstva s Markom Dugandžićem, ratnim drugom iz Radišića, kad su znali koju više ćoknuti, pa zapivati neku zabranjenu. Družio se serdar Hamo i s Nikolom Šimićem na Plantaži radeći za svoju obitelj. A, tek meštar Rezak, mesar koji je znao svoj zanat do u tančine, i njegova famozna motor prikolica kad bi stigla u Dugandžića mahalu, veselju nije bilo kraja uhvatiti se i provozati do Jelušine ulice.

Isto tako, Džeme, vrijednog i marljivog zemljoradnika i prodavača voća i povrća na ljubuškoj novoj tržnici.

No dobro,ipak postoji čovjek i ljudi, postoji duša onda i duševni čovjek. Dakle,ljudi kao što su bili Hamo, Rezak, Džemo i mnogi znani i neznani ljudi. Upravo tako mogli su u svom tjelesnom trajanju prevladati poniženja, na rubu podnošljivoga, i iskušenja, upravo zato što nisu bili rigidni model tadašnjega vremena, već u punoći intuitivni stratezi života u građenju osobe, i to s dugim stažom patnje.Takvi ljudi po svojemu moralnome ustroju, i da nisu bili serdari, mesari i prodavači voća i povrća, bili bi branitelji općega dobra.






Gožulj

U ovom nekad naseljenom mjestu općine Ljubuški odnosno mahali dođe i zaslužna ulica koja je nazvana po Kasimu Gujiću. Rođen 1906. godine u Ljubuškom od oca Hasana i majke Paše, kćerke Ibrage Mesihovića. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, nižu gimnaziju i učiteljsku školu u Mostaru. Vrlo rano je napustio zanimanje učitelja, i posvetio se uzgoju duhana na svom malom imanju i novinarstvu. U svojoj kratkoj trinaestogodišnjoj novinarskoj karijeri napisao je niz vrijednih radova kao dopisnik i suradnik skoro pedeset zagrebačkih i sarajevskih tiskovina.
Vitez pera Kasim Gujić borio se za čovjeka još u bivšoj Jugoslaviji, kada je bez straha, pisao o teškom životu hercegovačkog seljaka, naročito sadioca duhana, nad kojim je vršena najobičnija pljačka niskom procjenom njegova duhana. Bio je marljivi istraživač hrvatske povijesti u krajevima Bosne i Hercegovine, pa je iz toga područja napisao cijeli niz zapaženih rasprava i članaka, razasutih po raznim listovima u Zagrebu i Sarajevu.
Za svoj narodni rad bio je često izvrgavan gorkim iskušenjima. Proganjan je, kažnjavan i zatvaran, ali usprkos toga nije se pokolebao u svom hrvatskom uvjerenju i ni pred kim nije skrivao ono što je mislio, nego je uvijek otvoreno iznosio istinu.

Kasimova tragična i prerana smrt u 37 godini života za vrijeme II. Svjetskog rata do danas nije razjašnjena. Više i iscrpnije pisao je o Kasimu Gujiću i njegovu životu dr. Halid Sadiković. Svojim istraživačkim radom ljubušacima je ostavio dosta lijepih zapisa o gradu koga neizmjerno voli.

Gožulj posjeduje vode kao niti jedno mjesto u Hercegovini. Tu u video krugu je i nekadašnja poznata Fejzina kafana koja je preuređena u vakufski prostor Medžlisa Ljubuški. A korzo osta samo u sjećanju i u čekanju nekih novih ljeta i neke nove djece, novih generacija koje će vratiti dušu mahali.

Nakon Gožulja zaputih se prema Mostarskih Vratima. Na trenutak da počinem,fotografiram i zapalim jednu. Puno me veže uspomena za Zavraćane,a posebice imena kao što su:Ivan-Kajin; Ivan-Anđin i Ivan Grgin. Posebna je to priča za neka bolja i druga vremena.





Gradska i Gračani

O životu u prapovijesno doba govore ostaci osamdesetak prapovijesnih kamenih gomila na više lokaliteta. U biti to je naseljena površina šest kilometara sjeverno od Ljubuškoga u krškoj zaravni. Graniči s Mostarskim Vratima, Cernom, Malim Ograđenikom, Dragićinom, Hamzićima i Radišićima.
Mještani ga dijele na pet zaseoka: Nunići, Sinanovići, Husići, Špage i Dubrave.

U austrijskim popisima 1879. i 1885.godine Gračani su upisani zajedno sa stanovnicima Ljubuškog ili Cerna.

U popisu 1895. godine Gradska je uvrštena u ljubuške mahale, pored Bešir mahale, Crkvice, Glavice, Gožulja, Pobrišća, Pregrađa, Vodice, Zir mahale i Žabljaka.

U posljednjem austrijskom popisu 1910. godine u Gradskoj je bilo 18 kuća, od toga jedna nenastanjena. Od 119 žitelja, 114 su bili muslimani i 5 katolici. Slobodnih seljaka bilo je 5 s 23 člana obitelji, kmetova 5 s 13 članova, pretežno slobodnih seljaka 6 s 41 članom i pretežno kmetova 3 sa 25 članova.

Prema popisu iz 1921. godine selo je imalo 19 obitlji i 150 žitelja, a u popisu 1948. godine 47 obitelji i 257 žitelja. U anketi koju je proveo geograf Kanaet 1955. godine Gradska je imala 268 žitelja. Od 44 obitelji dominirali su Maksumići(35), zatim Špage(5), Elezovići(3) i Čolići(1).

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine broj žitelja iznosio je 291,a u zadnjem popisu stanovništva iz 2013. godine 111 žitelja.

Prvi Gračani su otišli na rad u Njemačku tek 1970.godine. Rasuti po svijetu, ostali su i srcem i dušom privrženi svom rodnom mjestu. U zadnjem ratu od 1991.do 1995.godine, kada se zlo zakotrljalo mnogi Gračani nažalost ponovno su razasuti po BiH i svijetu. Nedužne su žrtve doživjele neželjenu sudbinu. Treba izvući pouke i zaključke. Tu su samo stariji, istina imaju i dvije, tri obitelji s djecom. Od tih mlađih dio radi u Ljubuškom, pomalo se bave stočarstvom, uzgojem krava i proizvodnjom mlijeka i to je to.

Susrećem u selu par stanovnika na određenim razmacima te im poželi dobar dan i svako dobro. Fotografiram i pitam za imanje stomatologa dr. Smaje Špage, da provirim dokle je stiglo njegovo „Hercegovačko zlato“, odnosno mala plantaža smilja.

Zahvalan sam životnim okolnostima koje su me usrećile u osnovnoj školi u Ljubuškom, prijateljstvu s Smajom. U njemu sam prepoznao napor koji vodi općem dobru, koje sva poniženja i nakane zla čini ništavnim, ali i inspirativnim dionicima za duhovno usavršavanje svakog duševnog čovjeka. Bio je pri ruci tijekom liječenja Petra D. u Sarajevu.

Svetost nam čovječja, svačije duše i svačijeg života, neovisno o vjeri i naciji, zabranjuje zlouporabu nedužnih i nemoćnih ratnih žrtava. U čimbenik vremena utkan je i zator. Dvije su i pol tisuće Ljubušaka izginule u Drugom Svjetskom ratu i poraću. Svaka je žrtva žalosna.


Na kraju, a istine radi

Spomenicom ustanovljujem, da su neki ljudi postojali,zbog njih samih i pijeteta jednog vremena, a to su:

ELEZOVIĆ MUSTAFA „Mujo”, rođen 1.listopada 1913.u Gradskoj (otac Mumir i majka Hatiđža, rođena Kekić). Po narodnosti Hrvat, musliman, oženjen, otac troje djece i pripadnik Njemačke vojske. Nestao 1945. na Križnom putu.

MAKSUMIĆ ALIJA „Bjelkić“, rođen u Gradskoj. Po narodnosti Hrvat, musliman, oženjen dvoje djece. Civilna osoba. Ubijen skupa s nevjeston Hatom, 1946. godine u Gradskoj od strane jugoslavenske vlasti pod optužbom da surađuje sa škriparima.

MAKSUMIĆ HARIF, rođen u Gradskoj,(otac Selim). Po narodnosti Hrvat, musliman, oženjen, otac dvoje djece. Ubijen u Cernu, od strane partizana. Sahranjen u Gradskoj.

MAKSUMIĆ HUSO, rođen 1920. godine u Gradskoj, (otac Safet i majka Hatidža, rođena Maksumić).Po narodnosti Hrvat, musliman, oženjen, otac troje djece i pripadnik Njemačke vojske. Službovao u Ljubuškom. Zarobljen i streljan 28.11.1944.u Ljubuškom, od strane partizana.

ŠPAGO OMER, rođen 1909. u Gradskoj, (otac Osman i majka Fata). Po narodnosti Hrvat, musliman, oženjen, otac dvoje djece i pripadnik hrvatskog domobranstva, a potom prelazi u partizanske postrojbe. Poginuo u studenome 1944. u Bjelimićina kod Konjica, u oružanom sukobu.

Žene, majke su ostale bez muževa, a djeca siročad bez očeva. Spomenik pod nazivom „Spomenik majci“ u Ljubuškom zorno svjedoči o istinskim heroinama ljubuškog kraja, među njima su s zahvalnošću i poštovanjem također udovice žene, majke iz Gradske sa svojom djecom.

Radi buduće mladeži i budućih izazova, žrtvama se mora dati puno poštovanje i pravu važnost.

Zbog čega?

Osudit će zlo. Okrijepiti dobro. To je dug bivšim, sadašnjim i budućim naraštajima.

Napisao: Tomislav Dugandžić, predsjednik Udruge potomaka II. Svjetskog rata i poraća Ljubuški


IKS Portal


http://ljubusaci.com/2020/08/03/ljubuski-kraj-od-zabljaka-preko-gozulja-do-gradske/




Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen