Tragom jedne fotografije - Mrtvara

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 9. maja 2020. godine, autor Ahmet Kurt)

Ratni fotografi i snimatelji, pored novinara, od kojih su mnogi izgubili život, imaju velike zasluge da se istina o ratu u Bosni i Hercegovini 1992‒1995. godine proširila svijetom. Među mnoštvom ratnih fotografija Mostara posebno se ističe slika belgijskog fotografa Laurenta van Der Stockta kojoj ne treba komentar i koja je sama po sebi prvorazredni dokument. Kada neko za sto godina pogleda sliku na kojoj je žena napetog pogleda, sva sleđena u očekivanju sljedeće eksplozije granate, bit će mu jasno kroz kakve strahote su, na kraju dvadesetog stoljeća, morali prolaziti ljudi u jednom dijelu Evrope. Godine 1993. stanovnici Mostara su stavljali vlastite živote na kocku da bi obezbjedili osnovnu ljudsku potrebu – vodu. Žena prolazi pored improvizirane mrtvačnice pred kojom leži spremno petnaest mrtvačkih sanduka napravljenih od već korištenih dasaka, skinutih ko zna gdje. Već noćas u sanducima će ležati njeni ubijeni sugrađani, možda i ona sama?

Tragom fotografije došli smo na isto mjesto gdje je slika, 1993. godine, snimljena za vrijeme uništavanja grada i ubijanja njegovih građana od strane Hrvatske vojske i jedinica HVO-a. Razgovarali smo sa ljudima koji su, za vrijeme rata, stanovali u neposrednoj blizini i pili kafu u slastičarnici Slatka ćoša, koju oni još uvijek zovu Mrtvara. Pokazali im sliku sa sanducima i pitali znaju li ko ih je kovao i odakle su nabavljali daske. Ponekad, se suština tragičnih događaja najbolje ogleda u banalnim sitnicama i, naizgled, beznačajnim podacima. Uputili nas na M. G. koji je u vrijeme rata bio vođe grupe od pet–šest ljudi, čiji je zadatak bio, da između ostalih poslova, obezbijede dostojan ukop poginulih stanovnika Mostara. Ova grupa je bila embrion kasnije formiranog preduzeća KOMOS. Pronašli M. G. koji nam je ukratko izdiktirao najbitnije podatke.

Izabran je ugrubo završeni poslovni prostor sa podrumom, tako da se opremanje mrtvih odvijalo u relativnoj sigurnosti od eksplozija granata. Prema Trbonjinom sokaku bio je mali podrumski prozor kroz koji se provlačio sanduk sa mrtvim tijelom. To se radilo uglavnom pod okriljem mraka. Ratna bolnica je bila u Higijenskog zavodu, koji je tačno preko puta objekta, tako da se preminuli ranjenici samo prenesu preko ulice. Mrtvi su direktno dovoženi u mrtvačnicu. Iz protokola Ratne bolnice u Higijenskom zavodu od 9. maja do kraja decembra 1993. godine, vidimo da je izdato 1.500 smrtnih listova, što je u prosjeku pet-šest mrtvih dnevno. Dženaze su klanjane u polurazrušenom objektu nekadašnje prodavnice konfekcije Modna kuća u Fejićevoj ulici, tačno preko puta malog harema Karadžozbegove džamije. Poslije urušavanja stropa oštećenog granatiranjem, klanjanje dženaza je premješteno u ulazni hol Narodnog pozorišta.

Za prve poginule sahranjene oko spomenika pjesnika Osmana Đikića nije bilo materijala za pravljenje sanduka, sahranjeni su u vrećama koje su dobili od neke humanitarne organizacije. Kasnije su koristili plastificirane bijele police od demontiranih stalaža u Jugobanci u Fejićevoj ulici, te pokoju dasku iz potpuno uništenih kuća. Kasnije su daske za sanduke i druge potrebe skidali u objektu Pakeraja iz fabrike Đuro Salaj u Vrapčićima. Grupa ovih radnika je svakodnevno rizikovala vlastite živote, kako bi obezbijedili materijal za dostojan ukop svojih ubijenih sugrađana. Iz bivših magazina hrane, Ekonomata, u kasarni Sjeverni logor, poskidali su daske stalaža od kojih su kovali mrtvačke sanduke. To je bila konačna upotreba polica, na kojima je sto godina ležalo bračno, krompiri, makaroni i konzerve za vojnike, prvo, Österreichisch Ungarisches Militärwesen, pa Jugoslavenske kraljevske vojske, pa 1a Divisione alpina Taurinense i 7. SS Freiwilligen Gebirgs Division Prinz Eugen, pa onda, od 1945. godine, Jugoslavenske narodne armije, koja poslije četrdeset i sedam godina boravka u kasarni, izađe iz nje kao Srpska vojska.

Pronašli smo i ženu sa slike u čijem se pogledu ogledao sav užas rata. To je Emina, kćerka bravara iz Sokola, Mirze Karića, koji je opet sin poznatog Mustafe-Muje Karića, zaposlenog u kino Zvijezdi u Fejićevoj ulici. Emina se udala za Idriza Muhovića, sa kojim dobija dvije kćerke, Sanju i Sanelu. Muž Idriz se u vrijeme napada Hrvatske vojske i HVO-a na Mostar, koji je počeo 9. maja 1993. godine, našao u zapadnom dijelu grada, gdje uhvaćen i zatvoren u logor Heliodrom u Bišću polju. Kada je fotografisana, Emina je išla iz svoje kuće u sokaku, Pere Lažetića, pa sokakom Braće Trbonja, sve uz zidove kuća, držeći se zaklona. Na Titovoj ulici, južno od Higijenskog zavoda, nalazila se auto-cisterna iz koje su stanovnici sipali vodu. Emina je imala tri bidona u potrošačkoj korpi za samoposluge, koja je, ko zna kako, bila zajedničko vlasništvo više domaćinstava u njenom komšiluku.

(AhmetKurt)