Ne postoji ni jedna rijeka na svijetu, čije ime zvuči tako mistično kao Mekong, žila kucavica južne Azije. Zemlja Laos, kroz koju teče Mekong, osvaja svojom sporošću.
Mekong je jedan refugium rijetke faune. U njemu je otkriveno čak 115 novih vrsta životinja.
Istovremeno je Mekong jedini put kojim se snabdijeva stanovništvo na poljima uz rijeku, u njegovim lukama, i glavni je transportni put regiona.
Prirodne kulise: Brježuljci i lanci brda čine pogled u sjeveru Laosa posebno atraktivnim. Na obalama rastu riža, povrće, kikiriki, banane i taek drveća.
Rijeku okružuju kraške stijene i mliječno žuta voda. Turističke brodice vode turiste do Paj Ou pećine, poznatoj po hiljadu Budinih kipova. A usput, voća i povrća, na svakom koraku.
Turisti se posebno dive zalascima sunca u regionu, a u tu svrhu su im uređeni posebni vidikovci na brijegu Phousi i Luang Prabangu. Za one koji vole nešto više, brod “Mekong Pearl”, uz pješčanu obalu, priređuje slavlja uz večeru.
Mekong mještani nazivaju “majka svih rijeka”, koja je ponekad bijesna, a ponekad prijateljska. Okolo mangrove šume, palme, bambusovo grmlje i polja riže, a uz rijeku i na rijeci ribari, vodeni bufali, sela i panorame kao na sinemaskop platnu. Slike idile iz južne Azije. Sunce i topli vazduh od oko 28 stepeni celzijusa. Međutim, to je samo prvi utisak koji zna itekako biti varljiv.
Mekong zna biti i vrlo opasan. Na njemu nema pravih luka, a u čitavom Laosu se osjeća nedostatak infrastrukture, kao što su željeznica, ili autoputevi. A to je baš ona originalnost, koja privlači mnoge turiste iz Evrope u ovu zemlju. Međutim i ovaj turistiki raj je pod prijetnjom. Veliki komšija Kina snažno investira u izgradnju autoputeva i brzih pruga, kako bi se stvorio što veći broj trgovačkih puteva.
Od kraja monarhije 1975. godine, Laos, koji je nekad bio francuska kolonija, pokušava komunizam, budizam, a nekako i kapitalizam, istovremeno, staviti pod jednu kapu. Zemlja važi kao siromašna, sa oko sedam miliona stanovnika, koji se brinu sami o sebi, prije svega Hmu i Hmnog, koji žive u planinama gdje raste riža na suhom. Posjeta ovim selima, uz pritoke Nam i Tha je vrlo impresivna.
Škola u ovim krajevima nema. Tamnoputa djeca se igraju okolo. Šta bi to oni učili u školi? A to bi prije svega trebao biti njihov jezik, jer u njihovim porodicama sa osmoro do desetoro djece, malo koje dijete zna jezik Lao. A oni koji malo bolje poznaju situaciju, o zemlji govore vrlo kritički. Za njih je Laos i “divna” zemlja, ali i vrlo korumpirana, naglašavajući kako Kina kontroliše rijeku i određuje kako će šta će biti.
Uz sve to priroda je ovim ljudima dala mnogo. Čovjek ne mora baš biti ni puno vrijedan da bi preživio. Kažu da jedu sve, i da nisu izbirljivi.
Druge zemlje, drugi običaji.
(izvor:focus)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen