Korzo naše mostarsko
3. dio
(nastavak)
Kada se spomene korzo, misli se prije
svega na lagane večernje šetnje, ali korzo je bilo više od toga.
Ono je značio večernji izlazak i šetnju, a poslije korza odlazak
negdje, na večernju zabavu. Mnogima je sam dolazak na korzo bio
glavna vrsta večernje zabave. U malo starijim godinama korzo smo
često znali nazivati i stazom slonova. Nikome se nije nigdje žurilo,
na korzu niko nikoga nije preticao. S obje strane korza bili su
poredani takozvani kibiceri, obično muška raja. Između njih, u
gustim i zbijenim redovima, šetajući nevjerovatno sporo, prolazile
su djevojke, ali i dosta zaljubljenih parova. Momci su sa strane,
stojeći, pratili prolazak svoje simpatije, i znali su kuda i u koje
vrijeme će proći. Crveni alarm za uzbunu je zvonio čim se
simpatija ne bi pojavila.
Dolazak na Korzo bivao je spontan.
Dogovor za susret na korzu obično bi padao među svojom rajom. Na
korzu su se zagledale prve simpatije, stvarala nova poznanstva. Na
korzo se obično počelo izlaziti tokom trećeg razreda srednje
škole, a nastavljalo nakon mature i tokom studija. Kako za momke
tako i za djevojke, na Korzo se izlazilo sve do prve ozbiljnije veze.
A tada bi preko Korza prošao neki novi par, vodeći se ruku za ruku,
što je na neki način bio znak svima da je započeta nova veza.
Dešavalo se ponekad da veza i pukne, a onda bi na zadovoljstvo raje
bio praćen razvoj situacije. S kim je sad, on ili ona. A počinjale
su i priče, ko je koga, i zbog koga, ostavio. Situacije bi ponekad
eskalirale, baš na korzu, ili na igranci, jednom pravom muškom
makljažom. Šakama naravno. Rijetki su bili slučajevi, ili nisu ni
zapamćeni, da je potezano neko jače sredstvo.
Mnoge djevojke bi kriomice dolazile na
Korzo, jer je za mnoge roditelje sama riječ korzo bila znak
sumnjivog morala, ili barem tabu tema, iako nikad nisu izlazili na
korzo ili su ponekad u prolazu, vidjeli ogromnu masu mladih na jednom
mjestu u gradu. Za mnoge djevojke iz patrijarhalnih familija odlazak
na korzo bio je samo misaona imenica, a ako bi i pored svega toga
otišle na korzo, a to bilo otkriveno, nakon toga bi slijedila
vremenska kazna zabrane izlazaka iz kuće, a posebice na korzo.
Upoznavanje momka i djevojke na korzu,
odvijalo se po nekim pravilima. Djevojke su najčešće šetale
korzom u krug, gore-dolje. Nije se baš morala šetati cijela
dionica. Znali su se praviti i manji krugovi, od Gimnazije do Male
tepe, u zavisnosti gdje je stajala grupa momaka, u kojoj se nalazila
simpatija. To je bio slučaj, ako bi se neki momak dopao djevojci. U
drugom slučaju, ako bi se momku dopala djevojka, on bi se sa nekim
drugom uključivao u kolonu šetača, neposredno iza djevojke, koja
je najčešće šetala s nekom svojom prijateljicom. U oba slučaja
slijedili su pogledi po kojima bi se ocjenjivao stepen simpatija.
Slijedio je niz bezazlenih dobacivanja, koja bi najčešće počinjala
pitanjem njenoj prijateljici: “A koja ti je ovo prijateljica”?
„Lijepa ti ta drugarica!“ i slično. Naravno, slijedio bi smijeh
dok se ne bi ostvario kontakt ili prilika da se korzom prošeta
zajedno, uz molbu, ukoliko djevojka već treba kući, da je se
otprati do kuće. Za djevojke, koje nakon korza ne bi išle na
igranke ili u kino, povratak kući je bivao najšešće između devet
i deset, u zavisnost od toga koje vrijeme je izlicitirano u kući,
pred izlazak na korzo.
Od ovog momenta namjerno koristimo
pojmove, momak i cura, jer su ti pojmovi u Mostaru korišteni za one
koji su stupili u vezu. Nakon toga prvog susreta na korzu, momak bi
pratio curu do nekih stotinjak metara do kuće ili zgrade. E dalje se
nije moglo, jer bi bliži dolazak s momkom otkrio da je djevojka
dopraćena od nekog momka, a ta vijest bi vrlo brzo iz sokaka, ili
dvorišta, preko habernosa, došla i do roditelja. O nekakvim
ozbiljnijim vezama nije smjelo biti govora sve dok se ne bi završila
škola i eventualno našao posao, što onoga vremena nije bilo
nemoguće. (Nastavit će se...)
Smail Špago
(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj
grad br.4)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen