(Tekst koji sliedi je objavljen na
portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)
Espresso je naziv za kavu koja se
proizvodi kroz poseban stroj koji je patentirao Talijan Angelo
Moriondo 1884. Još uvijek postoje dileme označava li espresso
brzinu pripremanja kave ili njeno brzo ispijanje svojstveno
Talijanima. Što god bilo u pitanju, pojava espressa na području
bivše Jugoslavije, početkom '70-ih, je definirala kasniji razvoj
ugostiteljskih objekata.
Prvi cafe-bar, u žargonu – „kafić“,
u Jugoslaviji je otvorio bivši igrač Veleža i Dinama Nikola Benco
u Dežmanovom prolazu u Zagrebu. Ova veza Mostara i Zagreba je
utjecala na ubrzanu ekspanziju ponude espressa u Mostaru, te se prvi
espresso u gradu mogao naručiti u HETMOS-ovoj „Petici“ u Ulici
Mostarskog bataljona 1972.
Kontakti ugostitelja iz Zagreba i
Mostara su 1977. rezultirali otvaranjem i prvog privatnog cafe-bara
„M“ u Mostaru koji su otvorili Emir Balić-Bale i Dragan Zovko.
Prema riječima ugostitelja Darka
Dodiga Dode, oni koji su otvarali kafiće tijekom '70-ih nisu mogli
registrirati svoje lokale kao cafe-barove, već kao bistroe s toplim
i hladnim jelima. Naime, jugoslavenski standardi ugostiteljstva nisu
poznavali termin „cafe-bar“, te su vlasnici prvih kafića u tom
prostoru morali imati frižider u kojima su držali jela, najčešće
kuhana jaja, kako ne bi dobili kaznu tijekom inspekcijskog nadzora.
Dodig smatra i kako su prvi kafići prerasli značenje ugostiteljskog
objekta i dobili status društvenog okupljališta, kakav su tijekom
povijesti imali trgovi i placevi.
Uređeni interijeri i bogata ponuda
pića su od espressa stvorili samo povod za posjetu kafiću, ali se
često uz njega naručivao i shot Rubinovog vinjaka, Baltik votke,
whiskeya ili nekog drugog žestokog pića. Tako kafići, osim
dnevnih, postaju i noćna okupljališta.
Boro Lončar, prvi mostarski DJ i
vlasnik jednog od prvih tattoo salona u Hercegovini, smatra kako su
razliku između gostionica i kafića činile žene.
"Nije to kafić dok žena ne
uhvati za šteku", izjavio je Lončar za Bljesak.info,
smatrajući kako je posjeta žena prijašnjoj vrsti ugostiteljskih
objekata bila neuobičajena. Osim doprinosa svojevrsnoj emancipaciji
žena, kafići su, kao društvena okupljališta, doprinijeli i
diferencijaciji onih koji su se osjećali drugačije od većine,
posebice po pitanju životnog stila, glazbenih utjecaja ili
seksualnih sklonosti. Dodig smatra kako su kafići u Mostaru
oslobodili i gay populaciju straha od pojavljivanja u javnosti:
„Kafići su stvorili klimu da se drugačiji oslobode u prostorima
koje su oni izabrali za sebe, oni se tu osjećaju prihvaćenim“.
Mostar je, prema njegovim riječima, po tom pitanju bio mnogo
liberalniji od Sarajeva, Zagreba i Beograda gdje je gay populacija
bila ograničena na vlastite stanove i kuće.
Pojava kafića u Mostaru je rezultirala
i njihovim shvaćanjem kao statusnog simbola. Kafiće je, tijekom
godina, otvorila i nekolicina nogometaša Veleža: Vahid Halilhodžić,
Džemal Hadžiabdić, Vladimir Matijević, Jadran Topić i Franjo
Vladić.
V. P.
(nastaviće se...)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen