Freitag, 23. August 2019

Sa stranice Cidom: Fenomen mostarskih kafića (1)




(Tekst koji sliedi je objavljen na portalu Bljesak info , 8.12.2011. godine)

Espresso je naziv za kavu koja se proizvodi kroz poseban stroj koji je patentirao Talijan Angelo Moriondo 1884. Još uvijek postoje dileme označava li espresso brzinu pripremanja kave ili njeno brzo ispijanje svojstveno Talijanima. Što god bilo u pitanju, pojava espressa na području bivše Jugoslavije, početkom '70-ih, je definirala kasniji razvoj ugostiteljskih objekata.
Prvi cafe-bar, u žargonu – „kafić“, u Jugoslaviji je otvorio bivši igrač Veleža i Dinama Nikola Benco u Dežmanovom prolazu u Zagrebu. Ova veza Mostara i Zagreba je utjecala na ubrzanu ekspanziju ponude espressa u Mostaru, te se prvi espresso u gradu mogao naručiti u HETMOS-ovoj „Petici“ u Ulici Mostarskog bataljona 1972.
Kontakti ugostitelja iz Zagreba i Mostara su 1977. rezultirali otvaranjem i prvog privatnog cafe-bara „M“ u Mostaru koji su otvorili Emir Balić-Bale i Dragan Zovko.
Prema riječima ugostitelja Darka Dodiga Dode, oni koji su otvarali kafiće tijekom '70-ih nisu mogli registrirati svoje lokale kao cafe-barove, već kao bistroe s toplim i hladnim jelima. Naime, jugoslavenski standardi ugostiteljstva nisu poznavali termin „cafe-bar“, te su vlasnici prvih kafića u tom prostoru morali imati frižider u kojima su držali jela, najčešće kuhana jaja, kako ne bi dobili kaznu tijekom inspekcijskog nadzora. Dodig smatra i kako su prvi kafići prerasli značenje ugostiteljskog objekta i dobili status društvenog okupljališta, kakav su tijekom povijesti imali trgovi i placevi.
Uređeni interijeri i bogata ponuda pića su od espressa stvorili samo povod za posjetu kafiću, ali se često uz njega naručivao i shot Rubinovog vinjaka, Baltik votke, whiskeya ili nekog drugog žestokog pića. Tako kafići, osim dnevnih, postaju i noćna okupljališta.
Boro Lončar, prvi mostarski DJ i vlasnik jednog od prvih tattoo salona u Hercegovini, smatra kako su razliku između gostionica i kafića činile žene.
"Nije to kafić dok žena ne uhvati za šteku", izjavio je Lončar za Bljesak.info, smatrajući kako je posjeta žena prijašnjoj vrsti ugostiteljskih objekata bila neuobičajena. Osim doprinosa svojevrsnoj emancipaciji žena, kafići su, kao društvena okupljališta, doprinijeli i diferencijaciji onih koji su se osjećali drugačije od većine, posebice po pitanju životnog stila, glazbenih utjecaja ili seksualnih sklonosti. Dodig smatra kako su kafići u Mostaru oslobodili i gay populaciju straha od pojavljivanja u javnosti: „Kafići su stvorili klimu da se drugačiji oslobode u prostorima koje su oni izabrali za sebe, oni se tu osjećaju prihvaćenim“. Mostar je, prema njegovim riječima, po tom pitanju bio mnogo liberalniji od Sarajeva, Zagreba i Beograda gdje je gay populacija bila ograničena na vlastite stanove i kuće.
Pojava kafića u Mostaru je rezultirala i njihovim shvaćanjem kao statusnog simbola. Kafiće je, tijekom godina, otvorila i nekolicina nogometaša Veleža: Vahid Halilhodžić, Džemal Hadžiabdić, Vladimir Matijević, Jadran Topić i Franjo Vladić.
V. P.
(nastaviće se...)


Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen