(tekst je objavljen na blogu memorylimit.blogger.ba 1. maja 2013.)
Na Bunu za Prvi maj
Autobusom, u prvo vrijeme, sa stare
stanice, a kasnije sa nove stanice. Usputno sjedanje, bolje reći,
ugurivanje u autobus, pa stajanje, na jednoj nozi, od gimnazije, ili
sa Lučkog. Pravac Buna. Nikom nije bilo ni tijesno, ni neugodno. Do
Bune, u tih pola sata, pljuštale su provale, vicevi, smijeh, a često
i pjesma. Nakon izlaska iz autobusa, kod hotela na Buni, pješke,
pravac Bunica. Kasnijeg vremena išlo se autima, po petero čak i
više. Od mosta na Buni pa sve do Ada na Bunici bilo je puno je ko
šipak. Mjesta za parking ni za lijeka. Ali koga je to još brinulo.
Ako nema na parkingu, ima u Hodnini. Ima negdje. U bašči ispred
hotela drma muzika, okreće se ražanj, dimi roštilj. Mjesto se
čeka. Nije bio problem, ako za jednim stolom već neko sjedi, a
jedno ili dva mjesta su prazna, Sjedalo se zajedno. Sve je bilo puno
od ujutro do uvečer.
Čitav Mostar bio je na Buni i Bunici.
Po pravilu, bivalo sunčano, lijepo
vrijeme. Mnogi su za Prvi maj otvarali sezonu kupanja na Bunici. A
predvečer, ista kolona, ista gužva, nazad za Mostar. Buna i Prvi
maj bili su i ostali, sinonimi jedno za drugo.
I ostali u sjećanju. Ma gdje sada
bili.
(autor Smail Špago)
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen