U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“. Proizvod je to njegovih vlastitih sjećanja na pojedine dijelove mostarske čaršije od prije pedeset i više godina, što znači da su to opisi pojedinih dijelova Mostara kakvi su izgledali neposredno poslije Drugog svjetskog rata (ili približnije iza 1947. godine).
Šiširak je ovaj materijal skupljao dugi niz godina u vidu bilješki, a do pojedinih podataka je dolazio na osnovu pričanja sa starim Mostarcima, svjedocima ondašnjeg vremena. Nakon tog prvog objavljivanja, isti tekst se iznova pojavljivao na više mjesta i u više navrata, međutim, za one koji s posebnom pažnjom prate takvu vrstu istorijske građe, taj tekst sve više dobija na značaju i težini, kako vrijeme prolazi. Pored toga, čini nam se da ga svaka nova generacija ponovo otkriva i čita s novim oduševljenjem, otkrivajući onaj Mostar – čaršiju kakve više nema i neće je više nikada ni biti, osim u sjećanju Mostaraca i koju je srećom zapisao Hilmija Šiširak.
Svjedoci smo da Mostarske čaršije već odavno nema u obliku koji je nama starijim generacijama bio poznat. Vidimo mnoge značajne građevine koje stoje kao ruine i predstavljaju ruglo grada. Oči nas starijih, a pogotovu mladih – rođenih nakon rata, su se već uveliko navikle na takvu sliku grada. Prilika je stoga da se prisjetimo kako je Mostar izgledao prije više od pola vijeka iz jednog jedinog razloga – da pokažemo kako je čaršija nekad cvjetala, kako je bila centar svih događanja, kako je opstajao spoj starog i novog i u konačnici da pokušamo tekstom i slikom ovjekovječiti izgled starog Mostara.
Skoro svakog ljeta tokom boravka u Mostaru, nas trojica imamo priliku susretati se s dragim prijateljem, Hilmijom Šiširakom, koji nam svaki put ponudi neki novi detalj, koga u prvoj verziji teksta nije zapisao, jer ga se kasnije sjetio ili je došao do njega nakon što je tekst doživio svoje prvo objavljivanje.
Ponukani ovim činjenicama, u novom serijalu ćemo pokušati starim i novim čitaocima predstaviti integralni tekst Hilmije Šiširaka, s malim dopunama. Svaki segment teksta ćemo upotpuniti nekim novim detaljima, objašnjenjima, te ilustrovati pokojom fotografijom iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
U prvom nastavku donosimo uvodni tekst kao pristup temi od strane autora:
Karakteristika razvoja Mostara u toku turskog, a donekle i austrougarskog perioda, bila je da se širio koncentrično i pretežno uz Neretvu, a poslije Drugog svjetskog rata ravnim prostorima nizvodno i uzvodno Neretvanjskom dolinom. Mostar, koji se razvijao pod uticajem orijentalne i zapadno-evropske kulture, pokazuje dvije osnovne i sasvim različite cjeline: čaršija i mahale sa sokacima direktno uz Neretvu i po okolnim padinama Brankovca, Mazoljica i Bjelušina, i noviji dio grada, izgrađen na nekadašnjim baščama i vinogradima. Mostarske ulice, često s gusto zbijenim i širom otvorenim dućanima, očuvanim kućama i čardacima orijentalne arhitekture, s kupolama džamija i munarama, bitna su obilježja današnje cjeline čaršije i Starog grada.
Ovdje bi nadodali samo kratak komentar vezan za nastanak i širenje grada. Gradnjom Sinan-pašine (Atik) džamije na Mejdanu počinje urbani razvoj grada. Poznata je činjenica da se uz džamije u vrijeme nastajanja bosansko-hercegovačkih gradova formiraju mahale, javne i obrazovne institucije. Tako se u neposrednoj blizini Sinan-pašine džamije grade mešćema (sudnica), medresa (srednja škola), hamam (javno kupatilo), tepa (tržnica) i brojne stambene jedince. Stoga je važno naglasiti da se iz ove mahale, a zahvaljajući Sinan-pašinoj džamiji, Mostar počinje razvijati u kasabu, čaršiju i grad.
Slika 1. S Hilmijom Šiširakom u Mostaru, Tibor Vrančić i Smail Špago, ljeto 2014.
Slika 2. S Hilmijom Šiširakom u Mostaru, Ismail Braco Čampara i Tibor Vrančić, ljeto 2016.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen