(iz teksta Kad jaganjci utihnu,
autorice Eme Maslo, objavljenog 2. maja 2017. na avaz.ba)
...u glavi mi bljesnu slika Ivanke
Pavljašević, radnice tekstilne konfekcije "Borac"
Banovići, koja isto tako pošteno, nakon 40 godina rada, prvomajske
praznike provodi pod otvorenim nebom, na hladnom sarajevskom betonu.
Umjesto uz porodicu i raznoliki izbor
mesnih delicija, Ivanka sa koleginicima, pod policijskom prismotrom,
protestuje ispred zgrade Vlade FbiH.
U zemlji gdje je više od 500.000
nezaposlenih i 650.000 penzionera, šest žena pokazalo je zašto je
BiH svjetlosnim godinama daleko od svijeta. Oni tamo, u na primjer,
miljama dalekom Chicagu traže svoja osnovna radnička i ljudska
prava. Traže da pošteno rade, zarade, ali i da vrijeme provedu sa
porodicom, prijateljima. Traže vrijeme kada jednostavno neće raditi
ništa. Traže da imaju život.
Naš radnik daleko je od toga. Bez
želje da traži neka svoja, a kamoli tuđa prava. Naš radnik,
presretan što se nakon godina tavorenja po biroima za nezaposlene,
uz pregršt moljakanja, nerijetko i uz mito, našao u situaciji da
odnekud prima nekakvu plaću, ne smije ni pomisliti da postoje neka
radnička prava. Jer šta bi onda bilo? Morao bi voditi neke borbe za
ista protiv nečega što više nije kapitalizam nego robovlasništvo,
izlaziti na ulice, dići svoj glas...
Ovako će svoju radnu snagu prodati za
siću sretan što uopće ima posao. I onda, tradicionalno,
umrtvljenog instinkta za borbu protiv nepravde, svakog Prvog maja, na
Međunarodni praznik rada, okretat će janjad, uživati u prirodnim
ljepotama BiH dok cvrče ćevapi i pileća krilca na "tihoj
vatri" i pjevušit će stihove popularnih pjesama.
Tako je i jučer širom BiH utihnulo
hiljade janjadi. Ali, blejanje nije..
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen