Na nebu paučina

(tekst koji slijedi objavljen je na stranici ljubušaci.com 9. maja 2017. godine, u znak sjećanja na nedavno preminulog Vehida Gunića)

Vehid Gunić(1941-2017) je bio dugogodišnji novinar,publicista,voditelj i urednik.Objavio je više knjiga,historijskih rasprava,putopisa,intervjua,dokumentarne proze,sevdalinki sa komentarima.Osluškivao  je glas naroda kako bi zabilježio mudrost ili izreku koju do tada nije čuo.Bio je i ostao jedan od rijetkih koji je nastojao sačuvati narodno blago Bosne i Dobrijeh Bošnjana. U znak sjećanja na njegovo djelo kao MEMORY prenosimo nekoliko bosanskih izreka iz njegove knjige koja je navedena u Naslovu popratnog teksta.

AKO SE NAVAKAT POĐE,NIŠTA NIJE DALEKO

Bilo je to ovako;poslije mnogo godina neviđanja došao ahbab Suljo u posjetu svome jaranu na selo. U neko doba ustrebala mu prostorija do koje i car ide pješice. Domaćin ga usmjeri niz njivu prema tome važnom objektu. Poslije izvjesnog vremena vraća se Suljo pa će ti svome domaćinu reći:

–Sve ti je lijepo i sve valja,ali,moj junače,što onako daleko napravi ćenifu?

–Ako se navakat pođe, ništa nije daleko.

BOLJE JE JEDAN DAN BITI HOROZ NEGO CIJELU GODINU KOKOŠ!

Mene se ova izreka posebno dojmila tek kad sam je čuo iz usta znamenitog Bošnjaka, sada već rahmetlije Zulfikara Zuke Džumhura. Bilo je krajem 80-tih godina XX stoljeća negdje u okolici Čapljine. Navratili smo na neku malu farmu koka nosilica. S nama je bila i Zukina supruga Vezira-hanuma. Zuko je gledao koke s nekom vrstom neveselosti da bi, na kraju,svojoj hanumi rekao: Tužno je što se ni na jednu ovu koku nikada neće popeti ni jedan horoz. Nosit će jaja najmanje godinu dana,a da im se neće ni približiti horoz. Čim prestanu nositi završt će kao bataci, krilca i kokošija prsa u dubokim zamrzivačima u mesnicama i samouslugama. Zato je naš narod, i kada nije bilo ovakvih mini-farmi, rekao da je bolje biti jedan dan horoz,nego cijelu godinu kokoš.

DA JE KUVETA KOLKO JE KUDRETA BILO BI IBRETA

Izreku sam čuo od Muhameda Brace Pašalića.Pašalić je iz Starog Majdana, jednog od najstarijih mjesta u Bosanskoj krajini. U tome historijskom mjestu Bošnjaci su uglavnom zadržali mnoge arhaizme i turcizme još od birvaktile. Tako se,kaže mi Braco, održala i ova izreka sa neobičnom vezom riječi (kuvet-kudret),a koju izgovaraju onemoćali starci u kojih duša još štošta hoće, ali neki drugi mehanizmi ne mogu.

DOK TE MAMI, ŠEĆEROM TE HRANI

Sidran je rekao da je ovo, zapravo, samo polovica izreke iz ženskog ugla jer žene,u ovako skraćenoj izreci, prikrivaju svoju sramotu i svoj poraz. One se vole uzdizati,a ne spuštati. Sidran mi je rekao kako u svom sjećanju ima ovu kazu u, trećem licu, neutralno:

Dok je mami, šećerom je hrani,a kad je domami i hljeba joj zabrani!

IZBIRAČ NAĐE OTIRAČ

Pričao mi je rah. Muhamed Čejvan, slavni banjalučki glumac (igrao je Hasan-agu 800 puta), da je ova izreka nastala u Banjoj Luci i da je u vrlo uskoj vezi i sa poznatom banjalučkom sevdalinkom „Kolika je šeher Banja Luka. Evo te pjesme pa prosudite sami:

Kolika je šeher Banja Luka

S kraja nakraj puna djevojaka

Svaka ima po ašika svoga

Samo Fata trides’i jednoga

Al ne prođe ni godina dana

Sve se cure poudaše redom

Samo Fata osta neudata.

LEGLA KUJA POD HAMBAR

Izreka se odnosi na neke mlade žene koje su se tek udale a koje, zbog nezadovoljstva u novoj sredini, zbog lošeg prijema, zbog silnog tereta koje joj svekrva i svekar natovare na leđa, pobjegnu roditeljima, a roditelji, pak,uvjereni kako kćer nije u pravu i kako mora biti strpljiva, krotka i poslušna, narede joj da se vrati u svoj novi dom. Ova nesretnica, utučena i poražena, zbog seoskog stida i rumenoga obraza, ne smjedne se odmah vratiti u novu kuću, nego se sklupča negdje oko hambara. Onda otrovna svekrva, ugledavši je, kaže tu otrovnu i užasnu rečenicu: legla kuja pod hambar!

NE DAO BOG S JEDNIM RAĐATI,A S DRUGIM HRANITI

Ova izreka pamti i zadržava u pamćenju bošnjačku nesreću u kontinuitetu. Žene su rađale, a muževi su odlazili na front da se bore za tuđe interese. Često su na tim ratištima ostavljali vlastite kosti. Onda su se nesretne udovice ponovo udavale, pa su s drugim muževima hranile djecu  iz prvog braka. Taj teški usud pratio je mnoge naše žene, ali i muževe tokom najveće tragedije Bošnjaka, ratnih godina skraja XX vijeka.

RAT ZAPOČNU POPOVI, NASTAVE TOPOVI, A ZAVRŠE LOPOVI

Ovom mišlju naš narodni genije izrekao je čitavu nauku o ratu, ratnim apsurdima i neetičkim dimenzijama rata, ukoliko se o etici u ratu uopće može govoriti, osim kada je riječ o odbrambenom ratu. Sjetite se, a neke buduće generacije neka znaju: pred rat u Bosni popovi i stado nosali su mošti nekog cara. Onda su po Bosni instalirani tenkovi i topovi. Naročito im je smetalo Sarajevo jer smo u njemu, kao i drugdje, željeli (su)živjeti. Onda „završe lopovi…“Koji lopovi? Proberite sebi, odredite sebi svoje lopove. Ne mogu ni ja sve reći.

….

(Izvor:Vehid Gunić:Na nebu paučina-Bosanske izreke,BOSNA ARS,2002.)

(spagos)