Sedam godina bloga spagosmail.blogger.ba

Napunilo se sedam godina ovog bloga.
Uz sve to 6.066 priloga
Ukupno posjeta 1.409.011
Prosječna dnevna posjećenost 550,89
Broj komentara 702
Broj pratilaca 779

link: http://spagosmail.blogger.ba/

Hvala svima koji navrate i nađu štogod zanimljivo.
Ja nastavljam u istom stilu.
Pozdrav.
Smail Špago

Vrijeme je planinarenja

Prenj vrh Cetina, 1992 metra, 22. maja 2016.

Uvjek mi je drago kad nas Ćaka počasti sa slikama sa njegovih osvajanja vrhova po bližoj i široj okolini. Šta ima ljepše od pogleda, daleko, koliko oči vide, za lijepa i vedra dana

Dražen Ćaka Lončar sa svojom ekipom. Između dosta slika sa uspona izabrao sam samo nekoliko, kao ilustraciju, i sjećanje na neke davne dane i planinarenja.

Fotografije sa facebook/Drazen Caka Loncar/

Neboder na vodi: Harmony of the Seas

Harmony of the Seas, najveći je putnički brod na svijetu, snimljen dok uplovljava u luku Rotterdam. Na brodu ima mjesta za 5.497 putnika, kojima na usluzi stoji 2.394 članova posade. Brod je dug 362 metra, širok 66 metara, a sa njegovih 16 spratova visok 72 metra.

Troškovi gradnje su iznosili 1,15 milijardi eura.

Brod je u Rotterdamu predat njegovom vlasniku, američkom Reederei Royal Caribean.

Odatle će Harmony of the Seas prvo otploviti u Southampton, a nakon toga kreće na svoju prvu zvaničnu plovidbu sa putnicima, kružno krstarenje po Sredozemlju

(izvor:ksta)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Za arhivu: BiH - Španija 1:3 (1:2)

Fudbalska reprezentacija BiH poražena je od Španije rezultatom 1:3 u prijateljskoj utakmici igranoj na AFG Areni u švicarskom St. Gallenu.

“Crvena Furija”, koja je u ovom susretu igrala bez glavnih igrača iz Barcelone, Seville, Real Madrida i Atletlco Madrida, došla je do pete pobjede protiv “Zmajeve” iz sedam duela.

Izabranici Mehmeda Baždarevića nisu bili raspoloženi na početku susreta. Aduriz je imao veliku priliku, ali se intervencijom istakao Begović. Međutim, Adurizov kolega iz napada, Nolito, iskoristio je ukazana šansu i sa dva gola skoro sigurno obezbijedio kartu na nastupajuće Evropsko prvenstvo.

U 11. minuti Nolite trese mrežu Begovića nakon slabe reakcije Džeke u odbrani.

U 16. minuti napadač Celte pokazuje da se radi o vrhunskom igraču, a majstorski lob udarac ostavio je Begovića bez ikakve šanse da sačuva mrežu.

U 28. minuti BiH uspjeva smanjiti rezultat. Pjanić je izveo korner s desne strane, Spahić u skoku nadvisio Bartru i glavom matirao nemoćnog Asenja.

Pred kraj prvog poluvremena u koškanje između Vranješa i Silve uključio se i Spahić koji je udario Azpilicuetu, pa Fabregasa, a onda zasluženo dobio crveni karton.

U drugom poluvremenu izabranici Mehmeda Baždarevića bez povriješenog kapitena Džeke i sa igračem manje odigrali su odličnih 45. minuta, bili su bolji tim, stvarali zrelije prilike, ali nažalost nisu uspjeli postići pogodak. Španija je pitanje pobjednika riješila u posljednjim sekundama susreta a strijelac za furiju bio je Pedro.

BiH-Španija 1:3

Stadion: AFG Arena, St. Gallen. Sudija: Stephan Klossner (Švicarska). Strijelci: 0:1 Nolito 11., 0:2 Nolito 18., 1:2 Spahić 29., 1:3 Pedro 94. Žuti kartoni. Vranješ (BiH). Crveni karton: Spahić 45. min. (BiH).

Bosna i Hercegovina: Begović, Vranješ (od 90. Memišević), Spahić, Zukanović, Hadžić (od 67. Medunjanin), Bešić, Kolašinac, Pjanić, Višća (od 46. Hajrović), Hodžić (od 57. Duljević), Džeko (od 21. Đurić / od 78. Grahovac).

Španija: Asenjo, Bellerin, San Jose (od 81. Fornals), Bartra, Azpilicueta, Fabregas (od 60. D. Llorente), Marco Asensio (od 60.Williams), Silva (od 46. Suarez), Nolito (od 60. Oyarzabal), Aduriz (od 46. Pedro).

Dan bijelih traka - 31. maj

Sjećanje na stradanje u Prijedoru - Podjela bijelih traka na Musali, Skok sa Starog mosta

UG „Sinovi Mahale“ Mostar, UG „Brankovac“ Mostar, UG Nova snaga “ Mostar, UG „Zalik“ Mostar i Unija studenata Univerziteta „Džemal Bijedić“ Mostar u cilju obilježavanja Dana bijelih traka i u znak sjećanja na stradanja u Prijedoru, organizuju sutra od 10 sati podjelu bijelih traka na Trgu Musala. U 12 sati planiran je i simboličan skok sa Staroga mosta člana Kluba skakača u vodu „Mostari“.

Simbolika bijelih traka dolazi iz 31.maja 1992.godine, kada su vlasti bosanskih Srba u Prijedoru (kasnije i u nekim drugim mjestima) izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježe svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. Ovo je bio početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni drugi zločini, čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94 posto Bošnjaka i bosanskih Hrvata sa teritorije opštine Prijedor. U Prijedoru je ubijeno 3.100 ljudi, među kojima je i 102 djece.

„Pozivamo Vas da dođete po svoju bijelu traku i na taj način odate počast nastradalim Prijedorčanima i obilježite 31. maj – Dan bijelih traka“, navodi se u pozivu organizatora.

(Novasloboda.ba)

Svijet i u svijetu svašta: Automobili na čekanju

Neobična slika u blizini grada Rijada u Saudijskoj Arabiji. Hiljade automobila ne čekanju, na ničijoj zemlji. Automobili tu stoje, i stoje, i ne zna se do kada će, tako da pojam „vozilo“ dovode do apsurda.

Policija je automobile jednostavno zaplijenila, nakon što su njihovi vozači napravili saobraćajne udese, ili neke druge delikte u saobraćaju.

S velikom sigurnošću se može utvrditi da se ovdje radi samo o muškarcima, griješnicima iz saobraćaja, jer njihove žene u ovoj zemlji nisu tako rado viđene za volanom automobila.

Koliko dugo će automobili ovako čekati, i da li će ih njihovi vlasnici ikada ponovo vidjeti, neizvjesno je. Izvjesno je jedno, saobraćajni udes se u ovoj zemlji ne isplati, jer vozaču, umjesto bez vozačke dozvole, bude oduzet automobil, dok se slučaj ne razjasni.

A dotle, površina ispod mosta autoputa na zapadnoj strani grada Rijada, svakodnevno se dopunjava…

(izvor:stern)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Pioniri FK Velež šampioni!

U nedjelju, 29.05. na rasporedu je bio duel pretpionira i pionira između ekipa FK Velež i NK Mostar. Na stadion u Vrapčićima prvo su na teren istrčali pretpioniri u 10 sati, a pioniri u 11 sati.

Pioniri trenutno zauzimaju prvo mjesto, sa bodom više od drugoplasirane ekipe NK Stolac. Pobjedom pioniri postaju prvaci kantona, i pravo nastupa na državnom prvenstvu koje će se održati u Sarajevu. Pretpioniri zauzimaju četvrto mjesto na tabeli.

Rezultati:

Pretpioniri :

Velež – NK Mostar 7 : 0 ( 2 gola Džinović, Kahrimanović, Beća, Trebović, Ćupina, Udovičić)

Igrali su : Džolota, Kajtaz, Kazazić, Trebović, Puce, Kahrimanović, Gušić, Beća, Salčin, Džinović, Ćupina, Osmić, Vrce, Maksumić, Bajramović, Hrvić, Tipura, Udovičić.

Trener : Avdo Kalajdžić

Pioniri :

Velež – NK Mostar 3:2 ( Šabić, Pirić, Aličušić )

Igrali su : Aličić, Oručević, Dizdarević, Bešo, Bajramović, Zaimović, Balavac, Ćatić, Pirić, Aličušić, Pehilj, Drljević, Šabić, Čišić, Krilić, Šarkić, Vežić.

Trener : Veselin Đurasović

Pioniri FK Velež šampioni!
Čestitke!

(FK Velež Mostar)

Svijet i u svijetu svašta: Neobični dresovi

Španski fudbalski klub CD Palencia, koji igra u 3. ligi, pobrinuo se za dosta pažnje, ali ne igrom, koliko svojim dresovima, koji su prvoklasni.

Za utakmice baraža za ulazak u Segunda B, njihovi dresovi bukvalno kazuju kako će za pobjedu oderati i vlastitu kožu.

Dresovi sa mišićima su stvar ukusa, a nije rijedak slučaj da se u opisu dobre igre nekog tima kaže kako su igrači za pobjedu ginuli na terenu.

Pa, ako je to tako i kod CD Palencia, neka im je sa srećom.

(izvor:stern)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Protjerani genij

(Tekst koji slijedi napisao je Ibrahim Kajan, objavljen je u Avazu, prilog Sedmica, dana 28. maja 2016. godine, i na blogu autora kajankajan.blogspot.de)

http://kajankajan.blogspot.de/2016/05/protjerani-genij-osman-pirija.html

Pronašao je našu Obećanu zemlju

Osman Pirija (Stolac, 1926. - Mostar, 2002.)

Historija iz zasjede

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Jedan je od naših prijatelja koji pišu knjige, posjetio g. 2003. u ljetnoj kući gospođu Nuru-Mariju Pirija, u Komarni, na ušću Neretve, koju je za obiteljsku sreću podigao njezin umrli suprug.  Oko posjetiočevih nogu umiljavala se mačka. „Misli da ste Osman - prošaputala je gospođa. - Danima nije jela nakon što je otišao...“ 

Obećana zemlja

Djeca i neke životinje posjeduju nejasnu moć kojom, po nečem, prepoznaju dobre ljude što mi ostali smrtnici ne vidimo. Možda po auri kojom su posvećeni za neku zadanu misiju koju trebaju obaviti na ovom svijetu?

Osman je Pirija nekoliko mjeseci prije smrti sam posvjedočio, ne znajući da baš to govori, da mu bi „suđeno“ tvrdu Hercegovinu, punu zmija i teške sirotinje, pretvoriti u obećanu zemlju sretnih ljudi. Na kraju se života osjećao iznevjerenim. Međutim,  njegov je naum hitorijski uknjižen baš kao da je u punom opsegu ostvaren, a ne u fantastičnim fragmentima na kojima se i danas temelji nada ogromnog broja ljudi. 

Sada bi imao 90. godina. Rođen u Stocu, na „međi grničnih kultura i naroda“, 2. 1. 1926. Kao znatiželjno dijete budućnosti, stigao je biti partizanom, i studentom, i profesorom mladog sarajevskog Poljoprivrednog fakulteta, a i obavljenom specijalizacijom – riplijevski rijetkom u doba nimalo nježnog socijalizma – u samom srcu „truhle Engleske“!  Taj burni praktični i znanstveni uzlet jedne velike volje, otvarao je raskošnu viziju nad začaranim, pustinjskim kamenjarem kradljivaca vode koje sreća nikad nije vidjela - vidjela je budućnost očima Osmana Pirije: njegov koncept samoodrživosti privrednog rasta Hercegovine zasnivao se na poljoprivredi. Mijenjao je konfiguraciju zemlje, sociološku i kulturnu sliku prirode i ljudi u njoj. Kao budućnosni sistem navodnjavanja, kap po pak, tako je rasla oaza zelenja u pustom krajoliku, od prvog maslinjaka kod Carskih vinograda do beskrajnog lanca „Hepoka“ koji je premrežio cijelu Hercegovu zemlju socijalističkog sistema. I tu su se, na toj graničnoj crti, zbiljnog života i tvrde političke ideje „režiranog“ a ne humanog, na ekologiji zasnovanog razvoja, sudarili Pirijin koncept i koncept Partije koja je imala drugi plan: da usred rajskog vrta useli - „Aluminij“! Do dubokog sraza je posebno došlo između bivših prijatelja, Osmana i moćnog Džemala Bijedića. 

Obračun s "Hepokom"

Rezimirajući svoj život gotovo neposredno pred smrt, nadživjevši sve svoje oponente, dr. Pirija je pričao novinaru Š. Kadriću: Obračun s Hepokom  „započeo je, kad sam poslao vlastima pismo na 7 tipkanih stranica“ puno neporecivih  spoznaja oslonjenih na „najveća svjetska iskustva u oblasti aluminijskih kombinata i njihovih štetnih posljedica na okolinu“.  Njim je ustao u „zaštitu  krava, breskvi, vinove loze, stakla i ljudi Mostara i Hercegovine“. Kaže: „Ustao sam u zaštitu onih kojima je počela otpadati kosa i lomiti se kosti“ same od sebe! „Udaljenost farme krava Hepoka od Aluminijskog kombinata je 800 metara. Moja primjedba je bila na lokaciju tako prljave i štetne tehnologije i štetne industrije koja je trebala uništiti našu Obećanu zemlju.“

Na svečanoj sjednici Općine Mostar, po 1. tačci dnevnog reda – uručena su priznanja zaslužnim, među njima i dr. Piriji. Druga tačka je donosila odluku o polaganju kamena temeljca Aluminiskom kombinatu. Predsjednik Općine je, nakon opisane „idilične slike Hercegovine“ oslonjene na „Aluminij“, dodao: "A jedini čovjek koji se protivi tom procvatu je Osman Pirija..."

Nakon sjednice, Pirija je u prolazu čuo Vladu Šegrta, da pita gradonačelnika: "Zašto ne sklonite tog Piriju?" Hepok je trebalo zaustaviti.

Iz sudara nauke i politike, zna se ko stradava. Pirija je napustio Mostar i posvetio se profesuri na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu. 

Pozivan, u svojstvu eksperta Svjetske organizacije za hranu – FAO-a, višekratno je boravio u Etiopiji i Libiji, “i tamo stvarao ono što mu je u domovini bilo onemogućeno”. 

Ako su nagrade i odličja utjeha, prije svega živima, imao ih je: prilikom njegova pokopa 19. 3. 2002. spomenuta su neka: Orden za hrabrost, Orden zasluga trećeg reda na narod, Orden rada drugog reda i Nagrada ZAVNOBiH-a.  Tako to biva na ovom svijetu. 

AVAZ, prilog SEDMICA, 28. 5. 2016.

Otvaranje vrata raja

Predosjećaj: 72 sata pred smrt, ljudi poöinju govoriti o ovome

U ljudskoj prirodi je da se bojimo smrti i teško nam je o njoj govoriti ili joj prisustvovati. Međutim, možda upravo ljudi na samrti razumiju smrt puno bolje nego mi i mogu nam pružiti utjehu

Patricia Pearson, novinarka i autorica knjige “Otvaranje vrata raja: Istraživanje priča života, smrti i što dolazi nakon nje” (Opening Heaven ‘s Door: Investigating Stories of Life, Death, and What Comes After) opisuje rezultate svojih istraživanja na temu “prelaska drugu stranu “.

Sve počinje 72 sata pred smrt

Pošto sam u roku od 9 tjedana izgubila i sestru i oca, posvetila sam se istraživanju onoga što se događa nakon smrti. Intervjuirala sam na desetine ljudi koje profesija vezuje za neizlječive pacijente, kao one koji su doživjeli posebna iskustva sa samrtnicima pa i sa onima koji su se “vratili iz mrtvih”, odnosno, doživjeli kliničku smrt.

Shvatila sam da ljudi spoznaju kada im kucne zadnji čas. U razdoblju od 72 sata pred smrt, oni počinju govoriti u metaforama o putovanju. Terminologija je različita pa tako jedni traže svoje cipele, drugi avionske karte, a treći ponavljaju kako “žele ići kući”, a zapravo su već kod kuće.U trenucima dok je ležala na samrti, moja sestra, oboljela od raka dojke, ponavljala je uporno “ja ne znam kako otići”, a čak je spominjala i neke “nesretne stjuardese.”

Bolničarka Maggie Kalanan, koja je radila u Centru za palijativnu njegu u Virginiji, navodi pitanje jednog pacijenta oboljelog od raka gušterače, postavljeno u samrtnom času: “Zna li moja žena sve u vezi s putovnicom i kartama?”

Mary je skovala i poseban termin “svijest o bliskoj smrti” i koristi ga u svojoj knjizi “Konačni darovi: razumijevanje specijalne svijesti i potrebe umirućih i komuniciranje s njima”. Kalananova je bila u situaciji da njeguje stotine pacijenata sve do smrti i smatra da vizije putovanja njezinih pacijenata nisu puka slučajnost.

Preminule članove obitelji ljudi vide neposredno pred smrt

Samrtnici često imaju “priviđenja” za koje zdrave osobe vjeruju da su prosto efekt jakih analgetika koje pacijenti uzimaju. Međutim, je li tako?U jednoj velikoj internacionalnoj studiji, koju su proveli psiholozi dr Karlis Osis i dr Erlendur Haraldson s Islandskog sveučilišta, ustanovljeno je da većina pacijenata koji su još uvijek svjesni nekih sat vremena pred smrt, vidi svoje voljene koji su preminuli, bez obzira na to jesu li primali takve lijekove ili ne. Studija je obuhvatila osobe iz potpuno različitih kultura – iz SAD i Indije.

Kada sam razgovarala s pacijenticom Audrey Scott (84), koja je umirala od raka, pričala mi je kako joj u posjet dolazi njen (usvojeni) sin Frankie, inače, preminuo nekoliko godina prije toga.On je, prema njenim riječima, mirno sjedio u fotelji kraj nje kad god bi “došao”.

Bijela svjetlost, ljubav i neizmjerna mudrost

U nekim slučajevima, ljudi vide članove obitelji i prijatelje za koje nisu ni bili svjesni da su umrli. Među prvim detaljno istraženim izvještajima o vizijama pred smrt, našao se i slučaj žene koja je umirući na porođaju rekla svom doktoru u jednoj dablinskoj bolnici kako pred sobom vidi preminulog oca. Zatim je vidjela nešto što ju je zbunilo: “Vida je s njim.” Ponavljala je to, a Vida je bila njezina sestra, inače preminula tri tjedna prije toga. Međutim, informacija da je Vida umrla bila je skrivena od samrtnice.

U našoj kulturi je “bijela svjetlost” postala pomalo i kliše. Međutim, istina je da samrtnici opisuju taj doživljaj svjetlosti i kao mudrosti ili ljubav. Pacijenti koji su imali blisko iskustvo sa smrću, a ostali svjesni – prilikom srčanog udara, na primjer, kažu da su se osjećali “skoro samljeveni” jačinom emocionalne snage tog svjetla. Dr Ivona Kayson, koja je preživjela avionsku nesreću, kaže da je tu svjetlost doživjela kao apsolutnu ljubav majke prema djetetu. “Osjećala sam se kao novorođenče na majčinom ramenu. Beskonačno sigurna.” A zatim dodaje: “Bilo mi je kao da sam stoljećima bila izgubljena, a onda konačno pronašla put do kuće.”

Čak i u slučaju iznenadne smrti, samrtnici se mogu oprostiti od nas

Zaista me je iznenadilo kad sam otkrila da studija za studijom potvrđuje da je oko polovica ispitanika osjetila nazočnost svojih voljenih – bilo u trenutku smrti, ili nešto kasnije.To se dogodilo i u mojoj obitelji. Otac uopće nije bolovao već je umro iznenada, usred jedne noći 2008. godine. Moja sestra Katarina bila je budna više od 150 kilometara daleko od njegove kuće, a ipak je u svojoj spavaćoj sobi iznenada osjetila nečije prisustvo i ruke kako je nježno dodiruju po glavi. Ispunili su je zadovoljstvo i radost i to toliko snažno i neobično da je ispričala čitav doživljaj sinu prije nego što su uopće saznali da nam je otac preminuo.

Psihijatri nazivaju ove slučajeve “halucinacijama žalosti”, ali znanost takva subjektivna iskustva još uvijek nedovoljno razumije. Svakako još nije objašnjeno otkuda nam takvi doživljaji prije nego što saznamo da nam je netko umro. Jedan čovjek mi je ispričao svoj doživljaj iz djetinjstva: jednog jutra je sišao na doručak, kao i obično, i vidio tatu kako sjedi na svom mjestu i čita novine, a onda ga je majka šokirala priopćivši mu da je otac umro. “Ali ja ga vidim, eno ga, sjedi tamo!”, Rekao je i u tom trenutku je vizija oca nestala.Samo 5 posto ovih iskustava su vizualna, zaključuje u svojoj studiji dr Michael Barbat, liječnik u bolnici “Sen Joseph” u Auburnu, u Australiji. Većina se odnosi na osjećaj prisutnosti – i to ne nekog prolaznog, neke sjene, već živog prisustva, vrlo konkretnog, prisustva koje ljude potakne da hitno pozovu nekog telefonom, da okrenu automobil u drugom pravcu, da se u trenutku rasplaču. To se može dogoditi u trenutku smrti drage osobe, ali nakon nekoliko tjedana ili čak godina kasnije.

Karen Simon, izvršna direktorica marketinga iz Toronta, priča o svom doživljaju jedne hladne noći šest tjedana nakon smrti oca: “Vozila sam autocestom, a na suvozačevom mjestu se stvorio tata. Mogla sam ga osjetiti kako se namješta u sjedištu. On je uvijek sjedio na karakterističan način, nagnut na lijevu stranu. Vozio se tako sa mnom petnaestak kilometara. Doživljaj je bio nevjerojatno realističan i mene je potpuno promijenio. “

I živi mogu doživjeti smrt

Istraživanje psihijatra dr Raymonda Moodyja iz 2010. godine pokazuje da i živi mogu zajedno sa samrtnikom doživjeti osjećaj da ulaze u “svjetlost”. Ovaj psihijatar je, inače, autor revolucionarne knjige iz 1975. godine pod naslovom “Život poslije života”, a njegov je i poznati termin “doživljaj bliske smrti”.

Psiholog u ustanovi za palijativnu skrb na Floridi dr Kathleen Douling Sing primijetila je da ljudi na samrti djeluju kao da zrače, a oni spominju i kako “hodaju kroz sobu osvijetljenu lampama” ili kako im “tijelo puni sunčeva svjetlost”. Ponekad, na trenutak, to dožive i članovi njihovih obitelji.

Psiholog dr Joan Borysenko, primjerice, opisala je kako je to doživjela u trenutku kad joj je umrla majka. U 81. godini majka joj je preminula u medicinskom centru Beth Israel u Bostonu, a Joan kaže kako se prostorija ispunila sjajnom svjetlošću koju su vidjeli i ona i njezin sin i kako su oboje promatrali kako se majka spektralno izdiže iz tijela.Upravo ljudi na samrti razumiju smrt puno bolje nego mi i mogu nam pružiti utjehu, samo kad bi mi mogli čuti ono što nam oni pokušavaju reći…

(Ana Pantić, lovesensa.rs/atma.hr/Hayat/Foto: atma.hr)

(hayat.ba)

Biciklistički kružni tok u Holandiji

Brojevi koji stoje uz opis Hoveringa, jednog mosta koji povezuje Eindhoven i Veldhoven u Holandiji, su zadivljujući. Svakog dana preko ovog mosta prođe preko 50 hiljada biciklista.

Radi se o pokaznom objektu. Viseći most je izgrađen sa sajlama zategnutim na jednom pilonu visokom 70 metara. Pristupne rampe su relativno ravne, s veoma malim usponom, tako da je taj uspon biciklom moguć svakom, bez velikog napora. Objekat je izgrađen u okviru programa „Fiets Filevrij”, Biciklom bez zastoja, kojim su praviđene brze biciklističke staze u blizini velikih gradova, kako bi se razriješili problemi zastoja u saobraćaju i doprinijelo čistoj okolini.

U Holandiji svaki četvrti radnik na posao ide biciklom. Tendencija je u porastu. Ovo je samo jedan primjer za ostale gradove u Evropi.

Među top 10 gradova u Evropi, koji biciklistima pružaju najbolje mogućnosti, su Amstardam, Kopenhagen, Utrecht, Antwerpen, Eindhoven i Malmö i Berlin.

Na ostalima je da se u narednim godinama poboljšaju

(izvor:focus)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Neka mlađa raja

U nekim poznijim godinama nekadašnjem studentu ETF Sarajevo drago je čuti da neka mlađa raja gaze stopama kojima su gazili neki, danas malo stariji.

Protekla Elektrijada je bila 56. po redu. Kod moje generacije bile su još jednocifrene.

Uz osvojeno treće mjesto, čestitke!

Studenti ETF Sarajevo osvojili treće mjesto na takmičenju “Elektrijada 2016”

Studenti Elektrotehničkog Fakulteta u Sarajevu (ETF) osvojili su treće mjesto na Međunarodnom takmičenju studenata elektrotehničkih fakulteta “Elektrijada 2016” u Italiji, gdje se ove godine okupilo više od 2000 studetata s 20 i više elektrotehničkih fakulteta iz regiona.

Elektrijada je međunarodno takmičenje u znanju i sportu na kojem se već 50 godina takmiče studenti evropskih elektrotehničkih fakulteta. Svake godine na Elektrijadi učestvuje više od hiljadu studenata, pa ovo takmičenje predstavlja najveći godišnji skup studenata elektrotehnike u Evropi.

ETF Sarajevo je zauzeo treće mjesto u takmičenju u znanjui ovim rezultatom studenti Elektrotehničkog fakulteta još jednom su pokazali da je ETF Sarajevo najjači fakultet elektrotehnike u državi i da prošlogodišnji uspjeh nije bio slučajnost nego rezultat kvalitetnog i kontinuiranog rada i zalaganja svih studenata takmičara i njihovih mentora.

Organizaciju odlaska ETF-a na Elektrijadu kao i svage godine, organizovalo je Udruženje studenata Elektrotehničkog fakulteta “STELEKS” Sarajevo a podršku je pružio i rektor Univerziteta u Sarajevu Prof. dr Muharem Avdispahić kao i uprava Elektrotehnikog fakulteta Univerziteta u Sarajeva.

http://bhraja.ca/studenti-etf-sarajevo-osvojili-trece-mjesto-na-takmicenju-elektrijada-2016/

(mostarskibehar)

Kina: Impresije iz Lijianga

Nošenje korpa je samo jedan dio show programa pod nazivom „Impression Lijiang”, koji se održava u vanjskom pozorištu u kineskom gradu Lijiang, u regionu Yunnan, u Kini. Pred impozantnom kulisom Jade Dragin Snow Mountain (Jade zmajeve snježne planine), veliki broj statista iz različitih lokalnih etničkih grupa, dva puta dnevno prezentiraju pjesme, plesove i rituale iz regiona Yunnana.

Po običaju, sve što dolazi iz Kine je ogromno, pa je i ova pozorišna predstava na otvorenom, ogromnih dimenzija.

Impresije iz Lijianga, veličanstvana predstava na otvorenom, uz ples i pjevanje, demonstracija je tradicije i životnog stila lokalnih etničkih grupa. Predstava je kreacija poznatog kineskog režisera Zhang Yimoua. Održava se svakodnevno dva puta, jedna predstava prije podne, a druga tačno u podne, na visini od 3.100 metara ispod planine,sa prekrasnim pejsažima u pozadini.

Predstava traje oko sat vremena, a sastoji se od dijela „Impresije sniježne planine” i „Impresije drevnog grada”. Osim muzike i plesa, predstava daje uvid i u tradiciju i život ljudi sa toga područja Kine. U predstavi učestvuje oko 400 izvođača iz okolnih mjesta, koji oblače njihove narodne nošnje i opremu, uz pjevanje, ples, jahanje, bubnjeve, te se tako u predstavi prezentira stvarna etnička atmosfera.

Jade Dragon Snow Mountain (Jade snježna zmajeva planina), visine 5596 metara, nalazi se 15 kilometara sjeverno od grada Lijiang Cityja. Ova planina je poznata po svojim prekrasnim pejsažima, a među stanovništvom lokalne etničke grupe Naxi smatra se svetom planinom. Planina je jedna od omiljenih planinarskih destinacija u Kini.

(izvor:geo)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Vrijeme prošlo (vrijeme buduće?): Crtani u 19:15

Generacije su odrastale uz crtani u 19:15. Nismo imali kablovsku, o internetu i tabletima nije bilo ni govora. Imali smo taj jedan crtani, a to je često bilo i vrijeme do kada smo morali doći kući.

I nije nas trebalo puno nagovarati – to je bilo jedino vrijeme u kojem su djeca “gospodarila” televizorom (OK i inače smo znali poslužiti kao “daljinski” – kad smo prebacivali kanale da se mama ili tata ne ustaju).

Naravno, gornje rečenice se odnose na generacije rođene iza 1960. Malo starije generacije nisu imale ni tu mogućnost, jer su se televozori u domove uselili tek nakon polovine šezdesetih godina. Dotle smo imali kino, i crtane u kinu. Ili, crtane romane i stipove u djeöijim novinama.

Nije bila rijetka pojava da se baš u vrijeme crtanog filma, 15 minuta prije dnevnika, pred televizorom nađe čitava familija. Zajedno se odgleda crtani, roditelji nastave sa gledanjem dnevnika, a djeca se lagano spremaju za spavanje. Priprema se školska torba, i knjige i teke za naredni dan, prema školskom rasporedu.

Televizor je toga vremena bio samo jedan u kući, a sve do početka sedamdesetih, bio je samo jedan kanal. Danas je postalo skoro sasvim normalno da se u svaku sobu u kući, ili stanu ubaci po jedan televizor, i svako gleda program po svom izboru, birajući između desetina, ili stotina, domaćih ili stranih kanala. Plus live-stream na kompjuteru, ili na smart telefonu. Svak ima svoje želje i svoje prohtjeve, a priča se skoro kao vic, ili anegdota, da se sakupljanje familije na jednom mjestu, u tačno određeno vrijeme, najčešće vrši putem neke društvene mreže, ili wats appa. Stoga inicijativa koja već duže vremena provodi u Hrvatskoj, da se vrati crtani film prije dnevnika, više liči na povratak u budućnost. Jedna sjetna uspomena. Osnovana facebook stranica “Crtani film u 19:15” svoje članove redovno podsjeća i vraća u vrijeme kad su se djeca igrala žmire, lopova i žandara, klikera, gume, lopte na male u dvorištu i slično. Sve to je trajalo do 19:00, a onda se žurilo kući, na crtani.

(spagos)

Rottweil: Grad koji prerasta sam sebe

Kao jedna ogromna svijeća, kada bude završen, uzdizaće se test-toranj iznad idiličnog mjesta Rottweil, u Njemačkoj.

U tornju će firma Tyssan-Krupp testirati liftove velikih brzina, za visoke nebodere. Na slikama je kompjuterska animacija tornja, koji će biti visok 246 metara. Na vrhu tornja predviđena je izgradnja platforme za razgledanje, i biće najviša platforma te vrste u Njemačkoj. Istovremeno, u blizini ovog mjesta planira se gradnja najvećeg visećeg mosta na svijetu.

Rottweil je mjesto u Njemačkoj, po kome je jedna čuvena vrsta pasa rotweiler dobila ime. To je jedna duga i ponosna istorija ovog mjesta, koje još uvijek održava svoj izgled iz srednjeg vijeka, sa svojih oko 25 hiljada stanovnika. Mnogim stanovnicima sada nije jasno, šta se to odjednom dešava sa njihovim veoma mirnim mjestom, jedan korak naprijed, ili početak rasprodaje mira i tišine. Ovdje se već duže vrijeme vodi diskusija oko jednog pješačkog visećeg mosta, preko doline kojom teče rijeka Neckar, koji bi trebao da bude dug 850 metara, i visok oko 40 metara, a prelazak preko njega će se naplaćivati. Gradske vlasti su u svojim planovima već otišle toliko daleko i uskoro se očekuje izdavanje dozvole za gradnju ovog mosta.

Naravno, u toku je i nastavak priče oko izgradnje visokog tornja, u kome će poznati proizvođač liftova Tyssen-Krupp vršiti testiranja brzih liftova za nebodere širom svijeta.

Stanovnici Rottweila se upravo navikavaju na nešto tako visoko u njihovom okruženju, jer će se nakon završetka izgradnje, koja je predviđena za 2017. godinu, na vrhu tornja naći najviša platforma za razgledanje u čitavoj Njemačkoj. Viseći most bi direktno povezivao toranj sa istorijskim starim gradom, a predviđa se da će se tim putem kretati najmanje sto hiljada turista godišnje. Tako se barem nadaju gradski oci.

Rottweil se, inače, nalazi u jugozapadnom dijelu Njemačke, u blizini Bodenskog jezera, i otprilike na pola puta između Zuricha i fabrike liftova u Stuttgartu, gdje toranj nije dobio dozvolu za gradnju zbog blizine aerodroma.

Kako će se stvari dalje razvijati, vrti se i dalje između planova i diskusija. Koliko će nakon završetka izgradnje oba ova objekta gradić krenuti putem uspona i razvoja, niko tačno ne zna. Mnogi stanovnici i pored svega što bi trebalo biti bolje, stoje na stanovištu da je šarm grada važniji od bilo kojeg broja turista.

(izvot:sdz)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Pun stadion i u prvoj i u drugoj ligi

na kraju sezone 2015/16

Fudbalski klub 1. FC Köln, član Bundeslige, punog imena 1. Fußball-Club Köln 01/07 e.V. sa 78,262 članova četvrti je po veličini fudbalski klub u Njemačkoj.

Klub je nastao 13. februara 1948. godine, fuzionisanjem dva fudbalska kluba, Kölner BC 01 i SpVgg Sülz 07.

Klub je tri puta bio prvak Njemačke, četiri puta pobjednik kupa, 1986. godine dospio u finale kupa UEFA, gdje je poražen od Real Madrida, a osam puta je dospio u polufinale nekog evropskog kupa.

Do 1998. godine klub je besprekidno bio član Bundeslige, a od sezone 2014/15 je ponovo u najvišem rangu. Od 1998 do 2014. godine klub je pet puta ispadao i upadao u Bundesligu.

Na kraju sezone 2015/16 klub je zauzeo 9. mjesto.

Na vječnoj tabeli Bundeslige zauzima osmo mjesto.

2004. godine  završena je izgradnja RWE Stadiona, sa 49.968 mjesta za sjedenje, na mjestu bivšeg Müngersdorfer stadiona sa kapacitetom 50.374 mjesta.

Maskota kluba je jarac po imenu Hennes, a nalazi se i na amblemu kluba.

Od poznatijih igrača u FC Kelnu su igrali Wolfgang Owerath, golman Toni Schumacher, Hannes Löhr, Pierre Litbarski, Dieter Muller, Klaus Alofs, Toni Polster, Lukas Podolski, Bruno Labadia...

Od 1961 do 1963. te od 1973. do 1975. godine trenirao ga je naš nekadašnji proslavljeni internacionalac Zlatko Čik Čajkovski.

Prvak Njemačke je bio 1961/62, 1963/64 i 1977/78

Pobjednik kupa 1967/68, 1977/78, 1982/83

U protekloj sezoni, u 17 domaćih utakmica FC Keln je gledalo 825.145 gledalaca, ili u prosjeku 48.537, što je 97,1% kapaciteta stadiona. Klub je i u vrijeme igranja u Zweiteliga redovno imao prosjek preko 47.000 gledalaca.

Ovo pokazuje koliko su domaći navijači vjerni svome klubu, bez obzira na to gdje igra.

Klub, a i navijači sa njim, već dugo čekaju na povratak na međunarodnu scenu. Od finala kupa UEFA prošlo je trideset godina. Ovogodišnji plasman, jednocifreni, kako kažu navijači, daje malo oduška i nade da će se to dogoditi nakon naredne sezone.

Dotle, puno sreće i uspjeha.

(spagos)

Nekad i sad: Štafeta

(moliskaluci)

Mostar očima stranih putopisaca: Ne možeš pogoditi je li djevojka ili stara baba (1897. godine)

Lovac po profesiji i opredjeljenju Robert Dunkin, poznatiji u književnim i lovačkim krugovima kao Snaffle (konjski đem – dio uzde koji se stavlja konju u gubicu, žvale), skupa sa svojom suprugom (takođe lovkinja), obilaze Dalmaciju i Hercegovinu i doživljaje iz tih zemalja pretače u zanimljivu putopisnu knjigu „In the land of bora“ (U zemlji bure). Po Hercegovini putuju koristeći sve moguće načine – pješke, jašući konja, kočijama i vozom. Knjigu piše isključivo pod svojim šatorom, koji je tada imao najnoviju kamp opremu, i time opravdava sve nedosljednosti iz štiva.

Ovdje navodimo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Izgleda neobično doći u jedan turski grad – a Mostar je svakako to, jer muhamedansko stanovništvo brojem nadmašuje ostalo – i ponovo ući u civilizaciju, ali to je upravo ono što nam se desilo. Samo nas je odlučan zahtjev da pokažemo pasoše na izlazu iz stanice podsjetilo da smo pod vojnom okupacijom, a zatim smo ušli u hotelski omnibus i odvezli se. Zacijelo ni najmaštovitiji romansijer ne bi mogao zamisliti tako čudnu mješavinu kakvu predstavljaju veći gradovi ovih pokrajina pod austrijskom upravom. Hoteli su bečkog stila, iako ne i komfora, dok su glavne radnje gotovo jednake onima u našim engleskim provincijskim gradovima. Ulice su čiste i dobro održavane, a higijenski uslovi izvrsni. A onda, na svakom uglu ima džamija, muhamedansko groblje ili — što jednog Anglo-Indijca još više podsjeća na kuću — pravi istočnjački bazar. Mješavina nošnji i odjeće je podjednako neobična. Bečki kicoš sa zanimanjem zagleda bezoblično tursko ženskinje, bosanski konjanici u crvenim čakširama pozdravljaju dotjerane mađarske Jäger oficire; a tipično njemačke Mädchen idu u školu u pratnji srpskih služavki u dimijama. Službeno, svi govorimo njemački u Mostaru, ali jezici kao u Babilonu, od kojih se jedino ne čuje turski, dopiru do uha sa svih strana. Svaka od pokrajina mnogojezične Austrije dobro je zastupiljena u ovom gradiću.

Okrenimo se sad samom gradu. Položaj mu je slikovit, a bio bi i ljepši da nije golih brda koja ga okružuju. Neretva teče između i preko tamnih stijena, a niže grada brda se toliko približavaju rijeci, da gotovo obrazuju klanac. Dalje ka sjeverozapadu predio se širi u vedru ravnicu s poljima zasijanim kukuruzom i vinogradima, ali isto tako okruženu golim brdima. Grad se nalazi na lijevoj obali rijeke koja krivuda između zbijenih kuća i prolazi pored stalnih vojnih logora na oba kraja grada. Niske turske kuće pokrivene kamenom pločom i munare neobično odudaraju od ogromnih kuća pokrivenih crvenim crijepom i sagrađenih u stambene i službene svrhe od okupacije. Predgrađa na drugoj obali rijeke naseljena su uglavnom domaćim življem, a brojni vrtovi u njemu pravi su užitak za oko.[…]

[…] Ako je Mostar slabašno snabdjeven objektima antičke ili slikovite vrijednosti, onda možemo reći da ima mnogo jedinstvenih objekata vrijednih posjeta. Takve su razne škole, iznad svih, ona koja služi unapređenje vinogradarstva, hortikulture, šumarstva i uzgoja stoke. […]

[…] Još jedan objekat je vrijedan posjeta, a to je velika tvorica duhana. Tu vas korak po korak provode kroz pogone.

Iza dvokrilnih vrata stoji vaga za mjerenje sirovina. Neobično odjeveni seljaci rastovaruju svoje tegleće ponije na ulaznim vratima. Svaka bala se zatim odvojeno važe i uzimaju se uzorci iz svake od stručnjaka, koji ih zatim klasifikuju u lotove kao što su prvi, drugi ili treći kvalitet. Sljedeći službenik upravlja strojem s kojim odnosi bale u skladište straga. Zatim kada dođe vrijeme prenose se bale u posebne prostorije, gdje posebno obučene žene sortiraju svaki list duhana i ubacuju ih u velike sanduke označene s „lijep“, „odličan“ i tako dalje. Nakon sušenja duhan se odnosi do mašine za rezanje svakog kvaliteta ponaosob. Duhan je nakon toga spreman za pakovanje. Od većine ovog rezanog duhana djevojke prave cigarete. Proces nije isti onakav kakvog mi poznajemo, jer se ovdje radi s već smotanim cigaret papirom, u koga se duhan gura iz cilindara. Druga grupa djevojaka reže krajeve i cigareta je gotova. Zatim se pakuju u kutije. Hercegovačke cigarete se u pravilu prave s piskom za usta. Ovdje ne izrađuju cigare.

Duhan, koji se prodaje kao takav, djevojke, takođe, pakuju u kutije. Najfiniji (flor) se posebnim češljevima ručno vadi, vezuje onaj koji je istog kvaliteta i zatim pakuje u tanke kutije. Naravno da je ovaj kvalitet vrlo skup. […]

[…] Većina stanovnika Mostara su Turci ili, da se tačnije izrazim, muslimani, jer je religija jedina razlika između bosanskohercegovačkih muslimana i hrišćana. U odjeći, pa čak i u jeziku, nema razlike između njih i njihovih hrišćanskih susjeda. Doduše, svi oni imaju posebnu nošnju, ali samo za svečane prilike i po pravilu razlikuju se samo po tome što Muslimani briju glavu. Vjerovatno je tek u ovom vijeku hrišćanima dozvoljeno da uopšte žive u gradovima; u svakom slučaju, zemlju nisu mogli posjedovati do vremena Omer-paše. On je mnogo popravio njihov položaj, i, mada ih je razoružao, bez razlike je strijeljao svakog Turčina koji bi ubio hrišćanina, Što je prije toga vremena smatrano kao sasvim beznačajna stvar, baš kao što je i danas u Jermeniji.

Bosanski Muslimani su beskrajno mnogo strožiji i pogledu vjerskih dužnosti i običaja nego Turci u Carigradu. To se najbolje može uočiti u odjeći žena. Čitalac se sjeća da su prije nekoliko godina vjerske vlasti u Carigradu izdale proglas u kome skreću pažnju na uobičajeni nemar u tom gradu prema Poslanikovim izričitim nalozima u pogledu odijevanja žena. Ovdje je to sasvim drugačije; prozirni velovi i pariške haljine su nepoznata stvar. Ne samo da žene nose lijep platneni zar (jašmak), nego i mnogo čvršći na leđima. Ovaj komad odjeće ima visoku, krutu kragnu, koja se, međutim, ne nosi oko vrata, već preko glave. Sve žene se podjednako pridržavaju nošenja bezobličnog ogrtača i visokih žutih čizmica, u kojima vuku noge, tako da prolaznik ne može pogoditi da li gleda u djevojku ili staru babu. Muškarci su naočiti, aktivni, inteligentnog izgleda i čini se da su izuzetno revnosni u vršenju svojih vjerskih dužnosti.

Muhamedanski seljak je, naravno, sasvim drugačiji, a seoske žene ne pokrivaju lice, mada nose maramu na glavi, spremne da je navuku preko usta ako naiđe neki zapadnjak […]. Seljaci svih vjera nose fes ili čalmu. Žene se oblače samo u bijelo domaće platno; suknja je obično pričvršćena pozadi, tako da se vide hlače. U svečanim prilikama one nose dosta nakita, koji je u Engleskoj poznat kao nakit bugarskog tipa, i ukrase na glavi, uglavnom od starog zlata i dukata. Gradske žene nose široke dimije i dolamice, često potpuno prekrivene zlatnim vezom. Kape su im isto tako izrađene.

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Prije trideset pet godina Velež savladao Želju u finalu kupa

(fotos iz arhive Enesa Vukotića)

Na današnji dan, prije 35 godina (24. maja 1981. godine), na beogradskoj Marakani odigrano je finale kupa Maršala Tita u kojem su snage domjerili bh. predstavnici Velež i Željezničar. Rođeni su u izuzetno uzbudljivoj utakmici savladali Plave sa Grbavice rezultatom 3:2 i osvojili trofej.

Bilo je to 33. finale fudbalskog Kupa Jugoslavije. Utakmicu ja posmatralo oko 40 hiljada gledalaca. I Velež i Željo imali su ogromnu podršku sa tribina. Fudbal je bio dostojan finala, publika je uživala u igri oba tima.

Za Velež su tada nastupali: Marić, Kalajdžić, Mičić, (Vukoja), Ledić, Matijević, Đurasović, Okuka, Slišković, Halilhodžić, Međedović, Skočajić i (Mulahasanović).

Dres Željezničara nosili su: Njeguš, Berjan, Komšić, Lučić, Saračević, Čilić, Nikić, (Vlaški), Odović, (Grabo), Paprica, Baždarević i Bahtić.

Sarajlije su prve došle u vodstvo u 36. minuti iz jedanaesterca. Marića je sa bijele tačke matirao Baždarević. Prvih 45 minuta završeno je minimalnim vodstvom Željezničara, koji je dominirao terenom.

Međutim, nastavak je donio potpuno drugačiju sliku na terenu. Rođeni su došli do preokreta. Vahid Halilhodžić golovima u 55. i 58. minuti Mostarce dovodi u vodstvo 2:1. U 61. minuti Badždarević je izjednačio na 2:2.

Ipak, u 80. minuti, nakon kornera koji je izveo Slišković, Okuka postiže presudan pogodak za 3:2 i donosi veliko slavlje za pristalice Veleža.

Mostarci su tako došli do trofeja nad trofejima, kako se zvao pehar namijenjen osvajaču Kupa Maršala Tita.

(klix.ba)

U sjećanju: Bata Živojinović

Što bi rekli, odlaze nam raja. Bezbroj snimljenih filmova. U Mostaru je boravio u vrijeme snimanja filma "Derviš i smrt". Gurali smo se oko filmske ekipe, bili statisti. Sa Batom smo snimali čitav jedan dan u predvorjU Koski Mehmed pašine džamije, a kasnija smo u filmu vidjeli da je to bila završna scena. Nas desetak statista, i Bata. Kad smo odigrali scenu onako kako je to režiser zahtjevao, okrenuo se nama statistima, nasmijao i namignuo.
(spagos)

Bard srbijanskog glumišta, velikan Velimir Bata Živojinović iza koga su ostale nebrojene i nezaboravne uloge, nakon duge i teške bolesti preminuo je sinoć u 22,45 sati u bolnici „Sveti Sava“ u Beogradu u 83. godini, javljaju srbijanski mediji.

Zdravlje Bate Živojinovića naglo se pogoršalo neposredno prije vaskršnjih i prvomajskih praznika, nakon čega je smješten u bolnicu „Sveti Sava“. Ljekari te bolnice, nakon što je imao teški moždani udar prije četiri godine, uspjeli su ga djelimično oporaviti.

Ali, nakon posljednjeg moždanog udara, ovom je glumcu 2006. godine popustilo srce, čime je njegovo zdravlje u potpunosti bilo narušeno.

Bata Živojinović potom se 2014. godine povrijedio na snimanju filma „Led“, nakon čega mu je usljed komplikacija stručni tim kardiovaskularne bolnice „Dedinje“, uz saglasnost porodice, krajem protekle nedelje amputirao dio lijeve noge u pokušaju da mu produži život.

Velimir Bata Živojinović rođen je u Koraćici kod Beograda, 5. juna 1933. godine. Talenat za glumu otkrio je s 15 godina radeći kao scenski radnik ili statist u Akademskom pozorištu u Beogradu. Završio je srednje glumačke škole u Nišu i Novom Sadu, nakon čega se iz trećeg pokušaja upisao na Pozorišnu akademiju u Beogradu.

Glumio je u više od 250 filmova i TV serija, a slavu je stekao glumeći u partizanskim filmskim spektaklima kao što su „Kozara“ (1962), „Operacija Beograd“ (1968), „Bitka na Neretvi“ (1969), „Valter brani Sarajevo“ (1972), „Sutjeska“ (1973), „Crveni udar“ (1974), „Vrhovi Zelengore“ (1976).

Počeci Živojinovićevog glumljenja vezani su uz Beogradsko dramsko pozorište, dok se na filmu prvi put pojavio 1955. godine manjom ulogom u filmu „Pesma sa Kumbare“ Radoša Novakovića. Prvu značajniju filmsku ulogu ostvario je 1959. godine u filmu „Vlak bez voznog reda“ Veljka Bulajića. Upravo je Bulajić jedan od reditelja koji će uveliko obilježiti Živojinovićevu kasniju karijeru.

On je 60.ih i 70.ih godina ostvario velike uspjehe kroz glavne uloge u partizanskim filmovima. Između ostaloga, odigrao je glavne uloge u Bulajićevim ratnim spektaklima „Kozara“ (1962.) i „Bitka na Neretvi“ (1969.), te u filmu „Sutjeska“ (1973.) Stipe Delića. Te su mu uloge omogućile ulazak u četverolist najvećih filmskih zvijezda bivše SFRJ, zajedno s Ljubišom Samardžićem, Borisom Dvornikom i Milenom Dravić. Zbog statusa „partizanskog glumca“, Živojinović je postao omiljen i kod tadašnje vlasti, pa je tako bio blizak osobni prijatelj predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita.

Uz Bulajića, drugi redaitelj koji je značajnije obilježio Živojinovićevu karijeru je Hajrudin-Šiba Krvavac, bosanskohercegovački redatij. Krvavac je režirao četiri uspješna partizanska filma: „Diverzanti“ (1967.), „Most“ (1969.), „Valter brani Sarajevo“ (1972.) i „Partizanska eskadrila“ (1979.), a u svim je igrao glavne uloge.

Uloga karizmatičnog sarajevskog ilegalca Valtera i danas se smatra njegovom najpoznatijom ulogom koja ga je učinila veoma popularnim i u Kini, gdje se i danas toči pivo Valter s Živojinovićevim likom na etiketi, a „Valter brani Sarajevo“ je najgledaniji inostrani film.

Uz uloge u partizanskim filmovima, hrvatska publika ga pamti i po ulozi lugara Marka Labudana u filmu „Breza“ (1967.) Ante Babaje, ekranizaciji istoimene novele Slavka Kolara, a u Srbiji je poznat po filmu „Skupljači perja“ (1967.) Aleksandra Petrovića.

(novasloboda)

Iz svijeta životinja: Odakle nilski krokodili na Floridi?

Od pojavljivanja kućnog aligatora Elvisa u TV seriji „Miami Vice“ postalo je jasno kako ljudi na Floridi imaju jedan bliskiji kontakt sa krokodilima. Moguće je da baš zbog toga mnoge vrste krokodila sve više preseljavaju u nacionalni park Everglades, na Floridi.

Međutim, odnedavno su se tamo pojavili nilski krokodili iz Afrike. Istraživači sa Univerziteta Florida su pomoću jednog gen testa potvrdili boravak dva primjerka ovih krokodila, koji su se ugodno smjestili u močvarama, od koji je jedan na slici u prilogu. Nilski krokodili rastu do šest metara dužine, i sa jednim ugrizom prepolove kravu. Treći sličan krokodil nije moga biti testiran, a najvjerovatnije je da i on spada u istu grupu krokodila sa Nila. Istraživači pretpostavljaju da ih u močvarama ima još, i pri tome izdaju upozorenje: Nilski krokodili su opasni, napadaju ljude.

Ostalo je nejasno, odakle nilski krokodili na Floridi, odakle ih u Evergladesu?

„Iz Afrike nisu mogli preplivati preko mora, to je sigurno” ,izjavio je jedan istraživač.

Najvjerovatnije, tu su dospjeli iz nekog životinjskog parka, ili iz nečije privatne zbirke?

(izvor:sdz)

Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Adnan Spago: Drugo mjesto i baraž za Westfalenligu, kolo prije kraja

Kolo prije kraja prvenstva ekipa FC Lennestadt je pobjedom protiv SSV Meschede, u gostima sa 0:3 (0:1) obezbjedila drugo mjesto na tabeli i učešće u baražu za Westfalenligu. Nakon osvajanja Kupa, ovo je još jedna potvrda jedne veoma dobro odigrane sezone.

U utakmicama baraža, mnogo sreće.

Mit einem hochverdienten 3:0 (1:0)-Sieg beim SSV Meschede sicherte sich der FC Lennestadt am vorletzten Spieltag zum zweiten Mal nach 2013 die Vizemeisterschaft der Fußball-Landesliga und qualifizierte sich damit für die Aufstiegsrelegation zur Westfalenliga.

Als die sehr gute Schiedsrichterin Annika Paszehr das Spiel abpfiff, löste sich die ganze Anspannung bei Spielern, Fans und Trainer Jürgen Winkel. „Ich hatte wegen der vielen Umstellungen vorher schon ein etwas mulmiges Gefühl“, gab Winkel zu. Aber: „Wir haben vor allem bei der Hitze und dem ungewohnten großen Naturrasen sehr gut gespielt. Ich bin sehr stolz auf meine Mannschaft für das, was sie in den letzten Wochen mit den Belastungen Meisterschaft, Pokal und Hilfe für die zweite Mannschaft geleistet hat. Das ist eigentlich schon Wahnsinn.“

Mann des Spiels war gestern Torjäger Florian Friedrichs, der alle drei Lennestädter Tore erzielte (32., 62., 64.) und kurz vor dem 1:0 aus spitzem Winkel in „Frank-Mill-Manier“ den Pfosten traf. „Das Ding hätte ich eigentlich auch machen müssen. Leider ist der Ball vom Pfosten wieder heraus gesprungen“, nahm es der Torjäger nach dem Spiel mit einem Lächeln.

Vor allem beim 2:0 nach einem langen Alleingang und beim 3:0 mit einem Heber über Torwart Potofski hinweg zeigte Friedrichs seine ganze Klasse. „Das hat Florian klasse gemacht. Man sieht, dass er nach seiner absolvierten Schule in Dortmund wieder regelmäßig trainieren kann“, lobte Jürgen Winkel den dreifachenTorschützen. Ein Lob gab es auch von Vater Andreas Friedrichs, den sportlichen Leiter des FC Lennestadt. „Flo ist einfach eiskalt vor der Kiste.“

Doppelschlag entscheidet Spiel
Der FC Lennestadt, bei dem die Stammspieler Christian Schmidt, Björn Gödde und Lukas Völmicke (2. Mannschaft) sowie der Gelb-gesperrte Kapitän Moritz Thöne fehlten, war von Beginn an Herr im Haus. Eine sehr starke Partie zeigten die A-Jugendspieler Semih Baser und Myles Schulz.

Nur zu Beginn der zweiten Halbzeit sah es kurz so aus, als ob Meschede stärker werden würde. Aber Friedrichs’ Doppelschlag (62. und 64. Minute) sorgte schnell für klare Verhältnisse. Der SSV Meschede gab sich danach auf und konnte fünf Minuten vor Schluss auch seine größte Chance nicht nutzen, als Burak Yavuz einen Elfmeter gefühlte zehn Meter über den Querbalken nagelte. So blieb es beim verdienten 3:0 für die Gäste. „Mit Teamgeist kann man viel erreichen. Das ist unser großes Plus. Es spricht viel für die Mannschaft, dass sie nach dem 1:9 vor zwei Wochen in Attendorn wieder so zurück gekommen ist“, freute sich Andreas Friedrichs.

Jürgen Winkel nahm die Glückwünsche zur Vizemeisterschaft freudenstrahlend entgegen. Mit der Relegation habe er sich noch nicht beschäftigt. „Vor der Saison haben wir einen Platz unter den besten fünf als Ziel angegeben. Da gehört der zweite Platz mit dazu. Wir sind hochverdient Zweiter geworden. Ich freue mich, dass wir es so früh geschafft haben. Jetzt können sich angeschlagene Spieler erholen. Heute sind mit Semih Baser und Christoph Hebbeker zwei dazu gekommen. Alles, was jetzt kommt, ist ein Zubrot.“

Florian Friedrichs, der 2013 im entscheidenden Aufstiegsspiel gegen Fichte Bielefeld fehlte, fiebert der Relegation entgegen. „Diesmal ist für den Termin kein Urlaub geplant“, lachte er, „das war heute eine große Mannschaftsleistung. Wenn wir so in der Relegation spielen, sind wir nur schwer zu schlagen.“

Michael Meckel

(http://www.derwesten.de)