Na granici sjećanja: Dvospratnim kroz Mostar

Negdje krajem pedesetih prošlog vijeka, u Mostaru se pojavio dvospratni autobus, čuveni engleski „double decker“. Bila je to atrakcija, čudo i za odrasle, a kamoli ne za djecu. Neki snalažljivi um tadašnjeg Autoprevoza dosjetio se marketinške cake i od londonskog gradskog prevoza pokupovao polovne autobuse za mostarske potrebe.

Bio je ogroman, čudan, crven, zvali su ga Londonac, ali i Nagib – izgleda po imenu prvog vozača. Vozač je sjedio u svojoj kabini odvojenoj od ostatka autobusa i imao je zaseban ulaz – samo za sebe, koji je bio na desnoj strani. Sprijeda na haubi je pisalo: „Leyland“. Na zadnjoj lijevoj strani busa bio je i ulaz i izlaz za putnike, dovoljno širok da istovremeno putnici i ulaze i izlaze. Nije tu bilo nikakvih vrata za zatvaranje. Ljeti i zimi – uvijek samo otvor sa štangom na sredini i kondukterom, koji stoji i naplaćuje karte. Nije zabilježeno da je bilo ko ispao iz njega ili da je nastradao putnik izlazeći iz busa na cestu.

Naše malo starije sugrađane ove slike dvospratnih autobusa podsjetiće na vremena, kad su tada popularni „londonci“ vozili po našem gradu. Dvospratni autobusi nekad su vozili ulicama mnogih naših gradova – Mostar, Sarajevo, Tuzla, Beograd, Skoplje, itd. Ulicama Mostara vozili su od polovine pedesetih, pa sve do sedamdesetih godine prošlog vijeka. Saobraćali do Bune i Blagaja prema jugu i do Bijelog Polja prema sjeveru. Kroz grad je dvospratni vozio od Rudnika do Rodoča. Polazna stanica dvospratnih autobusa tada je bila na staroj željezničkoj stanici, a u vrijeme dok još nije bila izgrađena gradska magistrala, autobusi su saobraćali Titovom ulicom prema jugu i preko Lučkog mosta u pravcu Rodoča i Sokola.

To je bila „dvica”. Išla je s Rudnika, preko Avenije, kraj HIT-a, preko Titovog mosta, niz Titovu, preko Lučkog, preko Čekrka, do Rodoča, do Sokola.

Osim nje, kroz grad je vozila „jedinica” ili popularni Ilićki, od Ćatića česme, preko Balinovca, Rondoa, kraj Gimnazije, preko Titovog mosta, Titovom do Šarića džamije i Fabrike duhana, a kasnije sve do Hladnjače.

Pupularna je bila i „četvorka“, Zahum kružno, koja je pravila krug oko grada. Jednicu i dvicu vozili su obični autobusi, dok je na dvici dugo vremena vozio dvospratni. A jedno vrijeme dvospratni su vozili do bolnice na Bijelom Brijegu.

O dvospratnim autobusima u Mostaru svjedoče i rijetke fotografije.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba