Džemo Sadiković – čovjek kroz čije je ruke prošlo 128 miliona dolara, a da on nije uzeo niti jedan!

(preneseno sa stranice: Izgradnja HE Mostar 1983-1987)

Džemo Sadiković – čovjek kroz čije je ruke prošlo 128 miliona dolara, a da on nije uzeo niti jedan! Poštenje se uvijek isplati – Džemina je deviza.

Text: Ahmet Kurt

28. april 2015. godine. Mostar. Kiša lije kao iz kabla. Sati je kvarat do podne. Na dogovorenom mjestu, ispred cafea Laganini čekam Džemala-Džemu Sadikovića. Počela me gristi savjest  zašto sam po ovakvoj kiši dogovarao sastanak sa 85-godišnjim čovjekom. Nazivam ga kući da kažem da ne dolazi po ovakvom nevremenu. “Bogami je on več otišao” – odgovara na telefon Džemina ljubazna supruga. Minut prije dogovorenog vremena pojavljuje se nasmijani Džemo. Ulazimo u kafe i sjedamo. Zašto u Mostaru svi vlasnici kafića još uvijek misle da gosti vole kad je muzika odvijena do “daske”. Pitamo se za zdravlje, nadvikujući se sa disko-muzikom za 10-godišnjake.

Džemu poznajem od 1978. sa izgradnje HE Salakovac. Uvijek staložen, okružen hrpama raznih ugovora, tabelama i službenim listovima, udubljen u rad. Uvijek želi pomoći i dati jasan i nedvosmislen odgovor. Razlikovao se od ostalih staloženošću, poštenjem, kultivisanim i istim odnosom prema svima.  Džemo potiče iz ugledne ljubuške porodice, sin  Mustafe (1892-1950)  i Aiše Sadiković koji su imali petero djece. Pored dvije sestre, Džemo, koji se rodio 1930.  je imao i dva brata, obadva doktora medicine rada, Asima (1926-1993) i Halida rođenog 1936.
Kuca Džeminih roditelja se nalazila na mjestu gdje je sadašnja zgrada PTT Ljubuški. Bila je to ogromna kuca koja je u prizemlju imala biblioteku i više trgovačkih radnji. Otac Mustafa je takođe posjedovao 40 duluma pod vinogradima, vočnjakom i pašnjacima.  U vihoru II svjetskog rata u januaru 1945. zgrada je zapaljena. Džemo je tada bio 14-godišnji dječak i živo se sjeća tih događaja.

Paljenje kuće jako je pogodilo Džeminog oca i ubrzalo njegovu smrt  (1950). Sami sa majkom, bez glave porodice, uz velika odricanja i stipendije pojedinih opština i preduzeća trojica brace završavaju fakultete.

Džemo je diplomirao ekonomiju u Zagrebu te se zaposlio u opštini Ljubuški. U vremenu 1950-1958  igra u fudbalskom timu Sloga na mjestu desne spojke, a poslije toga je bio u rukovodstvu kluba, jednom kao i predsjednik. Od 1964. radi u Hidroelektranama na Neretvi, prvo na izgradnji HE Rama, a zatim na izgradnji HE Grabovica, HE Salakovac i HE Mostar.  Subotom i nedeljom rado je posjećivao Ljubuški gdje je sa prijateljima sjedio u kafani kod Ćome, Radničkom domu, ili u Parku.

Džemo, moje prvo spontano pitanje je kako si ti “uspio” da za 42 godine rada, kao jedan od prvih diplomiranih ekonomista, uvijek na rukovodećim mjestima ne nepraviš čak ni skromnu vikendicu?

Ha, ha, ha! To je istina! Doduše imao sam jedno staro auto – Reno. Pa ne znam Ahmete, valjda sam tako odgojen, ili sam po prirodi takav. Uvijek sam bio skroman, predan svom poslu, nisam osjećao potrebu za nečim drugim. Ti i sam znaš koliko je samo direktora raznih građevinskih preduzeča dolazilo kod mene. Da sam ja i najmanjim migom njima pokazao da mi nešto treba, siguran sam da bi se oni utrkivali da mi učine uslugu.

 Znam da se legendarni direktor Hidrogradnje Mehmed Drina  “žalio” na tebe govoreći da je u Džeme uvijek 2+2 =3.

Jeste, jeste! Drina se šalio misleći na to kako sam ja bio nepupustljiv prema (neargumentovanim) zahjevima izvođača radova. Treba razumjeti da izvođač uvijek želi naplatiti svoje radove što skuplje, a zadatak investitora je da zahtjeve realno razmotri. 1960-godina na izgradnji HE Rama izvođač elektro-mašinske opreme Rade Končar iz Zagreba se žalio da preduzeče ima čisti gubitak na Rami. Tadašnji direktor Hidroelektrana na Neretvi, Ibro Imamović dao mi je zadatak da odem u Zagreb i to provjerim. Bio sam u Zagrebu više dana i u računovodstvu Rade Končara pregledao njihove ekonomsko poslovanje na izgradnji HE Rama. Vratio sam se u Mostar i napravio izvještaj da je zahtjev Rade Končara za povečanjem cijene utemeljen. Nastojao sam da uvijek budem tačan i korektan u svom radu, bez obzira čiji su interesi bili u pitanju.

Ne računajući komercijalne kredite, kredit Međunarodne banke iz Vašingtona za izgradnju HE Grabovica i HE Salakovac je bio 73 miliona dolara, a za izgradnju HE Mostar 55 miliona dolara. Tada je dolar bio jak i vrijedio oko tri njemačke marke. Sve naloge za isplatu tih 128 miliona dolara ti si potpisivao. Kako to da niti jedan dolar nije završio kod tebe?

He, he, he. Nikad ni u najdaljoj primisli nisam na tako nešto pomišljao, mada je bilo mogučnosti da se nezakonito nešto takvo izvede. Mi smo imali račun u jednoj vašingtonskoj banci preko kojeg je Međunarodna banka vršila uplate. Na osnovu izvršenih radova u datom mjesecu koje ste vi građevinci, kao i mašinci i električari ovjeravali, potpisivao sam naloge za isplatu koje smo slali u Vašington.

Interesantno je napomenuti da je radi bržeg slanja i ranije isplate izvođačima radova te naloge u Vašington lično nosio tadašnji pilot JAT-a na liniji za Njujork mostarac i moj imenjak Džemo Numankadić.

Međunaradna banka vršila je polugodišnje kontrole i oni su imali samo riječi hvale za naš profesionalizam i održavanje zadanih rokova izgradnje.

U sadašnjem vremenu (2015) može se čitati kako  direktori i političari navodno uzimaju proviziju pri ugovaranju radova, te namještaju javne nabavke i licitacije. Koja je osnovna razlika između prijašnje i sadašnje poslovne etike i morala?

Ja ne znam kako je danas, niti znam je li sve to tačno što se može pročitati. Ja mogu govoriti samo o mom vremenu. Ponosan sam da sam imao prilike učestvovati u izgradnji čak četiri hidroelektrane koje danas po mojoj procjeni vrijede između pet i deset milijardi dolara, a jedna od njih, HE Rama je pravi dragulj u tehničkom i ekonomskog smislu. Svojim poštenjem ovde garantujem da su sva sredstva namijenjena za njihovu izgradnju namjenski utrošena i ja mirno spavam. Na duge staze poštenje se uvijek isplati.