(Tekst autorica Dr. sc. Tatjane Mićević – Đurić i Sanje Zadro objavljen na portalu Nova sloboda, dana 19. januara 2015. godine)
„Rekonstrukcija” Mikačića kuće: Degradacija urbanog tkiva Mostara
Ponovo se u Mostaru događa nedopustivo devastiranje gradskog prostora, zahvaljujući indolentnom i neukom odnosu prema jednom od primjera ionako već previše uništenog i nagrđenog graditeljskog nasljeđa grada!
Riječ je o narušavanju, preciznije rečeno poništavanju izvornoga izgleda objekata od istorijskog značaja, deklarativno zaogrnuta pod krinku „rekonstrukcije”, kakva se provodi u slučaju Mikačića kuće na mostarskom Bulevaru. Terminološka odrednica rekonstrukcije, uprkos okvirima prilagodljivim konkretnim slučajevima i kontekstima, podrazumijeva jasnu poveznicu s odrednicama restauracije i očuvanja spomenika. S obzirom na stepen oštećenja objekta u ratnim razaranjima, koja su izvorni izgled narušila u radikalnoj mjeri, rekonstrukcija bi trebala označiti ponovnu izgradnju istovjetne tlocrtne dispozicije, spratnosti i oblikovnih značajki.
Iako se prilikom rekonstrukcije izvorne značajke zgrade u nekoj mjeri mogu mijenjati, čini se kako se od početka razmišljanja o rekonstrukciji kuće Mikačić nije razmišljalo o očuvanju izvornog izgleda, pa ni u najmanjoj mjeri, što ne iznenađuje s obzirom na nemali broj takvih slučajeva u našoj sredini gdje se termini poput „rekonstrukcije” koriste u znatno fleksibilnijim okvirima zbog želja i koristi njihovih investitora ili izvođača, a na štetu istorijskog i kulturnog značaja spomeničke baštine, koja biva izmijenjena do neprepoznatljivosti.
Radovi su započeli uklanjanjem ostataka izvorne građevine i betoniranjem temelja nove (izvođač je Građevinsko preduzeće Hering, a radove vodi Anka Leko) prema projektu čija je realizacija Gradu Mostaru bila odobrena 2009.godine, kojim se predviđa izvođenje zgrade stambeno-poslovne namjene, pri čemu bi prizemlje zauzimali poslovni prostori, a uz izvorna dva sprata namijenjena stambenoj funkciji, dogradio bi se i treći, koji bi osigurao kapacitete za stanove koji su se nalazili u uništenoj, izvorno staničnoj zgradi („Ćiro“) nedaleko kuće Mikačić, o čijem obnavljanju Grad Mostar, iz nepoznatih razloga, nema namjeru razmišljati uprkos interesima privatnih preduzetnika za ulaganja, što potvrđuje naprijed spomenuti odnos prema objektima kulturno-itorijskog nasljeđa u Mostaru.
Iz raznih razloga (nedostatak sredstava, inspekcijskih odluka, sudskih sporova…), nažalost nikad iz pravih pobuda budući da konzervatorsku struku u našoj sredini niko ne zastupa, niti je što pita, radovi na gradilištu se nastavljaju u novembru prošle godine, a dovršetak je planiran u periodu od pola godine nakon početka završne faze gradnje, dakle – u prvoj polovini 2015.godine, što znači kako Mostar nakon još uvijek u javnosti svježih sjećanja na devastaciju hotela Mostar ili pak neobjašnjenog i neobjašnjivog rušenja Vile Nardelli, jednoga od najznačajnijih gradskih primjera stambene arhitekture iz perioda između dva svjetska rata, ponovo ima eklatantan primjer uništavanja graditeljskog nasljeđa pod krinkom rekonstrukcije novogradnjom na izvornoj lokaciji Mikačića kuće.
Kako bismo pojasnili kakav i koliki gubitak predstavlja takav odnos prema ovom objektu spomeničke baštine grada, dajemo kratki osvrt na značaj očuvanja izvornog izgleda kuće Mikačić.
Zgrada u izvornom vlasništvu Adama Mikačića, uglednog mostarskog trgovca, preduzetnika i zastupnika osiguravajućega društva „Croatia“ iz Zagreba pripadala je tipološkoj grupi stambeno-najamnih višespratnica, koje su u bosansko-hercegovačkim gradovima, usljed uspostavljanja austrougarske uprave 1878.godine, uz realizacije isključivo stambene namjene, predstavljale kvantitativno najznačajniji segment graditeljskog zamaham koji je i u Mostaru obilježio vrijeme austrougarske uprave. Stambeno-najamna arhitektura, za razliku od druge grupe privatnih realizacija (jednospratnih stambenih vila u alejama oko Rondoa) u pogledu umjetničke vrijednosti, stilske i oblikovne osebujnosti nije obilježena posebnom ambicioznošću projektanata ni naručioca, s obzirom na to da joj je primarna bila funkcija udomljavanja predstavnika činovničkoga sloja koji je u Mostar, kao i ostale gradove u državi, pdošao s novom vlašću. Stoga je oblikovni jezik ovih objekata obilježen tipiziranošću i unificiranim rješenjima koja se u nekim slučajevima mogu vezati uz maksimalno pročišćen klasicizirajući vokabular, a u nekima, pak, uz gotovo astilske značajke. Gradnja takvih zgrada u Mostaru otpočela je prilično rano, uglavnom odmah po rješavanju osnovnih urbanističkih i infrastrukturnih problema početkom 1880.godina. Vrijednost ovih primjeraka arhitekture iz perioda austrougarske uprave je, bez obzira na oblikovnu tipiziranost, neupitna. U tom pogledu, primarni je faktzor njihov istorijski značaj, a od nemale je važnosti činjenica da su objekti privatne namjene, u svakom periodu arhitektonske istorije grada najznačajnija sastavnica urbanoga tkiva i najuvjerljivija ilustracija života svih slojeva stanovništva. S obzirom na to da je ovakav tip kombinovane arhitektonske funkcije u periodima mostarske istorije, koja su prethodila uspostaljanju austrougarskog protektorata, bio nepoznanica i u tom pogledu predstavljao jedan od najznačajnijih zapadnih importa, vrlo je ilustrativan segment kulturološkog zaokreta i ubrzanih promjena u načinu života koje su bosanskohercegovačke gradove u tom vremenu zadesile. Prostrana stambeno-najamna dvospratnica L-tlocrta u vlasništvu Adama Mikačića, sudeći prema sačuvanim dijelovima projektne dokumentacije i, nažalost, nepotpisanim i nedatiranim položajnim planovima, u prvo je vrijeme svog postojanja dijelom prostornih kapaciteta korištena za potrebe austrougarske vojske, pa se na temelju tih indicija, urpkos nepotpunoj projektnoj dokumentaciji, može zaključiti da je bila jedan od najranijih primjeraka ovog tipa arhitekture u gradu i da je moguće započeta prije 1880.godine. Nadalje, izuzev izvornog pistorijskog značaja u smislu ilustrovanja društvenih i istorijskih okolnosti vezanih uz vrijeme i kontekst iz kojih je proizašla, neupitna je i njena važnost u cjelovitoj slici grada tokom kasnijih perioda njegovog razvoja, kao i njeno mjesto u kolektivnoj memoriji generacija njegovih stanovnika.
Kuća Adama Mikačića 1969. godine
Pozivajući se na sve navedene elemente, koji bi u svakoj civilizovanoj sredini bili i više nego dovoljni za nastojanje na što je moguće većem stepenu očuvanja izvornih značaja arhitekture, pitamo sve nadležne i sve koji odlučuju u takvim pitanjima do kada će odnos prema graditeljskom nasljeđu biti takav? Kada će se shvatiti da trenutni privatni interesi ne mogu i ne smiju biti važniji od opštih i univerzalnih?
Ono što ostaje poslije nas, dokument je našeg vremena i ponašanja.
Jeste li zadovoljni onim što će ostati poslije vas i po čemu će se vrijeme vaše vladavine pamtiti?
Bezličnom novogradnjom na mjestu jedne od prvih najamnih višespratnica s prekrasnom ogradom od kovanog željeza, duboko sraslom s istorijskim gradskim tkivom i sastavnim dijelom kolektivne memorije Mostara? Teško…
Dr. sc. Tatjana Mićević – Đurić i Sanja Zadro
„Rekonstrukcija” Mikačića kuće: Degradacija urbanog tkiva Mostara
Ponovo se u Mostaru događa nedopustivo devastiranje gradskog prostora, zahvaljujući indolentnom i neukom odnosu prema jednom od primjera ionako već previše uništenog i nagrđenog graditeljskog nasljeđa grada!
Riječ je o narušavanju, preciznije rečeno poništavanju izvornoga izgleda objekata od istorijskog značaja, deklarativno zaogrnuta pod krinku „rekonstrukcije”, kakva se provodi u slučaju Mikačića kuće na mostarskom Bulevaru. Terminološka odrednica rekonstrukcije, uprkos okvirima prilagodljivim konkretnim slučajevima i kontekstima, podrazumijeva jasnu poveznicu s odrednicama restauracije i očuvanja spomenika. S obzirom na stepen oštećenja objekta u ratnim razaranjima, koja su izvorni izgled narušila u radikalnoj mjeri, rekonstrukcija bi trebala označiti ponovnu izgradnju istovjetne tlocrtne dispozicije, spratnosti i oblikovnih značajki.
Iako se prilikom rekonstrukcije izvorne značajke zgrade u nekoj mjeri mogu mijenjati, čini se kako se od početka razmišljanja o rekonstrukciji kuće Mikačić nije razmišljalo o očuvanju izvornog izgleda, pa ni u najmanjoj mjeri, što ne iznenađuje s obzirom na nemali broj takvih slučajeva u našoj sredini gdje se termini poput „rekonstrukcije” koriste u znatno fleksibilnijim okvirima zbog želja i koristi njihovih investitora ili izvođača, a na štetu istorijskog i kulturnog značaja spomeničke baštine, koja biva izmijenjena do neprepoznatljivosti.
Radovi su započeli uklanjanjem ostataka izvorne građevine i betoniranjem temelja nove (izvođač je Građevinsko preduzeće Hering, a radove vodi Anka Leko) prema projektu čija je realizacija Gradu Mostaru bila odobrena 2009.godine, kojim se predviđa izvođenje zgrade stambeno-poslovne namjene, pri čemu bi prizemlje zauzimali poslovni prostori, a uz izvorna dva sprata namijenjena stambenoj funkciji, dogradio bi se i treći, koji bi osigurao kapacitete za stanove koji su se nalazili u uništenoj, izvorno staničnoj zgradi („Ćiro“) nedaleko kuće Mikačić, o čijem obnavljanju Grad Mostar, iz nepoznatih razloga, nema namjeru razmišljati uprkos interesima privatnih preduzetnika za ulaganja, što potvrđuje naprijed spomenuti odnos prema objektima kulturno-itorijskog nasljeđa u Mostaru.
Iz raznih razloga (nedostatak sredstava, inspekcijskih odluka, sudskih sporova…), nažalost nikad iz pravih pobuda budući da konzervatorsku struku u našoj sredini niko ne zastupa, niti je što pita, radovi na gradilištu se nastavljaju u novembru prošle godine, a dovršetak je planiran u periodu od pola godine nakon početka završne faze gradnje, dakle – u prvoj polovini 2015.godine, što znači kako Mostar nakon još uvijek u javnosti svježih sjećanja na devastaciju hotela Mostar ili pak neobjašnjenog i neobjašnjivog rušenja Vile Nardelli, jednoga od najznačajnijih gradskih primjera stambene arhitekture iz perioda između dva svjetska rata, ponovo ima eklatantan primjer uništavanja graditeljskog nasljeđa pod krinkom rekonstrukcije novogradnjom na izvornoj lokaciji Mikačića kuće.
Kako bismo pojasnili kakav i koliki gubitak predstavlja takav odnos prema ovom objektu spomeničke baštine grada, dajemo kratki osvrt na značaj očuvanja izvornog izgleda kuće Mikačić.
Zgrada u izvornom vlasništvu Adama Mikačića, uglednog mostarskog trgovca, preduzetnika i zastupnika osiguravajućega društva „Croatia“ iz Zagreba pripadala je tipološkoj grupi stambeno-najamnih višespratnica, koje su u bosansko-hercegovačkim gradovima, usljed uspostavljanja austrougarske uprave 1878.godine, uz realizacije isključivo stambene namjene, predstavljale kvantitativno najznačajniji segment graditeljskog zamaham koji je i u Mostaru obilježio vrijeme austrougarske uprave. Stambeno-najamna arhitektura, za razliku od druge grupe privatnih realizacija (jednospratnih stambenih vila u alejama oko Rondoa) u pogledu umjetničke vrijednosti, stilske i oblikovne osebujnosti nije obilježena posebnom ambicioznošću projektanata ni naručioca, s obzirom na to da joj je primarna bila funkcija udomljavanja predstavnika činovničkoga sloja koji je u Mostar, kao i ostale gradove u državi, pdošao s novom vlašću. Stoga je oblikovni jezik ovih objekata obilježen tipiziranošću i unificiranim rješenjima koja se u nekim slučajevima mogu vezati uz maksimalno pročišćen klasicizirajući vokabular, a u nekima, pak, uz gotovo astilske značajke. Gradnja takvih zgrada u Mostaru otpočela je prilično rano, uglavnom odmah po rješavanju osnovnih urbanističkih i infrastrukturnih problema početkom 1880.godina. Vrijednost ovih primjeraka arhitekture iz perioda austrougarske uprave je, bez obzira na oblikovnu tipiziranost, neupitna. U tom pogledu, primarni je faktzor njihov istorijski značaj, a od nemale je važnosti činjenica da su objekti privatne namjene, u svakom periodu arhitektonske istorije grada najznačajnija sastavnica urbanoga tkiva i najuvjerljivija ilustracija života svih slojeva stanovništva. S obzirom na to da je ovakav tip kombinovane arhitektonske funkcije u periodima mostarske istorije, koja su prethodila uspostaljanju austrougarskog protektorata, bio nepoznanica i u tom pogledu predstavljao jedan od najznačajnijih zapadnih importa, vrlo je ilustrativan segment kulturološkog zaokreta i ubrzanih promjena u načinu života koje su bosanskohercegovačke gradove u tom vremenu zadesile. Prostrana stambeno-najamna dvospratnica L-tlocrta u vlasništvu Adama Mikačića, sudeći prema sačuvanim dijelovima projektne dokumentacije i, nažalost, nepotpisanim i nedatiranim položajnim planovima, u prvo je vrijeme svog postojanja dijelom prostornih kapaciteta korištena za potrebe austrougarske vojske, pa se na temelju tih indicija, urpkos nepotpunoj projektnoj dokumentaciji, može zaključiti da je bila jedan od najranijih primjeraka ovog tipa arhitekture u gradu i da je moguće započeta prije 1880.godine. Nadalje, izuzev izvornog pistorijskog značaja u smislu ilustrovanja društvenih i istorijskih okolnosti vezanih uz vrijeme i kontekst iz kojih je proizašla, neupitna je i njena važnost u cjelovitoj slici grada tokom kasnijih perioda njegovog razvoja, kao i njeno mjesto u kolektivnoj memoriji generacija njegovih stanovnika.
Kuća Adama Mikačića 1969. godine
Pozivajući se na sve navedene elemente, koji bi u svakoj civilizovanoj sredini bili i više nego dovoljni za nastojanje na što je moguće većem stepenu očuvanja izvornih značaja arhitekture, pitamo sve nadležne i sve koji odlučuju u takvim pitanjima do kada će odnos prema graditeljskom nasljeđu biti takav? Kada će se shvatiti da trenutni privatni interesi ne mogu i ne smiju biti važniji od opštih i univerzalnih?
Ono što ostaje poslije nas, dokument je našeg vremena i ponašanja.
Jeste li zadovoljni onim što će ostati poslije vas i po čemu će se vrijeme vaše vladavine pamtiti?
Bezličnom novogradnjom na mjestu jedne od prvih najamnih višespratnica s prekrasnom ogradom od kovanog željeza, duboko sraslom s istorijskim gradskim tkivom i sastavnim dijelom kolektivne memorije Mostara? Teško…
Dr. sc. Tatjana Mićević – Đurić i Sanja Zadro
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen