Ko bi rekao: Stonnesi zvuče svježije na “Hackney Diamonds” nego što su to činili desetljećima. I pred kraj, Lady Gaga sama sebe dovodi u trans. Da je ovo posljednja ploča benda, bilo bi to magično finale. Neki ljudi vjeruju da među hrpama kamenja u Stonehengeu u Engleskoj mogu napuniti svoje baterije i duhovno se podmladiti na načine koje je teško objasniti, ali se mogu osjetiti sve snažnije. Dobra vijest je da se možete uštedjeti dugog putovanja u budućnosti. Rolling Stonesi su objavili novi album koji ima sličan učinak čišćenja, regeneracije i euforije. Zove se "Hackney Diamonds" i nešto je poput šolje koja je do vrha napunjena vodom iz fontane mladosti.
Tri preostala druida, mađioničara i čarobnjaka Mick “Gargamel” Jagger, Keith “Gandalf” Richards i Ron “Miraculix” Wood predstavljaju svoj prvi zapis originalnog materijala nakon 18 godina. Tada je objavljen “A Bigger Bang”, savršeno fino djelo, iako ne nužno stvar s kojom bi se trebao oprostiti jedan od najvećih bendova svih vremena. Možda su i sami to tako vidjeli i zato su 2016. godine nastavili sa “Blue And Lonesome”, kolekcijom cover verzija. Time su zatvorili krug, jer su prije 61 godinu započeli s adaptacijama bluz klasika.
Stoga nije bez rizika pratiti ovu elegantno zaokruženu priču dodatkom. Srećom, "Hackney Diamonds" je postao "A Bigger Bang", da tako kažemo. Uz podršku producenta Andrewa Watta, Stonesi vode publiku kroz različite faze rada u dvanaest pjesama, sasvim ležerno i sa puno radosti. “Depending On You” bi se takođe uklapao u “Sticky Fingers”, “Dreamy Skies” podsjeća na kantri utjecaje ranih 1970-ih, disko elementi svjetlucaju u “Mess It Up”, a “Bite My Head Off” se vraća u 1978.
Apsolutno zapanjujuća stvar je da nikada nemate osjećaj da pratite tri svjetska putnika rocka na nostalgičnom putovanju. Komadi, s druge strane, zvuče kao da su se Stounsi proširili kroz decenije u vremeplovu i izvukli pjesmu iz starog duha u svakoj od svojih različitih era. Upoznali su dobre poznanike: Paul McCartney daje bas liniju, Stevie Wonder i Elton John sviraju klavir, Bill Wyman se ponovo pridružuje, a Charlie Watts se može čuti na njegovoj posljednjoj sesiji. Svako ko ima manje od 70 godina, a još uvek želi da bude tamo, prilagođava se okolnostima koje su oslobođene svih ovozemaljskih ograničenja: Lady Gaga, ne postoji drugi način da se to izrazi, vrišti sama u „Sweet Sounds Of Heaven“. Kao u transu, ona se evangelizira u tijelo Merry Claytona, kojeg je Mick jednom otpjevao do zida tokom “Gimme Shelter”, i reinkarnira se kao vazdušni duh napravljen od vrelog daha.
Ron Wood (76) je možda najnezreliji u ovoj bandi, ali mora biti poput roditelja koji gledaju svoju djecu i misle: Volio bih ponovo biti tako mlad. Mik (80) i Keith (79) stare unazad, trče sa vremenom, igraju se zeca i ježa s njim. Možda je Đavo sklopio faustovski pakt sa njima iz zahvalnosti za promo pesmu "Sympathy". Možda je kalup koji su udahnuli u podrumu legendarne Ville Nellcôte u južnoj Francuskoj, gdje su snimili “Tumbling Dice”, obogaćen kosmičkim sporama. Možda je njihov diler koristio posebno dobru apoteku. U svakom slučaju, Mick i Keith uspijevaju polomiti kazaljke na satu i prigušiti njegovo otkucavanje. U svojoj solo baladi “Tell Me Straight” Keith Richards pjeva: “Da li je moja budućnost sva u prošlosti?” Neko bi želio da odgovori sa kontra pitanjem: A koliko je uskoro, sada?
Prevod: Smail Špago
(RP)
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen