Pod beharom

 

Aleksa Šantić, 27. maj 1868 – 2. februar 1924.

Pod beharom

Jahao sam konje, ašikovo, pio,

Ali nigdje nisam, vako rahat bio.

Gle,veliko sunce uprlo strijele

Na zumbule plave i đule bijele,

Na granate smokve pokraj šedrvana,

Na sevlije vite od stoljetnih dana,

I tanke munare sred ravna Mostara,

Što se sav bijeli od rosna behara;

Pa ko da bi jedan golem rubin bio,

U hiljadu boja trepti šeher cio,

Dok Neretva plava o krš se razbija

I srebreni galeb nad njome se vija.

Pa još kako ovdje miriše melekša,

I zelena trava od pamuka mekša,

I bijeli cvijet trešnje i jasmina,

Ko mahala kuda prolazi Emina!

Ah,Emina! Samo tu da mi se javi:

Da joj mrsim svilu uvojaka plavi*,

Da ižljubim grlo i pod grlom što je,

Pa san kada tiho sklopi oči moje,

Da me maše kitom bijela behara,-

Bi mi tada bio dženet bez karara.

(Aleksa Šantić, 1911.)