Žeže pravo afričko sunce

Nije ovo meteorološki izvještaj tekuće, nesnosne žege u Mostaru. Slične žege zapamćene su i bilježene su u starim tekstovima, pogotovo ljudi sa strane, koji su dolazili Mostaru u pohode, i svoje utiske stavljali na papir. Tako je ostala zabilješka Heiricha Rennera, koji je boravio u Mostaru daleke 1895. godine. O Mostaru i žegi na koju je naišao tokom njegovog boravka napisao je slijedeće:

„Malo ima slikovitijih mjesta od hercegovačkoga glavnoga grada. Položen med visoke gore, Podvelež i Hum, med kojima huji Neretva u dubokom lomnom koritu svojem, u svem odaje glavno sijelo ratoborna plemena. Na jugu mu je velika ravnina Bišće, na sjeveru Bijelo polje, te je bilo dosta mjesta da se Mostar daleko rasprostre poljem, ali on opet ostade zbijen, kao da stoji za obranu. A one mnoge utvrde na visovima, što su se digle u novije vrijeme, jošte ojačavaju ratni dojam. Kuće su sve od kamena i uz one gole planine nekako ti se pričinjaju takvima, da čim čuješ ime Hercegovina, odmah pomišljaš na vječite borbe. No, Mostar nema samo hercegovačko obilježje, nego i talijansko i veoma jako istočnjačko. Ta mješavina u ovoj gradskoj spodobi, k tomu sada još i evropski elemenat, tako se doimlje, da Mostar svakoga stranca začara. Uza to slikoviti pogled na lomno korito Neretvino, te spram mrtvih golih obronaka Huma najljepši kontrast u bujnoj tropskoj vegetaciji po baščama i poljima. Na stijenama se zeleni med kamenjem samo koji stručak žalfije, da ga se jedva vidi, a na polju najbujniji i najsočniji cvijet — bilinski čarobni raj.

Mostar je i po svojim klimatskim prilikama tropski grad. Veći dio godine žeže te na ulici pravo afričko sunce; žega bude do 40 i više stupnjeva, te je hodanje prava muka. I uveče slabo da se oporaviš; kada zapadne sunce, izbija iz kamenja vrućina kao iz kakve parne kupelji, a u kući moraš dobro da se čuvaš ˮpapadačaˮ, sitnih krvoločnih moskita. Rijetko bude ovdje zima, ali kada se desi, onda je med tim kamenitim zidovima, i kako tu obično ni nema peći, dvared gora; još gora, kada s brdina divljom silom zahuji bora. No stranac, koji se smještava u izvrsnim hotelima, ne osjeća tih mostarskih osebujnosti i njemu će taj zanimljivi grad prirasti uz srce, da ga nikada ne će zaboraviti.

I u hercegovačkom glavnom gradu ima idiličnih mjesta. Kada se pregje čaršiju i stari most na Neretvi (mi ćemo se toga mosta još sjetiti), dolazi se u gradski kraj Zahumje. Ovo je tiha četvrt mostarska, bašteni kraj. Granate u cvijetu pozdravljaju te preko niskih zidova, golemi dudovi, smokve i orasi pružaju svoje granje na cestu i zasjenjuju je, iz bezbrojnoga se rascvjetanoga džbunja i cvijeća ishlapljuje opojan miris. Ovdje je pokusni vrt voćarske škole, pravi raj za svakoga vještaka; u njem ima osobito lijepa voća na niskom drveću“.

Nigdje nikoga, samo onaj ko mora, a u autu, oko 50°.

(spagos)