U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.
Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org.
Mostarska čaršija kao cjelina, svojom atraktivnošću, usko je povezana sa desnom obalom rijeke Neretve i svim njenim segmentima upotpunjuje cjelokupan kompleks sa ljepotom i čarima, koje prožimaju ovaj mediteranski grad.
Rijeka Neretva, sa prirodnim fenomenom korita u okviru divljeg pejsaža, svojom komplementarnošću prema Mostaru, dala je harmoničnost cijeloj čaršiji. Trajno je ostavila pečat o strateškoj ovisnosti grada prema njoj samoj. Izgrađeni mostovi na Neretvi povezali su čaršiju i svu njenu šarolikost u jedinstvenu anglomeraciju i zajednički ambijent rada i življenja.
Naš Mostarac Mišo Marić imao je običaj da kaže: “Mostovima se obale rukuju i oni nose najviše ljudskog u sebi”.
Centralni pravac, koji preko Musale i Titovog mosta, veže čaršiju na desnoj obali, je Braće Brkića ulica, koja se početkom XX vijeka zvala Nova ulica. Na samom početku ove ulice, gdje je izgrađena Robna kuća “Razvitak”, nalazila se automehaničarska radionica Rendulića i Lozin podrum. Nešto kasnije, u jednoj od prostorija ovog podruma, osnovano je Planinarsko društvo “Plaša”, koje će kasnijih godina prerasti u PD “Prenj”. Preko puta podruma na samoj Glavnoj ulici bila je prodavnica autodijelova i auto potrepština u vlasništvu Marka i Četka Govedarice.
S desne strane, niže vatrogasne kule, bile su društvene prostorije vatrogasaca, a u istom nizu i prostor nekadašnje stolarske radionice za izradu namještaja, a kasnije će se na istom mjestu, otvoriti i šnajderaj Hadžiselimovića. Na ulazu u Fejićevu ulicu, odmah uz zgradu Pošte, nalazilo se preduzeće “Elektro BiH”, a sjevernije prostorije “Narodne fronte” sa kafanom. U objektu, na samom uglu Braće Brkić i Balordine ulice, prema Musali, bila je voćarska radnja Sejdihovića, a kasnije će tu biti Torlin šnajderaj. Niže od ovog dućana, nalazila se obućarska radnja “Bodo”, pa brijačnica, i, na kraju, milicijska menza (bivši “Delikates”). Sjevernije od menze bile su prostorije Saveza ratnih vojnih invalida NOR-a, sa kafanom u prizemlju i kancelarijama na spratu. Preko puta milicijske menze, na samoj Musali, u Vakufskoj kući nalazilo se, sve do pred završetak Drugog svjetskog rata, zastupništvo njemačke firme Adler, koji je u to doba bio kao i Mecedes, a u vlasništvu Rafael Atijasa. Uz njihovo predstavništvo je bila i mala prodavnica za prodaju kafe marke Ocean.
Lijevo od Musale, u ulici Ose Grebe, bilo je nekoliko dućana, kao što je trgovina Slavke Mrvar, preko puta nje stolarija i trafika, a između kuće porodice Tiberio i dvospratnice, vlasništvo Merdže, bila je prodavnica bižuterije, a kasnije slastičarna Kahrimanovića. Na samom uglu bila je Torlina brijačnica.
Kada je riječ o ovom lokalitetu čaršije, sve što je bilo južnije od Banjskog sokaka, u turskom vaktu se zvalo područje Tabakovine, Behlilovine i Đulmezovine. Poslije Drugog svjetskog rata, kod starih Mostaraca još uvijek su se mogli čuti ovi nazivi, ali, vremenom, i oni padaju u zaborav. Musala, sa Ćose Jahja hodžinom džamijom, Gradskim kupatilom, hotel “Neretvom”, Gradskim parkom i Alajbegovića česmom, čini centralni fokus mostarske čaršije.
Slika 1 – Glavna ulica, mjesto gdje se nalazio Lozin podrum vina, 1970-ih stanje pred rušenjem za RK Razvitak
Slika 2 – Glavna ulica, prodavnica Marka i Četka Govedarice, 1940-ih
Slika 3 – Musala, predstavništvo za vozila Adler koju je držao Rafael Atijas, 1938.
Slika 4 – Musala, 1943.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(Novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen