Eurogol za oproštaj

Kad čovjek dugo godina živi u nekom gradu, pa gdje god to bilo u svijetu, vremenom se poistovjeti sa okolinom, pronađe nešto, nekoga, kako bi mi rekli raju, uključi se u dnevna dešavanja, a pogotovo, ako grad ima prvoligaša u fudbalu, vremenom postane navijač toga kluba. Ovo sam lično doživio, boraveći ljeti u Mostaru, kada sam primjetio kako mala djeca nabrajaju igrače iz nekog fudbalskog tima iz Engleske, Francuske, Njemačke, Danske itd. Svi mi imamo naše Rođene i Zmajeve, i to ne damo nikome, ali na mjestu, odmah do toga, nađe se malo mjesta i za neki drugi klub, za nekog igrača i slično. Sticajem okolnosti i životnog puta svake subote, već više od dva desetljeća, htio ne htio, bilježim rezultate ekipe, koju sam upoznao tamo još osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je bivala prvak Njemačke, tadašnje Zapadne Njemačke, pod malo komplikovanom nazivom: 1.FC Köln. Ova jedinica ispred imena, na njemačkom se čita kao „erste“, a ima značenje prvi, i na prvim utakmicama na kojima sam gledao ovaj klub,na starom stadionu u Mingersdorfu,a kasnije i na novom u Junkersdorfu u Kelnu, čuo sam kako navijači skandiraju puno ime kluba, čak i sa ovim erste: „Erste FC Keln!“

1.FC Keln je zadnjih godina bio daleko od vremena, kad je u tadašnjoj ligi šampiona igrao protiv Crvene zvezde, tadašnjim šampionom Jugoslavije. Ali, i pored svega, svih ovoh godina je uvijek imao svoje zvijezde, koje su nosile igre kluba, dostizali do Njemačke, ili neke druge reprezentacije. Prije14-15 godina, odjednom, na iznenađenje, u prvu ekipu se probio dječak, za koga smo već znali po igrama za juniore, po imenu Likas Podolski. I ubrzo se saznalo da je kao dvogodišnji dječak došao sa roditeljima iz Poljske u Njemačku. Trenirao je kao dječačić u njegovom Bergheimu, nedaleko od Kelna, a kad su ga treneri zapazili, preporučili su ga fudbalskoj školi bundesligaša iz Kelna. Jedna karijera koja je od početka išla uzlaznom linijom. Nama strancima je bilo posebno drago, da se ta karijera ne odnosi samo na djecu koja su po rođenju Nijemci, nego i na djecu koja imaju drugačije porijeklo. Ovdje treba napomenuti da tako nije bilo oduvijek. Situacija se u Njemačkoj, barem što se sporta tiče, promjenila od kraja devedesetih, do kada je vladalo mišljenje da u reprezentaciji Njemačke moraju igrati samo Nijemci po porijeklu. Nakon debakla na velikim prvenstvima 1998. i 2000. politika u sportu se promijenila.

Za Lukasa Podolskog je nakon debija u njegovom matičnom klubu krenula i reprezentativna karijera. Debi za reprezentaciju Njemačke 2004. godine, i neprestano je igrao, sve do oproštajne utakmice 22. marta 2017. godine. Vrhunac njegove karijere je svakako bila titula svjetskog prvaka 2014. godine u Brazilu. Iz svog FC Kelna, Lukas je otišao u FC Bayern, tamo postao prvak Njemačke, pa zatim u Arsenal London, Inter Milan, Galatasaraj iz Istanbula. Naredne dvije godine će igrati sa japanski Kobe, u prvoj japanskoj fudbalskoj ligi.

Ono što ga krasi, jeste činjenica da gdje god je došao, brao je simpatije domaće publike. Bio je, kako bi to mi rekli prava raja, a često je i igrao samo za raju. Nije mu teško doći iz Istanbula da otvori neki turnir u fudbalu, za najmanji uzrast, da izvede početni udarac i da igra protiv male raje. To ne može baš svako. Uz oproštajnu utakmicu, odigrao je ukupno 130 utakmica za najbolju selekciju Njemačke, i do zadnje utakmice bilježio 48 postignutih golova.

Oproštaj od reprezentativnog dresa je u svakom slučaju bio malo drugačiji, nego što su to klasični oproštaji fudbalera. Obično igrači zaigraju 10-15 minuta, nakon toga uz ovacije napuštaju teren, prepuštajući svoje mjesto nekom mlađem. Lukas je za ovu utakmicu bio kapiten reprezentacije. Ostao je na terenu punih 85 minuta, a sve je začinio evrogolom u 69. minuti, kada je ljevicom loptu smjestio u sam ugao golmana engleske reprezentacije. Evrogol za oproštaj, ljutom protivniku Engleskoj.

Bilo je oproštaja igrača i do sada, i biće ih svakako još. Ovo je svakako oproštaj za pamćenje Podolski je miljenik publike na svakom terenu gdje god je igrao. Na sinoćnju utakmici pred 80 hiljada gledalaca na stadionu u Dortmundu, bilo je bez sumnje, minimum 30 hiljada navijača iz njegovog Kelna, iz grada koji mu odaje počast na najbolji mogući način. Kakav će fudbalski put Podolskog biti nakon zvaničnog završetka fudbalske karijere, još se ne zna. Ali je jedno sigurno Njegov put neće biti dalje od Kelna. Mnogi se nadaju i očekuju da će zauzeti neko mjesto u rukovodstvu kluba. Ali o tom po tom.

U svakom slučaju, za ovo do sada što je priredio, priključujemo se brojnim željama sa sinoćnje utakmice: Danka Poldi!

Smail Špago