Godišnjice: Prije 100 godina umro car Franjo Josip I

(tekst koji slijedi objavljen je u dnevnom listu Süddeutsche Zeitung, prevod: spagos)

Poslijednji akt

Prije 100 godina umro je car Franjo Josip I. Nedugo nakon toga raspala se Habsburška carevina

Suvereno do duboke starosti.

Moto cara Franje Josipa I je bio: „Virbus, unitis“ - „udruženim snagama“.

Što je duže vladao bivao je omiljeniji njegovim podanicima.

Prije stotinu godina umro je car Franjo Josip I, a malo kasnije se raspalo Habsburško carevina, koju su neki zvali „Kakanija“, od skrećenice „K. Und K.“. Tada došao kraj jedne ere.

Poslijednji veliki austrijski car Franjo Josip I umro je prije stotinu godina. Ali, on je prisutan i dalje. Televizijska emisija „Wir sind Keiser“, (Mi smo car), na austrijskoj televiziji je postigla kvotu gledanosti od 30 procenata.

Komičar Robert Palfrader je parodirao Habsburškog monarha, a velika većina ostalih gostiju nije mogla ništa, nego se ponašala u skladu sa tim. Oni su se ponašali kao da se stvarno nalaze prekoputa jednog monarha. Pitanje je da li bi neki car u nekoj drugoj državi mogao postići takvu gledanost na TV? Odgovor: Ne! Donau-monarhija izgleda da preživljava. Barem kao visoko poštovana karikatura.

Dvije godine nakon njegove smrti multietnička država raspala se na sastavne dijelove. Beč je tugovao toga jutra, 22. novembra 1916. godine, kada je je stigla vijest iz dvorca Schönbrunn, da je car umro večer prije toga. Ako je vjerovati novinskim člancima, vladala je duboka kosternacija.

Historičar Mario Doberl koji je proučavao pisma, memoare i dnevnike iz toga perioda, govori o događaju kojeg će se mnogi ljudi sjećati dok su živi- Kao onog, kod rušenja Berlinskog zida, ili 9. septembra. Iako očevici, kao Arthur Schnitzler, nisu primjetili neke velike vibracije i da je monarhija preživjela još dvije godine pod vodstvom carevog nećaka Karla, ova smrt je označila prekretnicu u historiji Evrope. Sa Franjom Josipom I umrla je glava Donau-monarhije. A vrlo brzo nakon toga moć Beča se istoplila, od centra moćne habsburške monarhije, na nivo jedne turističke atrakcije.

Ako današnji političari ostanu na vlasti tri do četiri mandata, njihovi birači ih već uveliko zasite. Kod Franje Josipa I, trajnog vladara, bilo je to sasvim drugačije. Njegova omiljenost među višejezičkim podanicima imeđu Lvova, Krakowa, Praga, Egera, Linza, Insbrucka, Trenta, Rijeke, Sarajeva, Hermannstadta i Černovica, koji su između ostalih govorili njemački, mađarski, rumunski, ukrajinski, češki, hrvatski, bosanski i talijanski, povećavao se iz godine u godinu.

Franjo Josip I je postao car sa 18 godina i to je ostao još skoro 68 godina. Čak je za života postao jedna nostalgična figura, kao oličenje dobrih starih vremena. Ljudi su osjećali promjene. I padove.

„Molim vas probudite me ujutro u pola četiri: Imam još dosta posla da završim“

Sam car je ignorisao svoj vlastiti kraj. Noć uoči smrti otišao je u krevet sa riječima: „Molim vas probudite me ujutro u pola četiri: Imam još dosta posla da završim“. Volio je riješavati akte. A njegov lični ljekar konstatovao je smrt u 21:05.

U smrtnom listu, jednom uobičajenom formularu stoji: Ime i prezime: Njegovo veličanstvo Franjo Josip I. Zanimanje: car Austrije i kralj Mađarske, itd. itd...religija: rimokatolička, bračno stanje: udovac.. Uzrok smrti: pored nabrajanja osnovnih bolesti, stoje i neposredni uzroci koji su doveli do smrti: slabost srca, nakon upale pluća i pleuritisa“

Pod njegovom vladavinom razvijala se biokratija.

Sudeći prema drugim monarsima, Franjo Josip je bio jedan moderni vladar. Iako je slika o njemu zasnivana doduše, još uvijek na božijoj milosti: Bog sam imenuje vladara. Njegov način života bio je mnogo liberlalniji.

Njegova supruga Elisabeth, poznatija kao Sisi, varala ga je. Iako je na bečkom dvoru u prethodnim stoljećima bilo bezbroj bezimenih ljubavnica, javnost se ponašala veoma diskretno u vezi carevih konkubina. Tu su bile jedna obična službenica i jedna glumica. Uostalom i car je bio samo jedan čovjek.

Vrijedni pažnje su različiti tekstovi Carske himne tokom 19. stoljeća. Radi se o melodiji koju je komponovao Joseph Haydn, koje je zvučala kao današnja melodija njemačke himne. Ferdinand, prethodnik Franje Josipa I, koji je abdicirao u revolucionarnim previranjima iz 1848, dao je da se njuegovo ime opjeva u svakom stihu.

Franjo Josip je dao svoj blagoslov za novu himnu, šest godina nakon njegovog dolaska na tron, na jednu pjesmu od šest strofa, koja je za njegove podanike bila nešto, što bi se danas moglo nazvati kao muzička korporacija identiteta.. To je bio apel za jedinstvo mnogih naroda koji su se nalazili pod okriljem njegove krune. „Lasst uns fest zusammenhalten“, „Hajmo se čvrsto držati zajedno“, zvala se tako i nastavljala: Hajde da kao braća ispujavamo jedan te isti cilj“. Također je i njegova supruga, „hladna carica“, dopustila da se i njoj nazdravi: „Bogata šarmom, koja nikad ne stari, živjela“.

Osam crnih konja vuklo je 30. novembra pogrebnu kočiju Iz Schönbrunna do dvorske crkve. Prema pisanju tadašnje bečke štampe na ulicama se našlo stotine hiljada ljudi, a mnogima se činilo da se prilikom prolaska posmrtne povorke ruši čitav svijet. Bila je to demonstracija u crnom, a na licima ljudi se čitala tuga i bol, uz pitanje: „Šta će se sada desiti?“ Evropa se nalazila u sred Prvog svjetskog rata, a u Beču je došlo do uznemirenosti. Nestajalo je hrane, ogrijeva, postajalo je tamnije u svakom pogledu. Od pompezne sahrane Austrijanci su ipak nešto razumjeli. Franjo Josip je sahranjen u zatvorenom kovčegu, kako bi ga Austrijanci u svom sjećanju zadržali onakvog kakav je bio.

(izvor:sdz)

(prevod:spagos)