Britanski časnik, major po zvanju, a
putopisac po opredjeljenju, Percy E. Henderson je 1909. g. posjetio
Mostar. S oduševljenjem je opisao svoj boravak i dojmove, i prenio
ih u zanimljivo putopisno štivo, a najviše ga se dojmio posjet
jednom mostarskom haremu. Inače, u Mostaru se riječ harem
upotrebljava za dva različita pojma. Jedno značenje se odnosi na
muslimansko groblje, a drugo na dio kuće u kojem obitavaju
isključivo žene. Ovdje je riječ o drugom značenju.Preko
jednog austrijskog poručnika, čija je žena poznavala izvjesnu
muslimanku Habibu, uspio je obići taj zabranjeni dio ženskih odaja.
Naiđe na izrazitu gostoljubivost. Habiba je toj grupi posjetitelja
pokazala sve što ih je zanimalo, svaku stvar, običaj, nošnju ili
dio namještaja. Percy je mogao sve to slobodno razgledati, pa i
načiniti fotografije svojom „crnom kutijom“, sve osim ženskog
čeljadeta bez feredže. Tu nije bilo odstupanja, pa čak ni za
malodobnu žensku djecu koja su hodala nepokrivena.
„Jednom prigodom silno sam želio »škljocnuti« jednu izuzetno lijepu djevojčicu. Izravno sam joj prišao i zatražio dopuštenje, no ona se iznenadno okrenula i počela bježati glavom bez obzira. Neki Turci, koji su iz blizine promatrali sve to i silno se zabavljali, počeli su vikati za djevojčicom objašnjavajući joj da je to »dopušteno». No, bilo je uzalud, ona je još brže trčala i nije prestajala sve dok se nije dokopala svoje kapije…
Turske žene u Hercegovini su iznimno nezainteresirane, vjerojatno iz razloga što su u potpunosti bez ikakva obrazovanja, one čak i ne pomišljaju naučiti čitati ili pisati. Jedan Turčin, koji je sjedio za susjednim stolom dok je naše društvo upravo raspravljalo o ovoj temi, nam se bez kolebanja obratio široko mašući rukama: »Da pustim svojoj ženi da nauči čitati i pisati! A zbog čega? Da bi mogla pisati ljubavna pisma nekom drugom čovjeku ili primati ih od njega!?«
„Jednom prigodom silno sam želio »škljocnuti« jednu izuzetno lijepu djevojčicu. Izravno sam joj prišao i zatražio dopuštenje, no ona se iznenadno okrenula i počela bježati glavom bez obzira. Neki Turci, koji su iz blizine promatrali sve to i silno se zabavljali, počeli su vikati za djevojčicom objašnjavajući joj da je to »dopušteno». No, bilo je uzalud, ona je još brže trčala i nije prestajala sve dok se nije dokopala svoje kapije…
Turske žene u Hercegovini su iznimno nezainteresirane, vjerojatno iz razloga što su u potpunosti bez ikakva obrazovanja, one čak i ne pomišljaju naučiti čitati ili pisati. Jedan Turčin, koji je sjedio za susjednim stolom dok je naše društvo upravo raspravljalo o ovoj temi, nam se bez kolebanja obratio široko mašući rukama: »Da pustim svojoj ženi da nauči čitati i pisati! A zbog čega? Da bi mogla pisati ljubavna pisma nekom drugom čovjeku ili primati ih od njega!?«
Fotografija: Narodna nošnja muslimana (Pacher & Kisić) 1880-ih
(Tibor/cidom)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen