Britanski oficir, major po zvanju, a putopisac po opredjeljenju, Percy E. Henderson je 1909. Godine, pored Dalmacije, Crne Gore i Mađarske, posjetio i Bosnu i Hercegovinu. Poseban dio se odnosi na njegove doživljaje u Mostaru. S oduševljenjem je opisao svoj boravak iutiske, i prenio ih u zanimljivo putopisno štivo – knjigu, obogaćenu brojnim fotografijama, pod naslovom „A British officer in the Balkanˮ (Britanski oficir na Balkanu). Najviše ga se dojmila posjeta jednom mostarskom haremu. Preko jednog austrijskog poručnika, čija je žena poznavala izvjesnu muslimanku Habibu, uspio je obići taj zabranjeni dio ženskih odaja. Vrlo lijepo je opisao unutrašnjost i način života, kao što je i odlično uočio sličnosti i razlike uspoređujući pravi Istok od ovoga koji mu je blizu.
Navešćemo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
Bilo je ugodno iznenađenje otkriti Mostar kao tipičan orijentalni grad, jer je još neiskvaren rukom
Mostar je grad-slika. Pogled s lijeve obale rijeke, koja je ovdje čiste boje žada, koja se jedino gubi mjestimično kad naiđe na sjenku ili stijenu, gdje se pretvara u snježnobijelu pjenu; veličanstven most s kulama, neobično čudne turske kuće, stari grad, minareti džamija, zidovi u obliku litica iza njih, sve to viđeno u odbljesku svjetlosti miješa se u oku kao kod umjetnika.
Nakon obilaska grada, otišli smo u tursku kafanu s vrtom baš preko puta novog željeznog mosta na Neretvi i naručili pravu tursku kafu, dok su istovremeno kafanski muzikanti naizmjenično uživo svirali kolo, srpski narodni ples i pjevali srpske pjesme s njihovim karakterističnim melanholičnim kadencama.
Zatim smo se vratili u hotel Neretvu, udobno i moderno zdanje, i jeli izvrsnu neretvanjsku pastrvu, usput je zalivajući vrstom opola – dobro lokalno stolno vino, sjedeći na širokoj hotelskoj verandi među veselim društvom austrijskih oficira i njihovih žena, te gradskom elitom. Poslije smo sjedili i razgovarali uspoređujući pravi Istok, koga smo dobro poznavali, s ovim Istokom ovdje, koji mu je sličan, a ipak toliko različit. Na izvornom Istoku, čovjek sa Zapada može vidjeti vrlo malo tamošnjeg života. Tamo ljudi žive udaljeni od naših očiju. Tamošnji orijentalni život je sakriven od zapadnjačke znatiželje i više manje je nepoznat ili neshvatljiv. Ovdje Istok i Zapad žive zajedno, jedno do drugoga. Većina ih je iste krvi i govore istim jezikom. Jedino je vjera različita. Vjerniji dojam života muslimana, običaja i karaktera putnik može shvatiti ovdje u manje od mjesec dana nego da boravi na pravom Istoku godinu dana.
Dijelu našeg društva je bio omogućen ulaz u tajanstvene odaje turskog harema, koji je pripadao visoko rangiranom mostarskom zvaničniku, a ljubaznošću i pod ličnim vođstvom jedne gospođe Austrijanke, ovdašnje mještanke, uspjeli smo virnuti i u harem, koji je pripadao siromašnijem sloju muslimana.
Otišli smo razgledati harem siromašnije klase. U dvorištu, šest ili sedam žena je istrčalo kako bi nas dočekali i pozdravili. One su bile rođake ili susjede i bile su žene različitih muškaraca. Naime, što se tiče Bosne i Hercegovine, većinom je mit da muškarac ima više od jedne žene u haremu. U cijeloj zemlji nema više od pola tuceta onih koji ih imaju više.
Naša domaćica i njina kćerka su istrčale kako bi nas susrele, i rukovale se sa svakim ponaosob, izgovarajući pozdrav na mekanom slavenskom jeziku. Predstavljale su šarmantnu sliku u kontrastu s bjelinom zida kuće. Djevojka, već zrela za udaju, je bila visoka i prilično vitka. Bila je odjevena u tirkiznu plavu svilu – dimije od plave svile, izrazito široke, stegnute u gležnjevima, nehajno je naglašavajući dok je hodala, i imala je jednostavan jelek od istog materijala. Na glavi malena okrugla kapa ukrašena sprijeda i na vrhu veličanstvenim dijamantnim ukrasima, koji su svjetlucali i skakutali dok je hodala. Niska s biserima joj visjela oko vrata – šest ili sedam nizova – prekrasni biseri, a ispod njih ogromna ogrlica od dukata – svaki veličine kovanice od četiri šilinga – nanizani jedan na drugi čvrsto, kao da će nekud pobjeći. Sprijeda je visio izrazito dugačak zlatan lanac, koji je bio zataknut u džepić na struku. Kasnije smo saznale da je na kraju lanca bio ukrašen sat najbolje evropske marke. Zlatne narukvice su bile na zapešćima, a na krajevima debele pletenice njene smeđe-crvenkaste kose su visjeli zlatni i dijamantski ukrasi. Bila djevojka lijepa izgleda, ne u potpunosti lijepa, ali najljepša koju smo vidjeli tog dana, inteligentnog lica, mekane, širom otvorene oči, brzih i gipkih pokreta. Habiba je bilo njeno ime.
Dvoje nas je imalo kameru, ali čim su je ugledali, iz Habibe je izletio mali krik, naznačujući njim da su je primijetile i shvatile šta je na stvari. Dohvatila je majku i, napuštajući ceremoniju, par je odjurio u kuću, vukući sa sobom našu prijateljicu i vodiča. Kad su se trenutak kasnije ponovo pojavili, smijući se objasnile su nam da su Habiba i njena majka kazale da njima „zakonomˮ nije dopušteno fotografisanje, ali slobodno možemo snimati kuću! I s ovim smo se morali zadovoljiti.
Time je njihova staloženost bila povraćena, a nas su prvo odvele gore u sobu za prijeme, tek potom, kad su se uvjerile da smo saglasni, u glavnu sobu tj. blagovaonicu. Ovo je bila soba, čije smo kupolasto oblikovane prozore već odozdo uočili. Na podu prve sobe je bio prekrasan turski tepih, široki divan se prostirao na tri strane, a ormari duž zidova su bili od izrezbarene orahovine. Druga soba je bila slična, uz dodatak nakošenih prozora ispod kojih je bio divan – veoma luksuzan, s mnogo jastuka u uglovima. Pokazali su nam kako se izvaliti na divan na turski način, niti ležeći ni sjedeći, nego saviti jedno koljeno na divan i onda na njega sjesti i izvaliti se.
Šta god smo poželjeli vidjeti, Habiba nam je bila spremna pokazati. Na našu molbu donijela je par dimija, takve kakve je ona nosila, kako bismo ih mogli pregledati kako su sašivene. Skočila je na stolicu, pridržavajući pažljivo jednom rukom svoju kapu, te skinula s najgornje police jednu od metalnih tacni za jelo, kako bismo je provjerili. Bio je to bosanski rad, ukrašen po rubovima bakrorezom.
Turske djevojčice, koje još nisu prispjele za udaje, hodaju nepokrivena lica; međutim, čak i ove malene kopiraju svoje starije i ako stranac gleda u nju previše upadljivo, povlači maramu na svoje lice ili okreće leđa dok stranac ne prođe. Uzaludno je pokušavati fotografisati ih. Jedini način je dok su nesvjesne toga.
Jednom prilikom, silno sam želio „škljocnutiˮ jednu izuzetno lijepu djevojčicu. Direktno sam joj prišao i zatražio dopuštenje, a ona se iznenadno okrenula i počela bježati glavom bez obzira. Neki Turci, koji su iz blizine posmatrali sve to i silno se zabavljali, počeli su vikati za djevojčicom objašnjavajući joj da je to „dopuštenoˮ. Ali, bilo je uzalud, ona je još brže trčala i nije prestajala sve dok se nije dokopala svoje kapije.
Turske žene u Hercegovini su izuzetno nezainteresovane, vjerovatno iz razloga što su u potpunosti bez ikakva obrazovanja, one čak i ne pomišljaju naučiti čitati ili pisati. Jedan Turčin, koji je sjedio za susjednim stolom dok je naše društvo upravo raspravljalo o ovoj temi, nam se bez kolebanja obratio široko mašući rukama: „Da dopustim svojoj ženi da nauči čitati i pisati! A zbog čega? Da bi mogla pisati ljubavna pisma nekom drugom čovjeku ili primati ih od njega!?ˮ
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen