(Tekst koji slijedi, nakon vijesti o odlasku bokserske legende Georgea Foremana, napisao je bokserski prvak svijeta, Axel Schulz, Nijemac, koji je protiv Foremana boksovao i izgubio 1995. godine)
Legende ne umiru - One se ponovo susreću u raju!
U petak uveče, legenda boksa George Foreman zauvjek je zatvorio oči u 76. godini. Godine 1974. borio se protiv Muhameda Alija u najpoznatijem boks meču svih vremena, “Rumble in the Jungle”. Njegov protivnik, koji mu je kasnije postao prijatelj, umro je 2016. Sada su se ponovo okupili.
Axel Schulz, koji se borio protiv Foremana 1995. godine i postao zvijezda uprkos vrlo kontroverznom porazu, napisao je nekoliko riječi o Leghendi.
Legende nikada ne umiru – ovu frazu često čujete, a iza nje ne stoji uvijek prava legenda. Ali George Foreman je bio baš takva legenda: prvak svijeta u teškoj kategoriji 70-ih – a zatim ponovo 90-ih. Bio je i amaterski olimpijski šampion 1968. Njegova borba protiv Muhameda Alija, „Rumble in the Jungle“, “Tutnjava u džungli” 1974. u Kinšasi, glavnom gradu Zaira, koji se sada zove Demokratska Republika Kongo, bila je legendarna. Za mnoge stručnjake najbolja borba svih vremena, koju je izgubio nokautom u 8. rundi. 22. aprila 1995. Veliki George je takođe bio moj protivnik u ringu.
U subotu, rano ujutru, iznenada sam primio puno poruka. “George Foreman je mrtav”, pisalo je. Zapravo, u petak uveče je zauvijek usnuo u Houstonu u 76. godini. Foreman, legenda! bokovao sam protiv ove legende. Duboko sam šokiran i duboko tužan! Imao sam nešto posebno planirano. Ove godine se navršava 30 godina od dana kada sam stao u ring sa Georgeom u hotelu MGM u Las Vegasu, boreći se za titulu protiv najstarijeg šampiona svijeta u teškoj kategoriji. Iz tog razloga sam želio da se vratim u SAD i posjetim Foremana. Karte su već bile rezervisane. Zato što dugujem mnogo Formanu. Sudije su proglasile Georgea pobjednikom. Međutim, mnogi stručnjaci, uključujući i Ameriku, vidjeli su mene kao pobjednika tog meča. Međutim, ovaj poraz je postao moj najveći uspjeh. U početku nisam ni želio da boksujem protiv ovog nokautera. Kada je nazvao moj tadašnji menadžer Wilfried Sauerland, odbio sam. Ali nakon pažljivih konsultacija sa mojim trenerom Manfredom Wolkeom, konačno sam pristao. Manfred mi je 1994. rekao: “Čovječe, Axel, on je skoro istih godina kao ja (Foreman je tada imao 45 godina; prim. urednika), hajde da to uradimo.”
Prvi put sam sreo Foremana 1995. godine na konferenciji za štampu u New Yorku. U to vrijeme nisam govorio engleski i bio sam veoma impresioniran njegovim držanjem. Wow, to je stvarno fin momak, pomislio sam. Ova harizma, njegova ličnost očarala je sve učesnike. Topao, ljudski momak. Uopšte nije ono, što biste zamislili kao nokaut udarač. Tako sam ga upoznao i po tome ću ga pamtiti. Kasnije smo se često sastajali pored ringa, na velikim bokserskim mečevima kao stručnjaci za televiziju. Međutim, nikada nije priznao da je izgubio od mene, “teutonskog đavola”, kako me je namigujući nazivao.
“Sudije su donijele tu odluku, a kada se borite protiv svjetskog prvaka, da biste pobijedili, morate ga nokautirati”, bilo je njegovo objašnjenje.
I nakon naših karijera, postojala je još jedna našaparalela. George je prodavao opremu za roštilj, ja prodajem oove za roštilj. Međutim, nikada se nismo sreli u poslovnom svijetu, na primjer na nekim sajmovima.
Mnogo mu dugujem. Bokserski svijet je postao siromašniji zbog njegove smrti. Dao je ogroman doprinos sportu i ada ostavlja ogromnu prazninu.
Zbogom, Veliki George, nikad te neću zaboraviti!
(Axel Schulz)
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen