Polupane krhotine

 

Babica

U razred uđe mlad profesor, znamo mu samo predmet i ime, Esad Vladović, a on o nama ni toliko. Mi ustadošmo, sjedošmo, on sjede i poče listat dnevnik. Kad završi listanje upita:

- Ko je Bošković, svaka čast?

Ustadoh se i kažem: “Ja sam profesore, a što je to, profesore, meni svaka čast, a nikom drugom nije?”

- E moj Boškoviću, ike zašto, još pitaš. Pa majka ti babica, znaš ti šta to znači?

Skonto sam da profesor ima i prečih momačkih poslova nego li je škola i tehnika, al nije nikad poslije za urgenciju pitao, al sam imo vazda njegove simpatije i četvorku utefterenu.

(Zdenko Bošković/20220315)

Karanfil avlija

Zajedno smo rasli, ja i braća Vladovići, Eso, Ćića i Guće. Prve umjetničke ( slikarske) korake Guće je učio od Ese. Na velikim listovima hamer papira, tuševima u boji, Eso je veoma vjerno crtao likove tadašnjih popularnih crtanih romana. Među prvim gramofonima u mahali bio je Esin. Onaj što mu se zvučnik nalazio u poklopcu. A tek Esino oduševljenje sa Bitlsima. Posebno je volio numeru "Lusi, nebo s dijamantima". Koliko je samo "longplejki" nabavio od Bitlsa, kad to nije mogao svako. Slušali smo ih u "karanfil avliji". Eso je lijepo svirao i gitaru. Kasnije, kao zreo čovjek, Eso je bio uspješan direktor "Elektrohercegovine". Uvijek su mi bili posebno dragi braća Vladovići. I sada se vraćaju draga sjećanja. Uzurpirah ti malo više prostora Zdena. "

(Ibro Lerić/facebook/20220315)

Polupane krhotine

Pored toga što je na gitari odsvirao svaku pjesmu The Beatles, po notama, Eso je bio fanatični ljubitel boksa, a posebno Muhameda Alija. Bili smo svjedoci pobjeda bokserske legende sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a znali bi i satima diskutovati o detaljima iz pojedinog meča. Bilo je to vrijeme legendarnih mečava protov Joe Fraziera. 8. marta 1971. i TV prenosa u ranim jutarnjim satima, i poraza, koji nam je svima došao kao hladan tuš, u to vrijeme. Pa Rumble on the Jungle, 30. oktobra 1974. protiv George Foremana u Kinshassi, Zair. Pa Trilla In Manila, žestoki revanš protiv Joe Fraziera 1. oktobra 1975 na Filipinima.

Bilo je to vrijeme crno bijelih televizora, tako da smo puni doživljaj boksa imali tek nekoliko dana kasnije, kada bi se u pojedinim ilustrovanim časopisima pojavile slike u boji, sa mečeva, pa bi mogli dopuniti utisak, bojama šorceva ili rukavica boksera, bojama pojaseva i opreme u ringu. Sve su to bili detalji, o kojima smo veoma rado diskutovali. Ukoliko bi neko došao do neke slike Muhameda Alija, nosio bi je prvo Esi, da on vidi ima li je u svojim albumima.

Bilo je to vrijeme kada nije bilo pojma da će se pola stoljeća kasnije pojaviti internet, facebook i digitalna arhiva.

Tek kasnije se pojavio TV u koloru, tako da su i utisci sa mečeva bili drugačiji, a onda krajem osamdesetih došlo je vrijeme video uređaja, tako da je svako, ko je želio, mogao imati video traku sa pojedinog bokserskog meča, i odgledati ga po ko zna koliko puta. Eso je i u tome bio nenadmašan i vrlo precizan.

Studentski život je lijep. Voz Mostar-Sarajevo, ponedeljak - petak, povratna karta. Subotom i nedeljom, igranke u Abraševiću, Korzo, ljeti Neretva, Carinski pijesak, svaki dan. Spuštanje s vrha Pijeska, do Direktorovih, taman da se rashladi, na suncu zagrijeno tijelo. Nakon studetskih dana druženje smo nastavili i tokom radnih obaveza. Eso je nakon studije prvo počeo raditi u EMŠC, kao profesor elektro predmeta (otud potiće Zdenina gornja priča), a kasnije je prešao u Elektro.Hercegovinu, gdje je i ostao do penzije. Nalazili smo se često u tom periodu, pričali diskutovali, A tema broj 1 bila je uvijek ista.

Tih desetak petnaest godina prije rata nam je proletilo kroz život, i sada nastojimo da polupane krhotine sastavimo u jednu pozitivnu cjelinu. Nažalost, putevi su nam se razdvajali tokom godina, i desetljeća, i ostavljali nam vrlo malo prilika da te krhotine ponovo sastavljamo. A onda su se desile i one, iz koji povratka više nije bilo.

Tako nas je jednog jutra zadesila i vijest, smrtovnica, izvješena na facebooku, jedinom mjestu, koje je vidljivo iz cijelog svijeta.

Sa nekima je išao u školu, sa nekima studirao, sa nekima radio, sa nekima se nalazio samo na Korzu, ili na Igranci, ili na Pijesku, sa nekima samo na utakmicama Veleža. A nakon svega toga, sa nekima je radio zajedno do zadnje sekunde.

Neka ti je lahka zemlja Mostarska, dragi naš Eso...

U sjećanju: Esad Vladović, 27.mart 1951 – 6. juni 2022.

(kolaž foto:TiborVrančić)

(Smail Špago/20250316)