(tekstovi koji slijedi objavljeni su
na portalu ba.n1info.com dana 2. februara 2017. godine)
Nakon duge i teške bolesti u četvrtak,
u 14 sati u Zagrebu, preminuo je istaknuti intelektualac
bosanskohercegovačkog i hrvatskog porijekla Predrag Matvejević.
Matvejević je bio jedan od najvažnijih
i najprevođenijih pisaca i publicista Balkana i Evrope. Poznat je
bio kao veliki humanista, kozmopolit, poliglot i aktivista, koji je
posjećivao proteste do svoje kasne dobi, zalažući se uvijek za
ljudska prava, mirotvorstvo i razum.
Kao rođenog Mostarca duboko ga je
pogodilo rušenje simbola grada na Neretvi, Starog mosta, kojeg su
pripadnici HVO-a 9. novembra 1993. srušili nakon što su ga
granatirali nekoliko sati. Matvejević je na taj tužni dan objavio
pismo koje je prenio Feral Tribune 16. novembra 1993.
Pismo prenosimo u cijelosti:
"Dr Predrag Matvejević
MOST
Nisam vjerovao da će se itko usuditi
srušiti Stari most u mome rodnome gradu. Putovao sam posljednjih
mjeseci po stranim gradovima i govorio o njemu: 6 mostova je uništeno
u Mostaru i oko njega, ali ipak nije ovaj stari. Činilo se da će,
unatoč barbarstvu, ostati kao vrijednost i kao povijest. Povjerovao
sam da će se, upravo na temelju vrijednosti i povijesti, naći neko
rješenje i spasiti ono što se još može u Bosni i Hercegovini
spasiti. Još jednom sam bio naivan.
Neumjesno bi bilo u ovom času
raspravljati o ljepoti Mostarskog mosta, o njegovu skladu s okolinom,
o smjelosti njegove gradnje i bjelini kamena od kojeg je bio
isklesan. Za nj me vežu uspomene iz djetinjstva i mladosti. Zvali
smo ga naprosto “stari”, kao što se zove oca ili drugara:
nalazili smo se “na starome”, kupali se “pod starim”,
najhrabriji od nas skakali su u Neretvu “sa starog”. Ispod njega
su stijene koje Mostarci zovu pećinama: “Zelenika”, nad kojom su
rasli smokva i šipak, “Šuplja” pod kojom je opasni vrtlog
(“kapak”), mali i veliki “Soko”, “Glavar” nalik molu u
nekoj maloj luci, veliki “Duradžik” na kojem su se dječaci
pripremali za “skok sa ćuprije”. Na sva ta mjesta slijetali su
galebovi s mora. Tu je Mediteran…
Tu smo živjeli odavno u slozi unatoč
razlikama. Moji su prijatelji nosili katolička, pravoslavna i
muslimanska imena: prepoznavali smo se više po osobinama, nego po
imenima. Nismo voljeli one koji su dolazili sa istočnih ili zapadnih
strana, kad su im razlike bile važnije od sloge. Zvali smo ih u
srdžbi “grmaljima” i “skutorima”. Kao da smo slutili šta će
učiniti od našeg suživota. Za vrijeme prethodnog rata, Drugog
svjetskog, u grad kroz koji su prolazile i harale vojske strane i
domaće – Nijemci, ustaše, Talijani, četnici – uvukao se noću
u Mostar bataljon ranjenih i iznemoglih partizana, bili smo solidarni
unatoč razlikama. Ponosili smo se time: povijest je potvrdila takve
vrijednosti.
U povijesti barbarstva, najgore mjesto
dobili su rušitelji gradova. Mostar su počeli rušiti “Srbi”,
nastavili “Hrvati” – stavljam ih pod navodnike da ih
razlikujemo od onih Hrvata i Srba koji nisu krivi, koji se zajedno s
nama stide. Bez obzira na to tko je “prvi počeo”, tko više a
tko manje srušio ili ubio, jedna se krivica ne može opravdati
drugom. Svatko će odgovarati za se, rušitelji Mostara kao i
Vukovara, mučitelji Sarajeva.
Stari su most konačno srušili, nema
više dvojbe, bojovnici, tzv. Herceg-Bosne. Nanijeli su time
neizmjernu štetu samoj Hrvatskoj u času kad ju je svijet počeo
bolje shvaćati, prihvaćati je kao ranjenu naciju. Pouzdani strani
svjedoci, oni isti koje smo i sami navodili kad su svjedočili o
srpskim zlodjelima u logorima poput Omarske, Manjače, Odžaka ili
Trnopolja, upozorili su nedavno svijet na postojanje sličnih logora
u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, na strašnom “heliodromu” kraj
sama Mostara. Poštenje nacije očituje se, uz ostalo, u spremnosti
da prizna zlodjela koja su u njezino ime počinjena. To je možda
najviši stupanj nacionalnog osjećanja, istodobno najplemenitiji i
najrizičniji.
Uz ratne zločine koje su počinile
horde Karadžića i Mladića, spominju se već mjesecima ubojstva u
Mostaru i Hercegovini, kao i osvete za njih u srednjoj Bosni. Mate
Boban neće moći nikoga uvjeriti da je rušenje mosta nevažni,
slučajni incident. On je nedavno napisao pisma predsjedniku
Hrvatske, puna neukog i neukusnog laskanja, ističući da oni
ostvaruju njegovu “viziju”. Nisam čuo predsjednikovu ogradu od
takvih riječi, od rušitelja djela koje je uvršteno u baštinu
vrijednosti i povijesti čovječanstva.
Pridružujem se hrvatskim
intelektualcima koji su zatražili od predsjednika da razmisli o
ostavci.
Pariz, 9. studenog 1993. god.
Na dan rušenja Starog mosta u Mostaru"
Na dan rušenja Starog mosta u Mostaru"
(Feral Tribune, 16. XI 1993. god.)
Umro je Predrag Matvejević
Nakon duge i teške bolesti preminuo je
istaknuti intelektualac bosanskohercegovačkog i hrvatskog porijekla
Predrag Matvejević.
Informacija nam je potvrđena iz kruga
njegovih bliskih prijatelja. Kako doznajemo, njegova želja je da se
ispraćaj dogodi u uskom krugu najbližih.
Jedan od najvažnijih i najprevođenijih
pisaca i publicista Balkana, ali i Evrope, preminuo je u četvrtak
oko 14 sati u Zagrebu, u 85. godini.
Matvejević je rođen u Mostaru 1932.,
od oca Vsevoloda Matvejeviča, rođenog u ukrajinskoj Odesi, koji je
bio sudija u Mostaru i majke Angeline (r. Pavić).
Bio je humanist, kozmopolit, poliglot i
aktivist, posjećujući proteste do svoje kasne dobi, zalažući se
uvijek za ljudska prava, mirotvorstvo i razum.
Njegov "Mediteranski brevijar"
preveden je na brojne svjetske jezike, od Tokija do Los Angelesa.
Šezdesetak uglednih italijanskih
umjetnika potpisalo je prije godinu dana inicijativu da se Predragu
Matvejeviću dodijeli Nobelova nagrada za književnost upravo zbog
"Mediteranskog brevijara". Među začetnicima te ideje bili
su i glasoviti italijanski književnik Umberto Eco te Claudio Magris.
Matvejević je doktorirao na Sorbonni,
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavao je francusku književnost
od 1959. do 1991. godine, na Trećemu pariskom univerzitetu (Nouvelle
Sorbonne), predavao je slavenske književnosti od 1991. do 1994., a
od 1994. do 2007. srpski i hrvatski jezik i srpsku i hrvatsku
književnost na rimskom univerzitetu La Sapienza. Matvejević je
primio počasne doktorate u Francuskoj, BiH, Italiji. Počasni je
doživotni potpredsjednik Međunarodnoga PEN kluba u Londonu i jedan
od najprevođenijih hrvatskih autora u svijetu.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen