Skok naglavačke

Nema potrebe okretati fotografije, motociklista stoji naglavačke!

Motociklista Jack Field (33) lebdi iznad nebodera u Melbourneu (Australija).

Ova spektakularna fotografija snimljena je kada je sportista napravio najveći salto motociklom ikad. Međutim, nije samo skok bio posebno visok, već i mjesto na kojem je napravljen: na Skydecku nebodera Eureka Tower (88.sprat). Tamo je bila napravljena rampa za skok. Field je dodao gas i našao se glavom nadole.

Podvig je bio vrijedan kako za motociklistu, tako i za fotografa. Scott Barbour, koji je fotografiju snimio za Getty Images, osvojio je zlato u kategoriji “Best View”, najbolji pogled, na ovogodišnjem Svjetskom takmičenju za fotografije u sportu. Čestitke!

(bams)

(NovaSloboda.ba)

Danas 454. skokovi sa Starog mosta

454. tradicionalni skokovi sa Starog mosta

26. jula 2020 u 16:00h, prenos preko Face TV.

(spagos)

Meteorit iz ormara

Kada je Hansjörg Bayer 1989. godine krampom kopao kablovski rov u svom vrtu, naišao je na neobično težaku kamenu gromadu. Kamen se potpuno se razlikovao od svih ostalih u njegovom vrtu u Blaubeurenu, a pomoću magneta Bayer je još otkrio da kamen sadrži željezo. Ostavio ga je u svom vrtu, izloženom vjetru i vremenskim prilikama, sve do 2015. godine, kada ga je stavio na prikolicu, kako bi ga sa drugim otpadom odvezao na smetljište.

Međutim, Bayer se nije mogao tek tako rastati sa svojim nalazom. Vratio ga je u svoj podrum i stavilo u jedan ormar, opet na nekoliko godina. Onda, početkom 2020. godine, kada se ponovo spremao da očistiti podrum, Bayer se obratio Institutu za planetarna istraživanja pri njemačkom zrakoplovnom centru (DLR).

I konačno, analize iz tri različite laboratorije potvrdile su njegovu opreznu pretpostavku: Nalaz iz njegovog vrta je meteorit - težine 30,26 kg, dimenzija 28x25x20 centimetara, i daleko najveći, koji je ikada pronađen u Njemačkoj. DLR je to opisao kao "naučnu senzaciju".

"Ovo je nešto veoma posebno", rekao je istraživač meteorita Dieter Heinlein, koji svake godine dobiva brojne pošiljke od pronalazača, ali su to uglavnom komadi željezne rude. Od oko 2000 podnesaka u proteklih 15 godina, samo su tri bila pravi meteoriti.

Prema naučnicima, nalaz iz vrta Hansjörga Bayera je Kondrit (Chondrit), kameni meteorit sa zatvorenim malim silikatnim sferama. Kondriti su nastali prije četiri i po milijarde godina, kad je nastao i sunčev sistem. Kada je pao, udario je u zemlju brzinom, procijenjeno, oko 250 kilometara na sat. A to se moglo dogoditi od prije stotinu, pa do nekoliko hiljada godina. Po mjestu na kojemu je pronađen, u Baden-Württembergu, meteorit je nazvan "Blaubeuren".

Prvi put je u javnost predstavljen u petak, u planetarijumu u Laupheimu u okrugu Biberach, gdje će i dalje biti izložen. Na pitanje novinara, Hansjörg Bayer je oštro odgovorio da odbija prodati izuzetni nalaz iz svoje bašte. To ne bi bilo moralno, rekao je, meteorit mora biti i ostati u muzeju.

(sdz)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Uz temu:

Najveći broj stijena koji se iz svemira upute prema Zemlji izgore u atmosferi prije nego što padnu na površinu i zovu se meteori. Manji broj koji padne na Zemlju nazivaju se meteoriti, a u nastavku je šest najvećih.

Willamette je najveći meteorit pronađen u SAD-u. Pronađen je 1902. godine u američkoj državi Oregon i teži 15.5 tona. Sastavljen je najvećim dijelom od željeza i nikla. Otkrio ga je Ellis Hughes koji ga je, smatrajući da nije riječ o običnoj stijeni, tri mjeseca pokušavao pomaknuti s javne površine dok nije uhvaćen. Meteorit je prodan za 26.000 dolara Prirodoslovnom muzeju i sada je ondje izložen.

Mbozi je otkriven u Tanzaniji 30-ih godina 20. stoljeća. Širok je tri metra, no sa svojh 25 tona je gotovo dvostruko teži od Willamettea. Ondašnje stanovništvo proglasilo ga je svetom stijenom i nazvalo kimondo. Uz njega nije pronađen krater, što znači da se najvjerojatnije kotrljao kad je pao na površinu. Kada je pronađen, meteorit je bio napola ukopan u Zemlju, a u međuvremenu je iskopan i postavljen na potporanj.

Cape York. Među najveće meteorite spada i Cape York, a smatra se da je na Zemlju pao prije otprilike 10.000 godina. Otkriven je 1993. godine na Grenlandu i teži oko 20 tona. Trenutno je izložen u Geološkom muzeju u Danskoj.

Bacubirito. Meteorit Bacubirito također spada među najveće, a pronašao ga je geolog Gilbert Ellis Bailey 1863. godine u selu Ranchito u Meksiku i iskopao ga uz pomoć lokalnog stanovništva. Dugačak je 4.25 metra, širok 2 metra, a visok 1.75 metara. Teži otprilike 20 tona.

El Chaco je drugi najveći meteorit koji je pao na Zemlju i samo je dio mnogo veće stijene koja se ulaskom u atmosferu razlomila i pala na zemlju, ostavivši za sobom krater Campo del Cielo površine 60 km². El Chaco teži 37 tona, što ga svrstava u drugi najteži koji je dosad pao na Zemlju. Otkriven je 1969. godine, pet metara ispod zemlje pomoću detektora metala. 1990. godine lovac na meteorite Robert Haag pokušao ga je ukrasti, no ubrzo je uhićen. 2016. godine otkriven je još jedan meteorit za kojeg se pretpostavlja da je dio iste stijene kao i El Chapo.

Hoba. Uvjerljivo najveći meteorit koji je ikad pao na Zemlju nazvan je Hoba, a pronađen je u Namibiji. Njegova površina je 6.5 m², a teži čak 60 tona zbog čega nikad nije premješten. Pretpostavlja se da je na Zemlju pao prije otprilike 80.000 godina. Specifičan je po svojem obliku jer je plosnat. Budući da je pao pod vrlo malim kutom, vjerojatno je „skakutao“ po površini poput plosnatog kamena na vodi. Sastavljen je od željeza, nikla i kobalta.
(geek.hr)

(spagos)

Stare slike pričaju: Iz prodavnice Foto Optika Mostar, na Korzu, 1960tih

Bilo je to jedno od mjesta gdje se moglo nabaviti sve za ljubitelje fotografije, za fotoamatere, kao i profesionalce iz oblasti foto tehnike. Interesantno mjesto, koje je kao magnet privlačilo one koji su se bavili fotografijom, skoro nezamislivo u današnje vrijeme digitalnih fotografija, kada se fotografija napravi na smartfonu, i već naredne sekunde šalje na drugi kraj svijeta, ili postavi na društvene medije, pa ih iste sekunde vidi brojna publika.

Nekada se za takvo nešto morao imati fotoaparat, pa onda otići u ovu Foto Optiku na Korzu, ili neku drugu, jer ih je vremenom bilo još, onda tamo kupiti crno-bijeli, a od početka sedamdesetih i kolor film. Jedan film je imao mjesta za 36 snimaka. Nakon što bi se film ispucao, vadio se iz fotoaparata i nosio kod nekog od fotografa, na razvijanje, i tom prilikom se dobijao film sa negativima fotografija, pa bi se od uspješnih snimaka najprije pravio po jedan primjerak slike, a kasnije poručivalo više komada, u zavisnosti od broja željenih fotografija. Postupak izrade bi trajao najmanje 2-3 dana. Fotoamateri bi ovu zabavu mogči i samostalno obaviti u jednoj od fotolaboratorija foto klubova, a to je bilo povezano sa tamnom komorom u laboratoriju, aparatom za povećavanje, kemikalijama, fotopapirom, i ostalom opremom.

Dugo vremena se snimljeni film sa kolor fotografijama predavao kod nekog od fotografa, ili ovdje u Foto Optiku, a onda bi oni taj film slali u neku od fotolaboratorija za kolor fotografije, a koverta sa razvijenim filmom i fotografijama stizala bi nazad za nekoliko dana.

Kakvo je to samo uzbuđenje bilo, pregledati pristigle fotografije, bilo da se radilo o crnobijelim ili kolor fotografijama. Takve fotografije su se stavljale u fotoalbume, pokazivale gostima i čuvale godinama i decenijema na policama, zajedno sa ostalim knjigama iz biblioteke.

Kako su nam ove aktivnosti kasnije nazvali, bilo je to vrijeme analogne fotografije.

Stoga je ovih nekoliko fotografija iz Foto Optika sa Korza, iz arhive Aida Čizmića, pobudilo sjećanja na ovu davno zaboravljenu zabavu.

A i danas, mnogi nekadašnji fotoamateri, od hiljada svojih digitalnih fotografija, odu do prvog automata i urade po izboru barem neoliko fotografija na papiru, ili ih sami isprintaju na printeru kod kuće, i slažu ih u foto albume.

I kako mnogi kažu, a i ja sam jedan od tih, digitalna fotografija iz arhive smartfona, ili iz bilo kojeg kompjutera ne može zamjeniti osjećaj kada se omiljena fotografija drži u rukama, na papiru.

Možda baš zbog toga, što smo takvih fotografija imali manje, više smo ostali vezani za njih.

A kako mnogi kažu, današnje fotografije su samo za jednokratnu upotrebu. Uslikaju se, postave na društvene mreže, ko je vidio vidio, a također, čim pomanjka mjesta u memoriji smartfona, ili kompjutera, mnogi se prvo riješe “viška” fotografija.

A da nisu pravljene analogne arhive, koje se srećom danas i digitaliziraju, pa dolaze do očiju milionske publike, ne bismo imali prilike uživati u starim fotografijema, pa šta god da se na njima nalazilo.

(spagos)

“San o Mostaru” pobjednik Ilidžanskog festivala

Pobjednik Ilidžanskog festivala 2020. je Ramiz Selak sa pjesmom “San o Mostaru”, koju potpisuju Armin Šaković, Amil Lojo i Emin Šaković.

Simpatije publike osvojio je Almin Džanković koji je pjevao “Tebi iz inata” Fahrudina Pecikoze. Nagradu za najbolju muziku dobio je Mirko Šenkovski Geronimo za pjesmu “Sa čaršije do Skadarlije” koju je interpretirao Ibro Selmanović.

Ramiz Selak večeras je po ocjeni žirija otpjevao najbolju pjesmu na Ilidžanskom festivalu.

Pobjednik se predstavio sa kompozicijom “San o Mostaru” koju potpisuju Armin Šaković, Amil Lojo i Emin Šaković.

Pobjednička pjesma osvojila je i nagrade za najbolji aranžman i tekst.

Simpatije publike osvojio je Almin Džanković koji je pjevao “Tebi iz inata” Fahrudina Pecikoze. Nagradu za najbolju muziku dobio je Mirko Šenkovski Geronimo i to za pjesmu “Sa čaršije do Skadarlije” koju je interpretirao Ibro Selmanović.

Fatmir Sulejmani sa kompozicijom “Noću sanjam čaršiju” dobio je nagradu za najbolju interpretaciju.Žiri je uručio i specijalnu nagradu Nazifu Gljivi za dugogodišnji doprinos estradnoj sceni.

(spagos)

Na rubu ponora

Ove slike govore više o ljudskoj prirodi nego o silama prirode.

Pripadnici plemena Tengger, na indonežanskom ostrvu Java, stoje na ivici kratera vulkana Bromo i bacaju svoje darove u dubinu.

Uglavnom voće i povrće, ali ponekad i novac. Na taj način svoje pretke i bogove mole za podršku i pomoć.

Oni prinose žrtvu. U zapadnim kulturama, žrtvovanje često znači i ulaganje novca i vremena.

Sa ovog stajališta, bacanje u dubinu kratera slično je trgovanju na berzi. Nitko ne zna hoće li veliki prasak doći sutra, ali se svi nadaju da će proći dobro. Povjerenje ukazuje na oprez.

Ponekad se pripadnici plemena Tengger spuštaju u krater i dugim mrežama love bačene ponude iz dubine vulkana. Voće i novčanice ne moraju baš uvijek ostati netaknute. Ponekad se moraju podnijeti i nenadoknadivi gubici. A tako je ponekad i sa žrtvama.

Isto je i na berzi. Za razliku od tržišta novca, dobijena nada na krateru ne mođe se izraziti ciframa.

U narodu se ne kaže džaba da nada poslijednja umire.

A to je ujedno prednost za model vulkan sistema.

(focus)

(NovaSloboda.ba)

Iz životinjskog svijeta: Dovedite turiste!

Neupućeni vjeruju da se karizmatični leopard u Masai Mara u Keniji sada nalazi u savršenim okolnostima: nema turista, gdje god pogleda plavim očima, čitava savana, u prirodnom rezervatu na granici s Tanzanijom, prazna je zbog korone. Zoolozi imaju sasvim drugačije mišljenje:

Sada je krivolovcima olakšano ubijanje životinja.

A siromašnom stanovništvu je potreban novac stranaca, posjetilaca.

(news)

(Nova>Sloboda.ba)