Maestro, hvala ti!

Na vijest o smrti Nedeljka-Neđe Kovačevića: Maestro, hvala ti!

Lijep, sunčan dan u Mostaru, zatamni tužna vijest iz Beograda da je na onaj, ljepši, svijet otišao Nedeljko-Neđo Kovačević. Maestro, virtouz na violini, koji je iz ovog krhkog instrumenta izvlačio najtananije tonove.

Ikona prijeratnog Mostara, posebno posebno hotela Neretva, Bristol, Mostar i Ruža, u kojima je, sve do nesretnog rata, ljudima svakodnevno uljepšavao život. Ljude je, osim najtananijim zvucima violine i umilnim glasom, osvajao i širinom svoga osmijeha, vedrinom svog duha, liskalucima.

Bio je omiljen u svim društvima. Imao je svoj sto u hotelu Bristol, a društvo su mu skoro svakodnevno pravili maestro Meho Sefić, Hivza-Šaroši Hadžiomerović, Žara Vlaho, Žara Markić, fudbalski boem i poeta Sula Rebac, Mira Sefić, Nedim Vila, Neđa Andrić, novinar Refik-Moša Hamzić, fudbaleri Duško Bajević, Enver Marić, Kulje Vladić, garderober i ikona malog fudbala sa Kantarevca Izet-Mujić Stampi, Meho-Major Konjhodžić, Jole Musa. Volio ga je puno Džemal Bijedić, koga bi svaki put, pogotovo u Crvenom restoranu hotela Neretva, natjerao da i on pusti svoj umilni glas pjevajući stare sevdalinke.

S Neđom sam, od 1973. godimne, kada sam zaplivao u nemirnim novinarskim vodama, pa sve do rata, skoro svaki dan bio zajedno, pa makar i nekoliko minuta. I svaki put, osjećao sam se duhovno bogatiji. S njim su problemi nestajali kao dlan od dlan. Osim što bi uveče uživao u njegovoj svirci, skoro svakodnevno sam, negdje oko 13 sati, imao “randes” zajedno sa vrhunskim ugostiteljem Markom Buconjićem, upravnikom hotela Neretva i Bristol. Uz lozu i vino, eglenisali smo dobra dva-tri sata i, po običaju, nastavljali uveče pa sve to fajronta, a nerijetko i malo duže.

Neđo je bio Veležovac i Mostarac od glave do pete. Drug i prijatelj. Divio se uspjesima drugih, ali i tugovao s drgim. I tada je znao naći riječi utjehe, ohrabrenja, podrške.

Takvog Neđu Kovačevića pamtim i pamtiću dok sam živ. Mostar je ostao siromašan za još jednog dragulja, iznjedrenog iz njegove vale.

Zvuci njegove violine sviraće u dušama svih onih koji su ga poznavali, družili se s njim, prijateljovali.

Vozdra, dragi prijatelju. Nadam se da ćeš u nekom drugom ljepšem svijetu naći smiraj tvojoj plemenitoj duši. Počivaj u vječnom miru. I ne zamjeri, što suzu pustih…

Fazlija Hebibović

(Novasloboda.ba)