Ako neko želi da vam pokaže neku fotografiju, i treba da je potraži na svom pametnom telefonu, a doživjeli ste to minimum stotinu puta, često se izgubi u moru slika sa kojima ne može izaći na kraj, u roju od stotina, pa čak i hiljada fotografija. Cijeli svijet u jednoj ruci.
U nekom trenutku fotografija će biti tu – jedina fotografija koja je važna u tom trenutku.
Sada se usuđujem da postavim jednu smjelu tezu: Fotografije sa mobilnog telefona, fotoaparata, polaroid fotografije nikada nisu bile one prave, koje smo memorisali, ili dali da se izrade. Nije bitno da li smo ih zalijepili u album, i danas se nalaze u nekoj stalaži, negdje u podrumu. One su samo trenuci naših života, zamrznuti prizori, i ništa više.
Tako je to bilo tada. Ali, da li je bilo baš tako? Nije li često bilo sasvim drugačije, zar ne? Ono što želim da kažem: ljudi iz prošlih decenija su često postiđeno i tužno gledali u kameru. Danas, u doba pametnih telefona, samoprezentacija je postala uobičajena. Većina je poput influensera. A sastavni dio toga je osmijeh, naravno. Teško da još iko sramežljivo ili postiđeno gleda u kameru, kao generacije prije nas. I pitanje: ko to danas još ide u foto studio da se tamo uslika? Osim možda za pasoš, ili ličnu kartu. Danas se u svim scenama života svi smiju, kao da su uvjek srećni. I svi su lijepi, a ustvari, imaju samo lijepu pojavu, barem kako se čini.
Naše najljepše slike ne nalaze se u pametnom telefonu.
One su u našim srcima.
(Louis Hagen)
(fotografija: 2017. šator pod Starim, Meliha)
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen