Ples na svili s luka Starog mosta mlade Mostarke Petre Kožul

 

Mlada Mostarka Petra Kožul izvela je ples na svili sa Starog mosta, priredivši pravi spektakl nad Neretvom.

Petra je svoje umijeće, ali i hrabrost pokazala nastupom na Starom mostu u sklopu 458. skokova sa Starog mosta. Ova zaljubljenica u ples ima 24 godina, a plesom se bavi od malih nogu.

Do sada je osvojila brojne medalje na takmičenjima, a trenirala je i druge kroz plesne radionice. Međutim, prije pet godina odvažila se na pokretanje vlastitog studija pod nazivom Koroleva.

Grad na Neretvi ove nedjelje je privukao brojne posjetitelje koji će, pored uobičajenih turističkih sadržaja, danas u Mostaru moći pratiti tradicionalne skokove sa Starog mosta.

Program ove manifestacije počeo je u 16 sati, a prije samih skokova Petra Kožul izvela je performans, odnosno ples na svili s luka mosta. Ove godine će u skokovima učestvovati 50-ak skakača iz Bosne i Hercegovine i regije.

(klix)

Vedad Dedić iz Zenice i Emel Tiro iz Mostara pobjednici 458. skokova sa Starog mosta

Pobjednik 458. visinskih skokova na glavu sa Starog mosta u Mostaru je Vedad Dedić iz Zenice, a drugo mjesto osvojio je prošlogodišnji šampion Evald Krnjić iz Tuza u Crnoj Gori, dok je trećeplasirani Dino Bajrić iz Sarajeva.

U skoku na noge, pobjednik je Emel Tiro iz Mostara. Drugo i treće mjesto su, takođe, osvojili Mostarci Igor Kazić i Jasmin Kreso. U skokovima je učestvovalo 38 takmičara iz zemalja regije, te jedan iz Saudijske Arabije, i to 20 u skoku na noge i 18 na glavu.

Svaki skok praćen je pod budnim okom stručnog ocjenjivačkog žirija u sastavu Alica Jakirović (predsjednik), Samir Zukanović Lilo, Branko Bogičević, Semir Drocić i Faruk Solaković.

Skokovi su i ovaj put privukli veliki broj gledalaca, uprkos visokim temperaturama u Mostaru. Mnogi su, uz skakače, potražili osvježenje u Neretvi.

Rijeka koja glasi kao jedna od najhladnijih u svijetu samo je jedan od izazova za skakače.

Pobjednik u skoku na glavu Vedad Dedić kazao je da od naleta adrenalina i ne osjeti hladnoću rijeke.

“Najviše emocija u vama izazove i publika i prijatelji koji su tu. Tako da svima se ovim putem zahvaljujem”, kazao je u izjavi medijima Dedić

Pobjednik u skoku na noge Emel Tiro kazao je kako ovo takmičenje iščekuje čitavu godinu.

“Prošle godine sam bio drugi, pretprošle treći. Prije tri godine prvi. I evo sad opet prvi”, izjavio je Tiro.

Skokove je otvorila Petra Kožul s tačkom plesa na svili s luka Starog mosta.

(NovaSloboda.ba)

Sa Olimpijade – Slike dana

Sportisti iz cijelog svijeta takmiče se jedni protiv drugih na Olimpijskim igrama u Parizu. Igre su uvijek dobre za neko iznenađenje, ili za radoznalost. U prilogu nekoliko impresivnih, emotivnih slika prepunih akcije.

Takmičenje u ragbiju je počelo prije zvaničnog otvaranja Igara, tako da se već odigralo i finale.

Ragbi, polufinale Australija - Fidži 7:31: Protiv Australije u polufinalu, Fidži je pokazao zašto se smatra superiornom silom u ragbiju. Međutim, u finalu je tim morao da prizna poraz od Francuske.

O cremoniji otvaranja Igara se priča i dalje, a pričeće se sigurno još dugo vremena, barem do slijedećih Igara, koje će se održati 2028. u Los Angelesu. Sa nestrpljenjem se već sada očekuje, kakav će odgovor na otvaranju tada ponuditi Amerikanci?

Ceremonija otvaranja Olimpijskih igara: Nakon nekoliko sati na Seni, francuske sportske legende Teddy Riner i Marie-José Pérec pale olimpijski plamen, koji se iznad Pariza podigao i balonu.

10 metara vazdušna puška mješovito: Potpuna ravnodušnost Huang Yutinga i Sheng Lihaoa mogla se vidjeti nakon osvajanja zlatne medalje za Kinu u mješovitoj ekipnoj konkurenciji zračnom puškom na 10 metara. Vjerovatno su srećni iznutra.

Lukas Märtens, 400 metara slobodno: Lukas Märtens ne može suzdržati suze nakon osvajanja zlatne medalje.

Loran de Munck, preliminarno natjecanje na razboju: Loran de Munck (Holandija) također prikazuje gimnastiku lica na razboju.

Rafael Nadal, tenis parovi: Nakon što se Rafael Nadal pojavio na ceremoniji otvaranja, dan nakon toga je fokus ponovo bio na tenisu. Zajedno sa Carlosom Alcarazom oduševio je publiku. Dvojac je sa 7:6 (7:4), 6:4 pobedio Argentince Maksima Gonzalesa i Andresa Moltenija i plasirao se u osminu finala.

(web)

(NovaSloboda.ba)

Održana “Šlaufijada 2024.”

 

U Mostaru je održana popularna "Šlaufijada", kao jedna od manifestacija koje su uvod u skokove sa Starog mosta.

Od osam startno prijavljenih ekipa, na kraju je nastupilo njih pet, čiji je zadatak rukama i nogama spuštati se i veslati na gumama traktora, kamiona, bagera i sličnih vozila, čak i uz pomoć papuče koje služe kao vesla, od Bunurskog do Starog mosta. Pobijedila je ekipa “Grade moj” koju su činili Admir Delić i Emel Tiro, inače, članovi ronilačkog kluba “Mostari”, prenosi Avaz.

-Ovo mi je prvo sudjelovanje na “Šlaufijadi” i mislim da ću se od sada natjecati svake godine, jer je bilo jako zabavno. Tijesno smo pobijedili – rekao je Delić, dok je mladi Tiro naveo kako je najvažnije poznavati Neretvu i njene brzake.

-“Šlaufijada” nije bila dugo, ali smo je prije tri godine obnovili i to mi je jako drago – rekao je Tiro.Ermin Zukanović, koji je prije "Mostara" bio zadužen za organizaciju "Šlaufijade", prisjetio se da je to jedno vrijeme bila dječija igra na Neretvi.

-Natječu se dječaci koji su igrali, a sada su punoljetni, jer malo je teško privući mlađe generacije, ali bit ćemo ustrajni u tome jer je to jedan od ciljeva. Raduje nas što svake godine ima dovoljan broj ekipa za održavanje natjecanja, a bilo je zanimljivo jer se, da tako kažem, borba između prvog i drugog mjesta vodila u milimetrima – kazao je Zukanović.

Drugo mjesto pripalo je ekipi „Oručluk“, a treće mjesto „Zip line-Stari most“.

foto: Aris Ćišić i portali

(vijesti.ba/20240727)

Na ruti smrti

 

Sankcije, inflacija i korupcija pogađaju mnoge Irance. Neki prave posao iz nužde. Krijumčarenje cvjeta u pograničnom području s Irakom. Fotograf Ebrahim Alipoor pratio je nosače koji rizikuju svoje živote za nekoliko dolara.

Više od deset godina ovaj iranski fotograf dokumentuje život Kolbara u svojoj domovini na planinskom zapadu zemlje. Najveći izazov je zadobiti povjerenje nosača. “Nije bilo lako na početku”, kaže Alipoor. „Ali u nekom trenutku svi su znali ko sam i šta radim. Oni su jednostavni ljudi: kada steknu povjerenje, onda se možete osloniti na njih.”

Koliko njihova ramena mogu da ponesu: Paketi koje šverceri vuku na leđima, kroz planine u iransko-iračkoj pograničnoj oblasti, teški su i do 60 kilograma.

Na fotografijama u prilogu:

-Putuju i provlače se kroz maglu, snijeg i hladnoću i do dvanaest sati.

-Magla se skuplja. Vrijeme je samo jedna od smrtonosnih opasnosti koje vrebaju u planinama. -Tinejdžeri su jednako dio karavana nosača kao i muškarci stariji od 60 godina.

-Televizori, frižideri, alkohol: sve što čovjek može da ponese, švercuje se.

-Muški rođaci mole se na grobu 25-godišnjeg Kolbarsa Fachera. Ubio ga je jedan granični policajac snimak.

-Među njima se našao jedan starac u potrazi za jednim nosačem, koji se izgubio u snijegu.

-Suze i tuga: Porodica oplakuje sina.

-U nekim danima, bude ubijeno i po nekoliko nosača.

-Nastava na kurdskom jeziku je zabranjena u državnim školama. U selu se uči uveče.

-Mnogi nosači vjeruju da redovno stavljanje čaša za izvlačenje, jača njihovu snagu i otpornost.

-Sve što je ostalo od Ahmadovih prstiju su crni patrljci. Posljedica teških promrzlina.

-Selo Uraman Tacht u sumrak. Većina muškaraca ovdje rade kao kolbari, nosači.

-“Planine su tako lijepe. Ali život ljudi ovdje je okrutan”, Ebrahim Alipoor.

-Smrt nakon vjenčanja: Mohamed je krenuo da radi kao nosač, da otplati dugove, koje je napravio za svadbenu svačanost.

-Učitelj zarađuje 200 dolara mjesečno. A nosač, do 40 dolara za jednu noć.

Šta rade ljudi koji žive u Teheranu, kada im televizor ravnog ekrana u dnevnoj sobi prestane da radi? A time i njihova glavna veza sa vanjskim svijetom, izvan prilično ograničenog izbora programa na državnoj televiziji, kada je zabava u pitanju? Mogli bi otići u prodavnicu elektronike, u jednoj od šik trgovačkih arkada u iranskoj prijestolnici i tamo nabaviti novi televizor. Samo: To bi bilo preskupo. Sankcije, hiperinflacija i carine čine proizvode zapadnog brenda znatno skupljima, nego tamo gdje se proizvode.

Dobro je što skoro svi u zemlji znaju nekoga, ko opet poznaje nekoga u Banehu. Teško da postoji Iranac kome nije poznato ime ovog udaljenog grada na granici sa Irakom. Mnogi čak i s posebnim ciljem putuju tamo. U kupovinu.

Jer u Banehu postoji obilje onoga što je rijetko, ili skupo, negdje drugo u Iranu. Ili to oboje. Televizori s ravnim ekranom, na primjer, najnoviji modeli, ovdje su za dobru četvrtinu jeftiniji nego u Teheranu. Isto važi i za frižidere, klima uređaje i automobilske gume. Na svakih 1.000 stanovnika Baneha dolazi jedan trgovački centar. Svako ko se plaši dugog putovanja do pograničnog područja, može dobiti traženu robu iz planina Kurdistana, direktno u glavni grad. Čak i tada, još uvijek se moghu uštediti stotine dolara. U zemlji, čija je valuta naglo izgubila na vrijednosti i koja se godinama bori sa stopom inflacije od oko 40 posto, to je više nego malo bogatstvo.

Podzemna ekonomija Baneha počiva na plećima mršavih, okorjelih ljudi, Kolbara. Riječ dolazi iz kurdskog jezika i jasno opisuje o čemu se radi: nosači. Većina Kurda živi u siromašnom području uz granicu s Irakom. Gotovo da nema nikakvih pristojnih poslova. Državna represija je posebno oštra. Narodna pobuna protiv režima prije dvije godine dovela je do nekih od najozbiljnijih sukoba u ovim regijama. Jina Mahsa Amini, mlada žena čija je smrt u pritvoru moralne policije izazvala pobunu, i sama je bila Kurd. Trgovci Baneh stupili su u štrajk, u znak protesta protiv brutalnosti snaga sigurnosti.

Uz granicu s Irakom, mnogi i dalje vide opasan posao šverca kao jedinu šansu da pobjegnu od bijede. „Moj otac je učitelj. On zarađuje 200 dolara mjesečno,” kaže fotograf Ebrahim Alipoor, koji je također odavde. Svojom kamerom je godinama dokumentovao živote Kolbara. “Kao portir, možete zaraditi 15 ili 20 dolara za noć. Ili čak 40 ako ponesete tovar alkohola preko granice.” Alkohol je strogo zabranjen u Islamskoj Republici. Ali je dostupn gotovo u svako doba u većim gradovima, putem diskretne usluge dostave. Za one koji to mogu priuštiti

Tinejdžeri su često među karavanima nosača, koji putuju kroz planine uskim krijumčarskim stazama, pod okriljem mraka, ili u zoru. Mlađi mogu podnijeti opterećenje na ramenima od oko 30 kilograma. Iskusni odrasli Kolbar obično na leđima nosi 50 ili 60 kilograma. Nošenje traje između osam i dvanaest sati, ovisno o ruti i vremenskim prilikama. Ako sve prođe kako treba. I ako niko ne izgubi put u magli. Ili zaspe u snježnom nanosu od iscrpljenosti. Ili nagazi na minu. Ili naiđe na nekog od graničara, koji često pucaju bez upozorenja, čak i iz neposredne blizine.

Prema ovdašoj organizaciji za ljudska prava, navodi se da su 44 Kolbara poginula, a 400 ih je povrijeđeno samo u prva tri mjeseca 2023. godine. Njihov posao je uvijek bio opasan po život. Muškarci su u prošlosti već bili redovno upucavani. Fotograf je upoznao 41-godišnjeg Ahmada u čajdžinici u blizini Baneha. Izgubio se u snijegu tokom zimskog puta u krijumčarenje. Pomoćnici su ga pronašli sutradan. Bio je živ. Ali sa teškim ozeblinama na svim prstima. Prošla su tri mjeseca od nesreće, kada je fotograf upoznao čovjeka. Tamo gdje su mu nekada bili prsti, iz ruke su virili crni patrljci od gangrene. Ahmad je odbijen u lokalnoj bolnici, jer nije imao novca za liječenje.

“Ove planine su tako lijepe. Ali životi ljudi ovdje su okrutni”, kaže Ebrahim Alipoor.

(stern)

(NovaSloboda.ba)

Prije 73 godine – U zemlji čudesa

 

Voljela ju je čak i kraljica Viktorija: Avanture hrabre djevojčice, kojoj je Lewis Carroll stvorio književni spomenik sa fantastičnim apsurdima u svojim romanima “Alisa u zemlji čudesa” (1865) i “Alisa iza ogledala” (1871). “Zemlja čudesa” je bila suprotnost konvencionalnom viktorijanskom društvu. Centralni citat je: „Ne bi trebali svoj život zasnivati prema onom, kako to žele drugi. Sami morate doneseti odluke o tome.” Knjiga je postala bestseler.

I onda se Walt Disney, koji je već bio uradio crtane filmove “Bambi” i “Pepeljuga”, posvetio animiranom filmu “Alisa u zemlji čudesa”.

Na premijeri filma 28. jula 1951. u Londonu, publika je ostala razočarana. Prema mišljenju kritičara, Disney je pokvario Carrollovo remek-djelo metafore. Film je propao. Međutim, tehnički se i danas smatra briljantnim. Na slici se vidi Alisa, koja je slijedila pismeni zahtev da pojede tortu u kući Bijelog zeca - i nakon toga je postala ogromna. Lijep primjer za maštovite boje i koncept dizajna filma, koji također pokazuje koliko je uzbudljivo odrastati - a koliko je važno, ne poslušati.

(welt)

(spagos)

Odmor za oči - Miris odmora

 

Gledajem ove slike svaki nos osjeća miris. Miris odmora na Mediteranu. Miris toplih večeri na terasi, vožnje automobilom do plaže, ili starih gradova. Lavanda! Miriše li i vama? 

Miris prekrasnih ljubičastih cvjetova uhvaćen je u vrećicama, čajevima i kremama širom svijeta. A njegovo umirujuće dejstvo omogućava našoj duši da se opusti čak i zimi.

Tako je u julu i avgustu, u vrijeme berbe u mediteranskom regionu. Ako ljubičasti cvjetovi izgube boju, oni će, između ostalog, biti prerađeni u eterična ulja – da nam daju energiju u hladnim godišnjim dobima. I daju miris i osjećaj ljetovanja na jugu.

Na slici: plantaža, mali grad Brihuega, u centralnoj Španiji, jedno je od najstarijih područja za uzgoj lavande u Španiji. Dnevno se ovdje ubere oko 2.500 kilograma.

(welt)

(spagos)