Počela Novogodišnja turneja u skijaškim skokovima

 

Kvalifikacijama u Oberstdorfu, juče je počela 71. Novogodišnja turneja četiri skakaonice, u skojaškim skokovima.

Redoslijed lokacija takmičenja tradicionalno je isti svake godine. Održava se u Njemačkoj i Austriji na po dvije skakaonice.
Otvaranje takmičenja u Oberstdorfu (Njemačka) 28. i 29. decembra 2022. Nakon kvalifikacije na Schatenbergschanze počinju u Oberstdorfu, u četvrtak, 29. decembra, u 16:30 sati, počinje otvaranje turnira.
Nakon Oberstdorfa slijedi novogodišnje takmičenje u Garmisch-Partenkirchenu. Tamo će se kvalifikacije održati u novogodišnjoj noći, 31. decembra 2022. godine, u 14 sati. Na Novu godinu, 1. januara 2023. godine, takmičenje počinje u 14 časova. Nakon toga, skijaši skakači i pratnja turneje kreću u Austriju.
Treće dan takmičenja održat će se na skakaonici Bergisel u Innsbrucku. Kvalifikacije će biti u utorak, 3. januara 2023. godine, od 13:30 sati. Skijaški skokovi Bergisel počinju u srijedu, 4. januara u 13.30, prvim krugom.
Finale turnira četiri brda održat će se u Bischofshofenu 5. i 6. januara 2023. Kvalifikacije počinju u četvrtak, 5. januara u 16.30 sati, a finalni skokovi će se održati u petak u 16.30 sati.

(sport)

Negdje daleko - Opera i lučki most u Sydneyu

 

Evo me u Bavarskoj pivnici po imenu Munich, u centru Sidneja. Munich je ustvari naziv grada Münchena na engleskom jeziku. Ovde pod obavezno svratim na pivo i šniclu, svaki put kad sam u Sydneyu. Podsjeća me na naše pivnice, a čitava ulica na beogradsku Skadarliju. Barem je osjećaj takav.

Sydney Harbour Bridge je jedna impozantna gradjevina posebno za nas mostarce koji se svaki put naježimo kad vidimo most! Ovo mi je drugi najljepši most na svijetu!

(nenad)

... da dodam, Harbour Bridge u prevodu ne znači ništa drugo nego Lučki most... pa kud ćeš dalje...

(spagos)

Sydneyska opera (eng. Sydney Opera House) je jedna od najpoznatijih građevina u Sydneyu (Australija), ali i svijetu. Zbog toga je 28. juna 2007. godine uvrštena na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Australiji i Oceaniji. Zgradu opere izgradio je od 1959. do 1973. danski arhitekt Jørn Utzon. Sydneyska opera nalazi se blizu Sydneyskoga lučkoga mosta, te zajedno s njim i okolicom daje jednu prekrasnu sliku. Jedna je od najzaposlenijih koncertnih dvorana na svijetu s više od 1 500 izvedbi i više od 1,2 milijuna posjetitelja svake godine. U njoj djeluje više institucija kao što su: Australijska opera, Australijski balet, Sydneysko Kazalište i Sydneyski simfonijski orkestar. Ona je također i jedna od najvećih turističkih atrakcija u Australiji s više od 7 miilijuna posjetitelja godišnje od kojih oko 300.000 obavi detaljan obilazak s vodičem.

Mjesto na kojem danas stoji opera je nekada bilo mjesto na kojem se nalazila utvrda, koja je osim toga, bilo i skladište. Ovo mjesto je 1958. godine srušeno, da bi u martu 1959. godine, napokon poöela izgradnja opere. Projekt izgradnje je bio podijeljen u tri faze: prva (1959. – 1963.) se sastojala u izgradnji gornjeg dijela podija, druga (1963. – 1967.) je podrazumijevala konstrukciju središnjih dijelova, tj. školjki, dok je treća faza (1967. – 1973.) bila namijenjena završnim radovima u unutrašnjosti Sydneyske opere.

Jørn Utzon je bio nesvjesno uvučen u političke intrige i dezinformisani novinari su ga na kraju prisilili da se povuče iz projekta prije dovršetka izgradnje 1966. god. Bio je optužen da je strašno podcijenio troškove izgradnje, koji su od izvornih 7 milijuna $, do 1973. porasli na 102 milijuna $ (što je više od 14 puta). To je porazno djelovalo na njegovu karijeru koja je stagnirala gotovo 20 godina. Sydneyska opera je s vremenom prepoznata kao Utzonovo remek-djelo i 20. najfotografisanija građevina stoljeća.

Sydneyska opera je svečano otvorena 20. oktobra 1973. godine, deset godina nakon izvornog roka. Otvorila ju je australska Kraljica Elizabeta II. Otvaranje, koje je praćeno vatrometom i izvođenjem Beethovenove Devete simfonije, uživo su prenosili razni mediji.

Sydneyska opera je izgrađena u ekspresionističkom, modernom umjetničkom stilu, s nekoliko prethodno napravljenih velikih betonskih školjaka koje su formirale krov opere. Opera pokriva 18.000 kvadratnih metara (1,8 hektara) zemlje. Također je dugačka 183 i široka 120 metara. Sydneyska opera leži na 580 postavljenih stubova koji su postavljeni na 25 metara ispod površine mora. Obezbjeđuje se strujom čija je potrošnja jednaka potrošnji grada od 25 000 stanovnika. Krov opere je prekriven sa 1,056 miliona blistavo bijelih i krem-bijelih švedskih pločica, koje se povremeno održavaju i zamjenjuju.

Sydneyska opera ima pet pozorišno-koncertnih dvorana, pet studija namijenjenih za izvođenje proba, dvije glavne dvorane, četiri restorana, šest barova kao i mnogobrojne prodavaonice suvenira.

Sidnejski lučki most (Sydney Harbour Bridge)

Sidnejski lučki most je jedna od glavnih znamenitosti Sidneja. Zajedno sa Sidnejskom operom predstavlja simbol ovog grada i cijele Australije. Preko luke Port Jackson, najveće prirodne luke na svijetu, most povezuje sjevernu i južnu obalu Sidneja. Zbog karakterističnog lučnog izgleda dobio je nadimak „vješalica za kaput“ (Coathanger).

“… vidi se iz svakog gradskog kutka, tako da se prikrada u kadar iz najčudnijih mogućih uglova, kao ujak koji bi da se uvali u svaki snimak. Idaleka izgleda nekako galantno uzdržano, veličanstveno ali ne i nametljivo, ali izbliza se vidi koliko je moćan.”
Ovdje prenosimo neke impresije o sidnejskom mostu iz knjige “Tamo dole”, autora Bil Brajsona:

Osnovne karakteristike

Sidnejski most je projektovao engleski inženjer Ralph Freeman, radove je izvodila britanska građevinska firma, ali najveće zasluge za njegovu izgradnju pripadaju Australijancu dr Johnu Bradfieldu.

Most je dizajniran i sagrađen po ugledu na njujorški Hell Gate Bridge, sa jednim čeličnim lukom, koji od površine vode do svoje najviše tačke ima raspon od 134 m. U kategoriji jednolučnih čeličnih mostova sidnejski most važi za najviši na svijetu. Po dužini je šesti najduži lučni most, a sve do izgradnje Port Mann Bridge u Vankuveru 2012. godine, bio je i najširi na svijetu.

Preko mosta se odvija željeznički, drumski, biciklistički i pešački saobraćaj. Most ima osam saobraćajnih traka, dve pruge i dve staze za pešake i bicikliste. Glavni put koji preko njega ide je autoput Bradfield, a njegova dužina od 2,4 km čini ga jednim od najkraćih autoputeva u Australiji.

Isto kao i Ajfelov toranj, most se širi tokom vrelih dana i tada može da “poraste” do 18 cm. Za njegovu izgradnju utrošeno je 52.800 tona čelika, 18.000 m³ granita, 95.000 m³ betona i 272.000 l farbe.

Istorijat

Ideja o izgradnji mosta koji bi povezao sjevernu i južnu obalu Sidneja postojala je još od 1815. godine. Prvi put ju je predložio arhitekta Francis Greenway tadašnjem guverneru Novog Južnog Velsa. Iako nije odmah zaživjela, ideja je bila aktuelna tokom cijelog 19. vijeka. Projekat je konačno započet 1914. godine kada je povjeren Johnu Bradfieldu, ali se u njegovu realizaciju krenulo tek nakon Prvog svjetskog rata.

Autor glavnog projekta, upravitelj i nadzornik svih radova bio je Bradfield, dok je detaljniji dizajn mosta izradio Ralph Freeman, inženjer firme koja je izvodila radove. Izgradnja mosta započeta je sredinom 1923. godine, a radovi su završeni osam i po godina kasnije.

Svečano otvaranje

Sidnejski lučki most je zvanično otvoren 19. marta 1932. godine. Sam događaj je privukao veliki broj posmatrača, skoro milion, ali se jedan od njih posebno upisao u istoriju: Francis De Groot, član paramilitarne grupe New Guard. Pred sam čin zvaničnog otvaranja mosta, Francis je dojurio na konju i svojim mačem presekao vrpcu „u ime kralja i naroda Novog Južnog Velsa“. Istog trena je uhapšen, vrpca je ponovo svezana, a zatim i zvanično presječena od strane tadašnjeg guvernera.

Zlatne makaze korišćene u ovoj ceremoniji bile su upotrebljene i prilikom svečanog otvaranja Bayonne Bridgea u Njujorku, godinu dana ranije.

Održavanje mosta

Danas preko sidnejskog mosta dnevno pređe 200 vozova, 170.000 automobila i 1.500 biciklista. Da bi bio bezbjedan za saobraćaj most se svakodnevno kontroliše i održava. Najznačajniji radovi na održavanju uključuju zaštitu čelične konstrukcije od korozije, čija je površina velika kao 60 fudbalskih terena. Prilikom farbanja koriste se specijalne brzosušeće boje, kako kapljice ne bi padale na vozila ili površinu mosta.

Od 2013. godine dva robota pod imenom Rosie i Sandy, specijalno dizajnirana na Tehnološkom univerzitetu u Sidneju, zadužena su za održavanje najopasnijih dionica čelične konstrukcije.

Turističke atrakcije

Sidnejski most je privlačio turiste čak i tokom izgradnje, a dvije godine nakon otvaranja njegov jugoistočni pilon je postao prava turistička atrakcija. Na vrhu pilona, koji je visok 87 m i do koga se stiže za 200 koraka, postojali su kamera obskura, teleskop, muzej Aboridžina, priređivale su se i izložbe, a danas je tu muzej vezan za izgradnju mosta i vidikovac sa pogledom na grad.

Tokom proslave Nove godine u Sidneju, Sidnejski lučki most postaje centar svih zbivanja zbog već tradicionalno grandioznog i tehnički najrazvijenijeg vatrometa.

Ali glavna i najveća turistička atrakcija jeste penjanje organizovanim turama na most (Bridge Climb). U zavisnosti od odabrane lakše ili teže ture, ovo uzbudljivo iskustvo nudi nezaboravan pogled sa vrha najvećeg čeličnog luka na svijetu, ali i mogućnost da se most i njegova veleljepna čelična konstrukcija istraži i pogleda izbliza.

(budikengur.com)

(spagos)

Fit sa pokretima iz Monty Pythona

 

Hodanje poput Mister Teabaga u Monty Pythonovom skeču "Ministarstvo glupih šetnji" u trajanju od jedanaest minuta moglo bi ispuniti dnevnu kvotu dnevne vježbanja.

Ovo takozvano "trčanje u vrećicama", u kojem naizmjenično savijate koljena, protežete noge i okrećete se oko vlastite ose, troši znatno više energije od uobičajenog hodanja. Tačnije: dva i po puta. Istraživači sa Državnog univerziteta u Arizoni, SAD, otkrili su to upoređujući potrošnju energije učesnika svoje studije tokom tri petominutne šetnje. Šetnja kao i obično slobodno odabranim tempom, još dvije u "Teabag stilu". Ispostavilo se da se ovom zadnjom sagori osam kilokalorija u minuti više od normalnog hoda kod muškaraca i pet kod žena.
Istraživači zaključuju da se pokret, koji se svakako izvodi, može bez dodatnog trošenje vremena dovesti do veće kondicije. Samo se to mora učiniti dovoljno neefikasno.

(welt)

(NovaSloboda.ba)

Sa stranica stare štampe: O spasiocima i spašenima iz Neretve, 1929. godina

 

U časopisu "Vreme" od 30. jula 1929. godine objevljen je tekst o jednoj praktičnoj novini u Mostaru, a odnosi se na spašene iz Neretve i njihove spasioce:

"U Mostaru davljenike, neplivače, koji budu spaseni kažnjavaju novčanom kaznom

Mostar, 29. jula. - O opasnosti po kupače u Neretvi, Vreme je prilikom jednog nesrećnog slučaja pre nekoliko dana već pisalo. Iz dana u dan opasnost je postajala sve veća i zato je gradska opština, da bi sprečila tu opasnost postavila na 4 glavna mesta gde odlazi građanstvo na kupanje, po jednog dobrog plivača sa spasavajućim spravama.

Jedan takav plivač, Mustafa Zejnalović, spasao je juče iz Neretve dve onesvešćene osobe, Iliju Markića i Fatimu Omeragić. Zejnalović će za ovo dobiti od opštine nagradu, dok će iz vode izvađeni biti osetljivo kažnjeni zbog udaljavanja od obale kad ne znaju plivati. (Vreme)"

Stari oprobani, uhodani i efikasni recept za sve prilike: Kazna po džepu, pa više neće u vodu, ni ta osoba, niti druga, koja ne zna plivati.

Prilog: Kupanje na Neretvi, Stari most Blanche Payne 1930-ih godina, detalj

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Negdje daleko – Bondi plaža, Sydney

 

Posjeta australijskoj metropoli Sydneyu ni u kom slučaju ne može biti kompletna, ako se pored Sydneyske opere i mosta Sydney Harbour Bridge, ne posjeti čuvena Sydneyska plaže Bondi Beach. Vrlo interesantno: Pored plaže se nalazi bazen sa morskom vodom koji je ustvari dio okeana, a plivanje u tom bazenu tokom nadolazeće plime predstavlja jedno jedinstveno iskustvo.

(nenad)

Plaža Bondi (Bondi Beach) pripada australskoj metropoli Sydney, jedna je od najpoznatijih plaža u Australiji i jedno od najpoznatijih mjesta za surfanje na svetu. Nalazi se oko sedam kilometara istočno od centra grada. To je ujedno i naziv okolne opštine u Waverley Councilu, koja ima 11.513 stanovnika.
Oko 65 hektara Bondi Beacha, uključujući plažu, zgrade Surf Lifesaving Cluba, paviljon, park, šetališta, litice i okeanske vode između Ben Bucklera i Mackenzie's Pointa, upisano je na listu australske nacionalne baštine 25. januara 2008. godine. I registrovana je kao nacionalni spomenik. Australska vlada je pri tome prepoznala važnost plaže duge 1,22 km za razvoj australske kulture surfanja i razvoj Surf Lifesaving Movementa, koji je prvi osnivao klub za spašavanje života, Bondi Surf Bathers' Life Saving Klub, 1907. godine. Odatle se ovaj pokret spasilaca proširio širom Australije i svijeta.
Plaža Bondi je treća najposjećenija lokacija u Sydneyu nakon Sidnejske opere i Sydney Harbour Bridgea, od kojih su sva tri sada upisana na Listu nacionalne baštine.
U izjavi predsjednika Australian Heritage Councila, Toma Harleya, povodom imenovanja plaže Bondi za nacionalni spomenik, opisao ju je kao centar imidža Australije
Početkom 1800-ih, kupanje na plažama u Sidneju bilo je diskutabilitno. Osuđenicima je bilo zabranjeno kupanje u luci u Sydney zbog ajkula, raža i "pristojnosti". 1830-ih godina kupanje je postalo popularno, iako je zvanično bilo zabranjeno od 9:00 do 20:00 (?). Sredinom 19. vijeka, plaža Bondi bila je često izletište za porodice. Prvi tramvaj stigao je do plaže Bondi 1884. Vijeće Waverleya osnovalo je prvo sklonište za surfere oko 1903. godine, 1929. godine oko 60.000 ljudi posjećivalo je plažu u prosjeku tokom ljetnih vikenda, a kada je paviljon otvoren bilo ih je 200.000. Od 1930-ih na ovu plažu dolaze ne samo oni koji traže opuštanje od vreve grada Sydneya, već i posjetioci iz ostatka Australije i iz inostranstva.
Pored spasilaca, 1929. godine osnovan je i plivački klub Bondi Icebergs, koji je nastavio da razvija kulturu plaže Bondi u zimskim mjesecima.
Godine 1938. na plaži Bondi se dogodila "crna nedjelja": dok je oko 35.000 ljudi bilo na plaži i velika grupa spasilaca organizovala takmičenje u plivanju, tri ogromna talasa su iznenada zapljusnula plažu i odvukla stotine ljudi u more. Više od 250 ljudi spašeno je tokom najveće operacije spašavanja života. Pet ljudi se udavilo.
Svake godine, plaža je odredište 14-kilometarske utrke City-to-Surf sa 80.000 učesnika, koja počinje u centru Sydneya. Flickerfest, glavni australijski festival kratkog filma, održava se od 1996. godine tokom januara, na samoj plaži. Skulptura pored mora u oktobru/novembru, Bondi Beach Markets je otvoren svake nedjelje. Plaža je posebno popularna među britanskim turistima kao božićna destinacija u australijsko ljeto.
Olimpijske 2000. godine ovdje su se održavala takmičenja u odbojci na pijesku. U tu svrhu organizatori su izgradili privremeni stadion sa 10.000 mjesta, jedan manji stadion, dva prostora za zagrijavanje i tri treninga. Međutim, u međuvremenu je zabranjeno igranje svih igara s loptom na plaži Bondi, što je izazvalo veliko negodovanje dijela stanovništva.
Na plaži Bondi se održavaju i festivali, kao što je australijski surf karneval.

(spagos)

Iz svijeta - Slike 2022. godine

 

No-Covid. Budući da se Kina držala svoje strategije No-Covid tokom Zimskih olimpijskih igara, na tribinama su sjedili gotovo samo kineski državljani. Zaražene osobe morale su se zadovoljiti upakovanom hranom. Tek nakon nasilnih protesta režim se nedavno udaljio od strogih pravila.

Rat. Bombardovane kuće, leševi na ulicama, masovne grobnice na periferiji - slike iz Buče, predgrađa Kijeva, obišle su svijet. Oni su postali dokaz ruskih ratnih zločina u Ukrajini. I simbol užasnog rata kojem se još uvijek ne nazire kraj.

Supružnici. Ko je udario, a ko se pomokrio u krevet? Bivši supružnici Amber Heard i Johnny Depp razjasnili su sva ova pitanja na sudu - i to pred svijetom. Društvene mreže bile su pune toga. Rezultat: Depp je postao heroj novog antifeminističkog pokreta, a Heard je tretirana sa mizoginističkom mržnjom.

Skandal.Činjenica da se ovaj umjetnički skandal sa antisemitizmom dogodio na njemačkom tlu, tokom Documente Fifteen u Kaselu, čini ga još nečuvenijim: Antisemitski znaci pronađeni su na zastavi jednog indonežanskog kolektiva. Direktorica Documente Sabine Schormann morala je podnijeti ostavku.

Požari. Ognjeni stub u galicijskoj provinciji Pontevedra uzdiže se poput zmaja u nebo. Bio je to najrazorniji mjesec ikada u Španiji u smislu šumskih požara. Zbog klimatskih promjena, mnogi dijelovi Evrope su se borili sa jednom od najdužih suša i toplotnih talasa u poslednjih nekoliko decenija.

Kraljica je mrtva, živio kralj!
Njegov prvi zadatak bio je vjerovatno i najbolniji: 19. septembra kralj Charles III. sahranio je majku pred očima svijeta. Kovčeg kraljice Elizabete II položen je u kapeli Svetog Đorđa u zamku Windsor.

Sloboda! Život bez vjerske diktature. Smrt 22-godišnje Mahse Amini u policijskom pritvoru izazvala je nasilne proteste protiv Mullaha u Iranu. Posebno su se žene ustale i borile se za svoja prava. Kao što je bilo 40. dan nakon Aminine smrti, 26. oktobra u njenom rodnom gradu Saqqezu.

SP u Kataru. Nedostajalo im je vrlo malo: reprezentacija Maroka bila je izjednačena sa svjetskim prvacima iz Francuske oko superzvijezde Kylian Mbappéa u polufinalu Svjetskog prvenstva. Maroko je odigrao uzbudljiv turnir. Na kraju su bili četvrti. Kao i Francuzi, koji su na kraju bili drugi, od kojih je Argentina sa Messijem bila bolja, i uzela titulu svjetskog prvaka

Međutim, njihova igra je bilo toliko strastvena, da bi neprimjer, trebala poslužiti kao uzor mnogim drugima.

(focus)

(NovaSloboda.ba)

Isčezla zanimanja – Duhan

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 26. decembra 2022. godine)

…Pušači bi osušeni list duhana križali, tj.sijekli na sitne niti i umotavali u drugi list duhana i tako bi ga pušili.Kasnije su se pojavili listići za motanje, papirići ili ćati.Vješti pojedinci su duhan križali dobro naoštrenim nožem, a za veće količine duhana koristila su se posebno napravljena alatka sa sječivom, koja se nazivala „havan“.

U novijem periodu, snalažljivi duhanari su na postojeći havan postavljali elektromotor, pa se na taj način ubrzavalo križanje veće količine duhana, u kraćem vremenu. Iskrižani duhan pušač je nosio u duhankesi, ili kako se to još češće radilo, u za tu svrhu posebno napravljenoj duhanskoj kutiji, koje su pravljene od drveta ili metala, a bilo ih je raznih veličina. Za motanje duhana koristili su se papirići ili „ćati“, kako su se kod nas uobičajeno zvali. Duhan se palio kresivom (čakmak ,kremen i trut), u kasnijem periodu fajercagom, koji su bivali punjeni benzinom ili gazom, a još kasnije plinskim upaljačima, koji su nam stizali s dalekog istoka.

Duhan za pušenje stavljao se i u kese, dobivene od ovčije ili volovske kože, uzete od testisa ovna ili bika. Iz njih bi se vadila jaja i očistila od masnoće, a potom punila lugom ili pepelon i objesila o gredu da se osuši, kao što se suši meso ili koža od koje su se pravili opanci. Kesa se dodatno sušila vani na sjevercu pri burovnom vremenu, a kada se dobro osuši, obrijala bi se i umakala u sirće i ponovno sušila. Nakon toga kesa se punila ostacima duhana i ostavljala u podrum ili izbu, da omekša i poprimi miris duhana. Ovako pripremljena kesa bila je idealna za držanje duhana. Mogla se nositi u džepu ili u torbi, a u njoj je duhan bio optimalno vlažan i pogodan za pušenje. Skupa s duhanom u kesi se držalo i kresivo.

Duhan kojeg je država otkupljivala, nakon prerade i proizvodnje, u cigaretama, imao je mnogo puta veću cijenu od one otkupne, a kao cigareta bio je izuzetno skup, čak nedostupan i narodu i samim proizvođačima duhana, pa je jedan od glavnih poslova proizvođača duhana bio šverc. Prodaju duhana na crnom tržištu obavljali su duhandžije, mladi momci, koji su u posebnim torbama, ruksacima, na leđima prenosili duhan i prodavali po gradovima i selima sjevernije od Hercegovine. Posebne ture švercera duhana bile su preko Mostara, preko Neretve, do Nevesinja, i do Konjica, pa čak dalje i do Sarajeva.

Država i financijska policija znale su za šverc, često su pripremali zasjede na mjestima gdje se duhan prodavao i na putevima kuda se duhan švercovao. Kazne za šverc su bile rigorozne, a uključivale su čak i batinanje, degenek u velikim količinama. Ali naši ljudi, iznimno snalažljivi po tom pitanju, imali su svoje doušnike i organizirali se međusobno, isto kao što su i žandari i policija imali svoje doušnike, koji su im javljali kada se šverceri kreću određenom relacijom. Šverc duhana je bio nasušna potreba proizvođača. a to su poduzimali kako bi lakše prehranili sebe i svoju familiju. Država je za duhan davala samo oko 30% njegove realne vrijednosti, a uz to, zahtjevala je da se jedan dio predanog duhana ostavi za porez. Sa svim tim nametima i lošom cijenom, naši ljudi su se oduvijek okretali švercu duhana.

Hercegovina je još od stare AU pa preko bivše jugoslavije bila nadaleko poznata po uzgoju duhana. Hercegovački duhan bio je najkvalitetniji na području tadašnje države, a izvozio se u cijeli svijet. Tek 70-tih godina prošlog stoljeća ljubuški poljoprivrednici polako počinju otkrivati da se na plodnoj ljubuškoj zemlji, uz obilje sunca i vode, mogu uzgajati i druge poljoprivredne kulture. Tada se polako počinje gubiti tradicija sadnje duhana, a primat preuzima proizvodnja povrća. Ipak,u brdskim područjima ljubuške općine i ostalim zapadnohercegovačkim općinama uzgoj i obrada duhana zadržava se sve do 90-tih godina prošlog stoljeća. Od tada se Hercegovci „okreću“ nekim drugim poslovima tako da se duhan danas uzgaja tek u nekoliko hercegovačkih sela. Danas se proizvodnjom duhana bave još samo rijetki zaljubljenici u ovu kulturu. Država već odavno nema više interesa da tako rigorozno kontrolira proizvodnju i prodaju duhana, iako su svi stari zakoni još uvijek na snazi. Sloboda tržišta u zadnjim dekadama prošlog vijeka omogućavala je proizvođačima da sami biraju Duhansku stanicu gdje će predati duhan na Vagu,u zavisnosti od bolje ponuđene cijene duhana prilikom predaje na Vagu, a zadnjih godina ni procjena klase predatog duhana na vagama nije bila tako rigorozna.

U narodu je ostao običaj da i danas, pogotovo prilikom nekih progoda, barem oni koji puše, zamotaju po koju cigaru od domaćeg zlatnog hercegovačkog duhana, koji se iskrižan, najčešće pakovao u kutije od košulje, plave boje, kako bi se bolje istakla njegova zlatna boja. Najpoznatiji i najtraženiji, ali i najskuplji, bio je duhan zlatne boje, u narodu poznat kao flor. A pravi pušači, zbog mirisa i jačine, više su preferirali crveni hercegovački duhan, koji se dobijao od ravnjaka, ili ravnog hercegovačkog duhana, čija stabljika nikad ne bi narasla u visinu više od jednog metra. A valjda zbog hercegovačke zemlje crvenice, dobijao je crvenkastu boju. Bio je mekši i ugodniji za pušenje od zlatnog flora.

Sve rečeno u ovom tekstu, napisao sam iz perspektive čovjeka kojeg je čitav život, od ranog djetinjstva, pa sve do tamo nekih životnih godina, pratio duhan. U bilo koje doba godine godine kad bi došao na Gradsku, radilo se nešto oko duhana. Od januara, kad su se pripremala mjesta za rasade, februara, kad su se rasadi sijali, zalijevali, otkrivali i pokrivali, u martu, oranje i priprema njiva za sadnju, sve do aprila, kada bi započela sadnja sa prvim boljim danima, pa u julu i augustu, berba, nizanje, sklanjanje nanizanog, suhog duhana od kiše, u oktobru, novembru i decembru, demećenje, i priprema za vagu. Čitava godina bila je obilježena duhanom. Duhan je bio život.

Nekoliko puta bio sam na Vagama, u decembru u Dogani u Ljubuškom. U sjećanju mi je i danas ostao datum Vage, za ljude duhanare sa Gradske. Gračani su od pamtivijeka vagali duhan u vrijeme Božićnih praznika. Komšije katolici su u te dane praznovali, a Gračani Muslimani bez gužve, u te dane su predavali duhan na Vagu.

Ovaj tekst je napisan uz pomoć mnogih već objavljenih tekstova, koji se mogu naći na internetu. Moja želja je bila da jednim ovakvim tekstom budućim generacijama ostavim u amanet jedan stari tradicionalni običaj iz naših krajeva, i jedno zanimanje naših starijih, koje lagano iščezava.

Smail Špago, po ocu,dedi i pradedi, porijeklom sa Gradske, Ljubuški.

Izvor:Smail Špago: Od Gradske do Švapske (Keln 2014)

SMAIL ŠPAGO: IŠČEZLA ZANIMANJA: DUHAN – Ljubušaci (ljubusaci.com)

Tekst u ovoj verziji je doživio već nekoliko objavljivanja na portalu ljubušaci.com, posebno u vremenu oko praznika, kada budi sjećanja na ta nekadašnja vremena, i poslove vezane za duhan. Danas ne samo da je zanimanje duhanara isčezlo, nego i ljudi isčezavaju, bez obzira o kome se radi.

A duhan i poslovi oko duhana ostaju samo u pričama i ovakvim sjećanjima.

Hvala redakciji portala na objavljivanju.

fotografije: duhan, duhanska stanica Ljubuški, arhiva

Smail Špago