Generacije rođene prije polovine prošlog vijeka još uvijek pamte svoj
školski pribor, a još i sada nose znanje tada stečeno u školi. Tablica
je bila osnova ondašnjeg školskog pribora, barem u nižim razredima
osnovne škole. A danas, samo je pitanje vremena kad će se kao obavezni
dio školskog pribora uvesti nešto slično, najmoderniji tablet.
Generacija prvačića koja je pošla je u školu u jesen 1957. godine umjesto dotadašnjih tablica, pisaljka i brisaljka, morala je u školu u tašnama donijeti prave teke i olovke. Mnogi đaci koji su do polaska u školu maštali kako će imati svoju vlastitu tablicu, da po njoj pišu i brišu do mile volje, jer, one tuđe im nisu bile dostupne, pogotovo, ako je na njima već bila napisana zadaća, donešena iz škole, i nije se smjela ni gledati, a kamoli dirati, da se ne daj bože neko slovo ili neki broj ne bi pobrisao.
Nekadašnje tablice bile su izrađene od tankog sloja kamena škriljca sa drvenim okvirom, a na tablici se pisalo zašiljenim kamenčićem, koji se zvao pisaljka i koji je ostavljao bijeli trag. Na jednoj strani pločice crvenim linijama bile su označene crte za pisanje slova i riječi, a na drugoj strani su bili ucrtani kvadratići za pisanje brojeva i računanje. Na drvenom okviru pločice svaki je učenik obavezno morao imati privezanu navlaženu spužvicu, takozvanu brisaljku i suhu krpu radi brisanja i sušenja.
Međutim, na upisu u prvi razred osnovne škole 1957. godine učiteljica su đacima i roditeljima prenijele kako su od te godine ukinute i tablica i pisaljka i brisaljka, a morali su kupiti teke, pisanske sa uskim i širokim linijama, računske, sa kockicama, i geometrijaske bez linija. Pisanske teke širokih linija dolazile su tek kasnije, u trećem. Jedna teka je bila za školski rad, a druga za domaći. Znači šest komada. Za likovno su bile dovoljne drvene bojice, pakovane po 6 ili po 12 komada u boji, i mali blok, broj 2 ili 3. Od knjiga Bukvar i Računica. Od pribora za pisanje, samo olovka. Tintom, držalom i perom, pisalo se tek od drugog razreda. Za hemijsku olovku nije se tada ni znalo, a nalivpero je imao, možda samo direktor škole. Uz olovku, naravno, dolazili su oštrilo i gumica. Sve to se onog vremena stavljalo u finu drvenu pernicu. Sve u svemu, i to je bilo značajne težine.
A tašna za školu? Ni blizu ovih današnjih. Obična, kožna, preklapala se sprijeda. I imala dvije kopče. Tek kasnije su došle one plastične, koje su smrdile na plastiku barem nekoliko mjeseci, a i nove knjige u njoj. Ta tašna imala je jednu otvorenu pregradu s jedne strane i „rajsferšlus” odozgo. Taj „rajsferšlus” bi vrlo brzo otišao, i tašna je najčešće svu godinu nošena otvorena. Doduše, bilo je i tada ruksaka, ali baš onih pravih. Lovačkih.
I toga vremena bilo je djece koja nisu imala ni za teka, ni za knjiga. A snalazilo se kako je ko znao. Knjige su najčešće išle od starijeg na mlađeg. Uostalom, kao i odjeća i obuća. Samo su se teke kupovale. A tašne, pernice, olovke i bojice, koje se ne bi potrošile u toku jedne školske godine, prenošene su dalje. Ista stvar je bila sa priborom za fizičko. Patike bi godinama smrdile po tašni, kao i crni šorcevi i bijele majice, i kod muških i kod ženskih.
Još malo o školskom priboru. Bilo je finih bijelih mekanih gumica, koje su fino brisale, ali i onih malo grubljih, koje bi, ako bi malo jače počelo brisati, vrlo brzo napravile rupu na listu od teke.
Pisanje je bio pravi problem. Bilo je male raje, koja bi toliko upirala olovkom da bi se na trećem ili četvrtom listu ispod, znalo šta se pisalo. Kasnije je iskustvom dolazila sposobnost lijepog pisanja. Skoro čitavo prvo polugodište prvog razreda provodilo se pišući u teku, tanka debela, kosa uspravna. I štampana slova. A račun, samo do dvadeset. Tih prvih godina teke su bile od nekog grubog papira, valjda od reciklaže, a bilo je i teka sa finim glatkim papirom. Ali, one su bile skoro duplo skuplje.
Tih godina, đaci su imali obavezu da nose kape francuzice, sa obaveznom oznakom razreda na kapi. To je bilo nešto kao činovi u vojsci. Ali, i to je kao obaveza ukinuto narednih godina. Obavezne su bile crne školske kecelje za djevojčice, kako bi svi bili jednoobrazni, a plave radne bluze za dječake. Tek mnogo kasnije, škola je postala modna pista, kad se i po tašnama, odjeći i obući, a bogami i po dolasku do škole autima, mogao razaznavati društveni i imovinski status nekog đaka.
Danas je samo je pitanje vremena kada će i osnovci na nastavu početi nositi tablet umjesto teka. Nekadašnje tablice su bile standardne veličine, dimenzija 27 x 18 centimetara. Koliko je to bilo incha, izračunajte sami?
Ako su se nekada đaci pravdali riječima da su napisali zadaću, ali da im je usput do škole neko pobrisao tablicu, uskoro će se u istom smislu moći čuti: „Napisao sam zadaću, ali mi je kolega kliknuo delete!”
Smail Špago
novasloboda.ba
Generacija prvačića koja je pošla je u školu u jesen 1957. godine umjesto dotadašnjih tablica, pisaljka i brisaljka, morala je u školu u tašnama donijeti prave teke i olovke. Mnogi đaci koji su do polaska u školu maštali kako će imati svoju vlastitu tablicu, da po njoj pišu i brišu do mile volje, jer, one tuđe im nisu bile dostupne, pogotovo, ako je na njima već bila napisana zadaća, donešena iz škole, i nije se smjela ni gledati, a kamoli dirati, da se ne daj bože neko slovo ili neki broj ne bi pobrisao.
Nekadašnje tablice bile su izrađene od tankog sloja kamena škriljca sa drvenim okvirom, a na tablici se pisalo zašiljenim kamenčićem, koji se zvao pisaljka i koji je ostavljao bijeli trag. Na jednoj strani pločice crvenim linijama bile su označene crte za pisanje slova i riječi, a na drugoj strani su bili ucrtani kvadratići za pisanje brojeva i računanje. Na drvenom okviru pločice svaki je učenik obavezno morao imati privezanu navlaženu spužvicu, takozvanu brisaljku i suhu krpu radi brisanja i sušenja.
Međutim, na upisu u prvi razred osnovne škole 1957. godine učiteljica su đacima i roditeljima prenijele kako su od te godine ukinute i tablica i pisaljka i brisaljka, a morali su kupiti teke, pisanske sa uskim i širokim linijama, računske, sa kockicama, i geometrijaske bez linija. Pisanske teke širokih linija dolazile su tek kasnije, u trećem. Jedna teka je bila za školski rad, a druga za domaći. Znači šest komada. Za likovno su bile dovoljne drvene bojice, pakovane po 6 ili po 12 komada u boji, i mali blok, broj 2 ili 3. Od knjiga Bukvar i Računica. Od pribora za pisanje, samo olovka. Tintom, držalom i perom, pisalo se tek od drugog razreda. Za hemijsku olovku nije se tada ni znalo, a nalivpero je imao, možda samo direktor škole. Uz olovku, naravno, dolazili su oštrilo i gumica. Sve to se onog vremena stavljalo u finu drvenu pernicu. Sve u svemu, i to je bilo značajne težine.
A tašna za školu? Ni blizu ovih današnjih. Obična, kožna, preklapala se sprijeda. I imala dvije kopče. Tek kasnije su došle one plastične, koje su smrdile na plastiku barem nekoliko mjeseci, a i nove knjige u njoj. Ta tašna imala je jednu otvorenu pregradu s jedne strane i „rajsferšlus” odozgo. Taj „rajsferšlus” bi vrlo brzo otišao, i tašna je najčešće svu godinu nošena otvorena. Doduše, bilo je i tada ruksaka, ali baš onih pravih. Lovačkih.
I toga vremena bilo je djece koja nisu imala ni za teka, ni za knjiga. A snalazilo se kako je ko znao. Knjige su najčešće išle od starijeg na mlađeg. Uostalom, kao i odjeća i obuća. Samo su se teke kupovale. A tašne, pernice, olovke i bojice, koje se ne bi potrošile u toku jedne školske godine, prenošene su dalje. Ista stvar je bila sa priborom za fizičko. Patike bi godinama smrdile po tašni, kao i crni šorcevi i bijele majice, i kod muških i kod ženskih.
Još malo o školskom priboru. Bilo je finih bijelih mekanih gumica, koje su fino brisale, ali i onih malo grubljih, koje bi, ako bi malo jače počelo brisati, vrlo brzo napravile rupu na listu od teke.
Pisanje je bio pravi problem. Bilo je male raje, koja bi toliko upirala olovkom da bi se na trećem ili četvrtom listu ispod, znalo šta se pisalo. Kasnije je iskustvom dolazila sposobnost lijepog pisanja. Skoro čitavo prvo polugodište prvog razreda provodilo se pišući u teku, tanka debela, kosa uspravna. I štampana slova. A račun, samo do dvadeset. Tih prvih godina teke su bile od nekog grubog papira, valjda od reciklaže, a bilo je i teka sa finim glatkim papirom. Ali, one su bile skoro duplo skuplje.
Tih godina, đaci su imali obavezu da nose kape francuzice, sa obaveznom oznakom razreda na kapi. To je bilo nešto kao činovi u vojsci. Ali, i to je kao obaveza ukinuto narednih godina. Obavezne su bile crne školske kecelje za djevojčice, kako bi svi bili jednoobrazni, a plave radne bluze za dječake. Tek mnogo kasnije, škola je postala modna pista, kad se i po tašnama, odjeći i obući, a bogami i po dolasku do škole autima, mogao razaznavati društveni i imovinski status nekog đaka.
Danas je samo je pitanje vremena kada će i osnovci na nastavu početi nositi tablet umjesto teka. Nekadašnje tablice su bile standardne veličine, dimenzija 27 x 18 centimetara. Koliko je to bilo incha, izračunajte sami?
Ako su se nekada đaci pravdali riječima da su napisali zadaću, ali da im je usput do škole neko pobrisao tablicu, uskoro će se u istom smislu moći čuti: „Napisao sam zadaću, ali mi je kolega kliknuo delete!”
Smail Špago
novasloboda.ba
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen