Skoro zaboravljeno zanimanje: Potkivač konja

Nekada je zanimanje potkivač konja bilo traženo i cijenjeno, u najmanju ruku kao što je danas dobar automehaničar, ili vulkanizer. Nije bilo kuće a da nije imala konja, a konju su se sa vremena na vrijeme morale promijeniti potkovice, ili staviti nova, na mjestu otpale, ili izgubljene.

Možda i sada ne bi pisali o ljudima, koji se bave ovim zanimanjem širom svijeta, da se nije pojavio interesantan članak u medijima o Georgu Stinaueru, za koga je napisano da je svjetski šampion u potkivanju konja, a da uz to, želi napisati jednu revolucionarnu knjigu o tom zanimanju.

Georg Stinauer je mlad čovjek, tek 31 godina, rođen u Ebersbergu u Bayernu (Njemačka). U ovo zanimanje ga je uvela neograničena ljubav prema konjima, a sada u oglasima za svoj posao dodaje kako je potkivač konja sa državnim ispitom. Dakle, majstor svog zanata.

Pokivanje konja je za njega više od samog posla. Već deset godina, on je sa svojim alatom na putu. Od štale do štale, od imanja do imanja. Njegov kalendar je ispunjen danima unaprijed, pa čak i mjesecima, ali u slučaju potrebe stiže i prekoredno. Poznat je njegov crveni kombi, kad se pojavi u nekom mjestu. Posao obavlja na vlastitu, ali i na radost ljudi, čijim konjima postavlja „novu obuću“.

Državnih škola za potkivače konja u Njemačkoj je svega osam. On je svoju diplomu stekao u školi u Rheinlad Pfalzu i prilikom ispita bio je drugi po znanju i ocjenama.

Misliti na budućnost, obrazovati se, postati bolji, to je za njega sastavni dio svakodnevnog posla.

Čak je dva puta išao na doškolovavanje u Švajcarsku, u štale međunarodno priznatog jahača konja  Ludgera Beerbauma i među 200 polaznika iz čitavog svijeta bio najbolji. A kad jedan dobar potkivač konja radi svoj posao, on ne gleda samo kopito, nego i smještaj potkovice uz pomoć radiografije. On tako želi saznati šta se dešava dublje u kopitu konja, šta utiče na odluku, hoće li konja potkovati na klasični način željeznom potkovicom, ili možda plastičnom, uz pomoć novih tehnologija.

Kada se iz blizine posmatra kako ovaj potkivač radi precizno svoj posao, prvo što pada napamet su medicinskei paneli, unutrašnja vlakna, kosti, prolaz tetiva i ligamenata. Prava mala medicinska laboratorija. Tom prilikom, ulogu igra i čitava anatomija konja, a sve to njega razlikuje od ostalih kolega u poslu. Sve to se čini, kako bi potkovani konj kasnije mogao što bolje hodati i kretati se. Zbog toga je išao na obuku i kod bravara, i kod metalaca, ali i dizajnera, kako bi kroz tu prizmu posmatrao konja i provođenje svoga posla.

A kad sve ovo posmatra neko sa strane, ko s ovim poslom nema baš neke blage veze, postaje mu jasno o čemu se radi kad sazna, da se ovdje radi i o običnim konjima, za svakodnevne poslove na imanju, čija vrijednost se kreće do nekoliko hiljada eura, ali i o konjima u sportu, čija vrijednost se  procjenjuje na desetine i stotine puta više.

U obavljanju svoga posla, dospio je i do bogatih šeika u arapskim Emiratima, gdje su mu nudili basnoslovne sume da ostane. Tokom boravka tamo, jednom vlasniku konja je preporučio da je za njegovog konja najbolje da ga nikako ne potkiva, obzirom da se kreće po pjeskovitom tlu.

O svojoj knjizi, koju želi objaviti, govori: U udžbenicima o potkivanju konja još uvijek se nalaze slike napravljene prije 100 i više godina, i takve upućuju na izučavanje i obavljanje zanata u ovo vrijeme.

On svoj posao već nekoliko godina dokumentuje, a i sam je napravio neke alate, koji mu mnogo pomažu u sadašnjem obavljanju posla. Kao prvo, tu je stolica na točkovima, pomoću koje obavllja posao i štiti sam sebe, zatim, tu je debela teka u kojoj notira svaku promjenu položaja nogu i kretanje kopita konja. Nakon potkivanja, mjeri ugao omotača kopita prema tlu.

U međuvremenu, postoji i čitav niz seminara za potkivanje, kako za stručnjake, tako za obične ljubitelje konja. Sve se to radi za dobrobit konja i za njegovo bolje kretanje.

I na kraju i cijena. Za sat-dva posla oko jednog konja, on uzima 150 do 200 eura. On sam je već patentirao jednu specijalnu potkovicu, koja objedinjava prednosti različitih materijala, kao što su metali, vještački materijali i aluminijum.

On radi i na obuci svojih nasljednika, za zanimanje koje je i u Njemačkoj bilo pred izumiranjem.

Sada se situacija promijenila, jer, pored toga što se povećava broj konja, mora se povećavati i broj ljudi koji vode brigu o njima. Kako sam Stinauer kaže: Posla ima toliko, da ga ne može osvojiti.

Možda je ovaj tekst nekome dao ideju?

(izvor:sdz)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Kroz mostarsku čaršiju kakve više nema – Onešćukova (Đeriz - Priječka čaršija)

U časopisu „MM Revija“, koji je izlazio tokom 1996. i 1997. godine, u nekoliko nastavaka objavljen je tekst Hilmije Šiširaka pod naslovom „Mostar – čaršija kakve više nema“.

Na ovom mjestu ćemo u više nastavaka čitaocima predstaviti njegov originalni tekst, uz pokušaj da svaki segment teksta što tačnije ilustriramo fotografijama iz bogate arhive sa stranice www.cidom.org. Ovaj dio je, ustvari, dodatak materijalu kojega je g. Šiširak uspio skupiti u periodu nakon izlaska teksta „Mostar – čaršija kakve više nema“. Ovaj pisani materijal je samo dio široke lepeze događaja u prošlosti Mostara, koji proističe iz historiografskih i drugih pisanih dokumanata iz arhivske građe. Imajući u vidu vrijednost tih dokumenata, može se konstatovati da je Mostar bio prava riznica interesantne prošlosti sa mnogo događaja koji su opisali njegovu prošlost. Važno je napomenuti – veliki dio u rasvjetljavanju prošlosti Mostara se odnosi na usmena kazivanja starijih Mostaraca

Na samom uglu Onešćukove ulice kod skretanja za Jusovinu, u vrijeme osmanske vlasti nalazio se jedan mali dućan sa ćepenkom u kojem se prodavalo voće i povrće. Danas je na tom mjestu restoran Šadrvan. Tako je uz ovu prethodnu radnju s voćem i povrćem bila i jedna manja aščinica čiji je vlasnik bio neki Avdo zvani Megaš. Inače u vrijeme osmanske vlasti ta ulica se zvala Đariz, što na turskom znači kanal. Naime tuda su prolazili kanali preko kojih su se oborinske vode i rukavci Radobolje slijevali u Neretvu. Veći dio tadašnjih magaza i dućana u Đerizu je imao ćepeneke. U kasnijim godinama veći broj ćepeneka u ulici je bio preadaptiran, pa se u nizu pojavljuju nove djelatnosti kao što je pradavnica stare odjeće, obućarska radnja vlasnika Raljevića, zatim jedna mala kafana i slično. U toj ulici, idući od Starog mosta prema zapadu, s desne strane je bila limarska radnja čiji je vlasnik bio Džudža, zatim malena radnja kao vrsta šnajderaja, a odmah uz džamiju Tabačicu sa zapadne strane bijaše maleni improvizirani objekt s nadstrešnicom u kojem su se prodavali pekarski proizvodi. Idući dalje Đerizom dolazilo se do lijepog restorana Vakufa kojega u svom putopisu opisuje švedski putopisac dr. August Heimer. Ranih 1960-ih preko puta restorana Vakuf, nalazila se kovačka radnja, a u produžetku buffet Šumadija, karakteristična po tome što joj je natpis bio ćiriličnim slovima s dva slova F u nazivu buffet.

Slika 1 – Panorama Priječke čaršije iz 1930-ih

Slika 2 – Priječka čaršija (fotograf Federico Patellani) 1941.

Slika 3 – Priječka čaršija (fotograf Federico Patellani) 1941.

Slika 4 – Priječka čaršija (fotograf Federico Patellani) 1941.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Grad na 41°C

1. august 2017.

"Najviše izmjerena temperatura za područje Hercegovine u 14 sati bila je u Čapljini 40 stepeni, dok je u Mostaru izmjereno 38. Ipak maksimalna temperatura u Mostaru danas je mogla dosegnuti i koji stepen više", jer se ti podaci prikupljaju na osnovu mjerenja hidrometeorološke stanice na Bijelom brijegu.

Neslužnena mjerenja pokazivala su koji podiok više, tako je naš objektiv iza 14 sati na termometru u hladu Fejićeve ulice snimio visokih 41 stepen.

U Mostaru najviše ikad 46, u Sarajevu 40 stepeni

Iako se u narednih nekoliko dana očekuju izrazito visoke temperature, čak i iznad 42 stepena u hladu, teško da će se oboriti temperaturni rekord ovog ljeti najvrelijeg našeg grada. Najviša temperatura ikad u Mostaru zabilježena je prije 116 godina i to 1901. kad je bilo vrtoglavih i teško zamislivih 46,2 stepena. Usporedbe radi rekordna temperatura za Sarajevo je 40 stepeni, što je izmjereno isto tako daleke 1946. godine. Iz Federalnog hidrometeorološkog zavoda kazali su nam da ne treba sumnjati u ispravnost tih mjerenja, jer su se i tada morali poštovati strogi međunarodni standardi.

Metereolozi znaju kazati kako postoje desetljeća koja su bila toplija. To se posebno odnosi na razdoblje između 2001. i 2010. kada je postignuto mnoštvo temperaturnih rekorda. Tako je, 24. avgusta 2007. u Mostaru je izmjeren 43,1 stepen, godinu dana prije, 29. jula, 41,2. Ovaj period mogao bi porušiti te rekorde.

Građani u dobroj mjeri slušaju savjete ljekara, ulice u vrijeme najvećih vrućina su puste, kao i bašte popularnih kafića. Zanimljivo je da su i čekaonice mostarskih hitni službi u to doba obično prazne, ljekari u to vrijeme imaju samo vanjske intervencije, a gužve su uobičajene u kasnim poslijepodnevnim satima i u toku noći.

Jedini dio Mostara u kojem vladaju gužve bez obzira na temperaturu je Stari grad. Trgovci s kojima smo razgovarali kažu da broj turista koji obilaze ovaj turistički dragulj nije manji po velikim vrućinama.

(klix.ba)

Ovaj sport jednostavno volimo

Najbolje slike sa Svjetskog prvenstva u odbojci na pijesku 2017. sa ostrva na Dunavu u Beču.

Na Svjetskom prvenstvu, koje se održava od 28. jula do 6. avgusta u Beču, učestvuje po 48 ženskih i muških timova u borbi za titulu. Mjesto oržavanja prvenstva je jedno ostrvo na Dunavu u sred glavnog grada Austrije. Samo glavni teren nudi mjesta za 10 hiljada gledalaca. Od prvog dana, svakodnevno, navijači glasom navijanjem bodre svoje miljenike.

Dame su u punom pogonu. Za njih od 2. augusta počinje k.o runda.

Kubanke Lidiannis Echeveria i Leila Martinez, od samog početka su bile autsajderi, i daleko od subotnjeg finala.

Sasvim drugačije je sa Čehinjama, Barbora Hermanova i Marketa Slukova su prošle godine ponijele srebro sa Evropskog prvenstva i sa velikim ambicijalama startale i na Svjetskom prvenstvu. U grupnom dijelu takmičenja pobijedile su u sva tri susreta.

U samom vrhu su i Njemice, pobjednice sa OI 2016. u Riju, Kira Walkenhorst i Laura Ludwig, koje su grupnu fazu prošle bez problema. Uz to, Laura Ludwig (31) ima želju da sa zlatom iz Beča zaokruži sve osvojene velike titule. Pored olimpijskog zlata, prošle godine je osvojila i Evropsko zlato.

Ovaj sport je poznat po tijesnoj i oskudnoj odjeći sportistkinja i sportista. Stoga se i sponzori bore da sa svojom reklamom dođu na najvrijednija mjesta sportistkinja.

Naravno, i Beč je ove godine zahvaćen talasom ekstremnih temperatura i topline. Stoga je, kako za učesnike, tako i za gledaoce, ugodno zahlađivanje u svakoj mogućoj formi.

Austrijska televizija je na svojim kanalima planirala 70 sati live prenosa sa prvenstva.

Finale u ženskoj konkurenciji je u subotu 5. augusta , a za muškarce, dan kasnije, 6. augusta.

(izvor:web)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Na dasci, Dunavom do Crnog Mora

Više od dva mjeseca trebaće Pascalu Rösleru da veslajući na dasci rijekama Isarom i Dunavom stigne od Münchena, preko Budimpešte i Beograda do Crnog mora. A kako je pred polazak na ture rekao, njegov poduhvat posvećuje boljoj zaštiti okoline. Ukupna dužina ture iznosi tačno 2500 kilometara.

Ovo nije prvi put Rösleru da preduzima sličan poduhvat. Prošle godine je, stojeći na dasci, veslao punih 12 dana i prevalio udaljenost od 500 kilometara do Beča.

Veslanje na dasci je promijenilo njegov život. Kako kaže, dugo vremena je tražio nešto, što stvarno želi raditi, i kaže, konačno se pronašao u ovome.

Svako ovakvo veslanje preduzima u dobrotvorne svrhe. Donacije za njegovo veslanje od prošle godine, u visini od 8.500 eura, otišle su u fond za zaštitu prirode Bayerna. Nada se da će se i ove godine biti dosta donacija. A kako kaže, kad je za svašta moguće činiti reklamu, zašto ne i za prirodu.

Svojim veslanjem zalaže za zaštitu vodotoka, vraćanje vodotoka prirodi i međunarodne projekte u tom smislu. Osnovao je udruženje „Čista voda za generacije“, (Pure Water for Generations), uz podršku njegovih prijatelja zaštite okoline. Javilo mu se čak 30 dobrovoljaca da ga prati tokom veslanja, na prvoj dionici rijekom Isar, od Friesinga do Landshuta.

On će do septembra proveslati kroz deset zemalja, uz napomenu da ovo putovanje izvodi za svoj ćeif i dušu, ne želi nikakvu trku, brzinu, niti rekorde, ne želi da on bude u centru svega, nego ciljevi zbog kojih ovo radi. Zbog toga je na polasku zamolio svoje prijatelje za trenutak tišine.

Tako je i krenuo na prvu etapu. Na dasci nema puno toga, nešto malo za prezalogajiti usput, u nepromočivoj kesi u ruksaku.  Pa neka mu je sa srećom, do Crnog mora.

Ili, kako bi to neki naši rekli: „Znaš li ti bola’ gdje je Crno more?“.

Uz želju, da dovesla do tamo.

(izvor:sdz)

Smail Špago

Kad Vikinzi udare po pivi

Cool brodić, vjerovatno bi rekli Australijanci. Koliko limenki piva, pomislili bi Nijemci. A Vikinzi sa slike, su njihov brod, za jedno specijalno takmičenje, obložili bezbrojnim limenkama od pive.

Naime, na regati „Lions Beer Can Regatta“, koja se održavala u Darwinu, gradu na sjeveru Australije, nastupali su timovi sa plovilima, koja su djelimično bila izgrađeni od pivskih limenki.

Sav prihod sa takmičenja otišao je u dobrotvorne svrhe. Ove godine, nagradu je dobila obalska straža.

A što se tiče obalske straže, i u australijskim vodama važi pravilo da kapetan broda ne smije imati više od 0,5 promila alkohola u krvi.

Postavlja se pitanje, ko li je sve u sebi ponio tolike promile od ostalih limenki.

(izvor:stern)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Kad mama leti iznad krovova Budimpešte

Na premijeri Svjetskog prvenstva u slobodnim skokovima u vodu sa velikih visina (High Diver), 2013. godine u luci Barcelone, Anna Bader (33), njemačka skakačica osvojila je bronzu. Ovi skokovi se nalaze u regularnom dijelu programa svjetskih prvenstava u vodenim sportovima od prvenstva 2013. godine u Barceloni.

U Budimpešti, na upravo završenom Svjetskom prvenstvu, žene su skakale sa 20, a muškarci sa 27 metara visine, sa jedne čelične skakaonice, u bazen na obali Dunava, ispred spektakularnih kulisa mađarskog parlamenta. Anna je na kraju bila peta. Njenim skokovima su ovog puta nedostajali veći koeficijenti težine, ali je i to bilo iz jednog dobrog razloga: Ona je pauzirala godinu i po dana, a prije deset mjeseci, ona i njen muž, poljski skakač Kris Kolanus, postali su roditelji.

“Svaka majka to zna iz vlastitog iskustva. Sada na prvo mjesto dolazi dijete”, rekla je Anna nakon finala.

Kćerkica Roxana, takođe, je bila prisutna finalnim skokovima- Naravno, u pratnji djeda i bake.

(izvor:sdz)

Smail Špago

(NovaSloboda)