Priča o fudbalskoj Pepeljugi

Jeste li čuli za SD Eibar u Primera division u Španiji?

Ništa nije nemoguće

SD Eibar, priča o fudbalskoj Pepeljugi

Klub SD Eibar iz španske provincije novi je član španske Primera division.

Prije nekoliko godina nešto slično se dogodilo u Njemačkoj kad je TSG Hoffenheim za nekoliko godina protutnjao nižim ligama, i ustalio se u Bundesligi. U španskoj Primera division od ove sezone u društvu Reala, Barcelone, Atletika i ostalih, gledaćemo jedan mali klub iz Baskije, koji na svom stadionu može primiti tačno 5.250 gledalaca. Mjesto Eibar ima 27 hiljada stanovnika, a njihovi miljenici su prošle sezone bili prvaci druge lige Španije, poznatije kao Segunda.

Stadion, Estadio Municipal de Ipurna nalazi se u samom centru ovog mjesta, a najbolja mjesta za gledanje utakmica su okolne zgrade, visoke i do 70 metara. Za konačnu potvrdu učešća u Primeri i ostvarenja sna svih stanovnika ovog mjesta iz Baskijske provincije, udaljene oko 50 kilometara od grada Bilbao, morala je biti položena finansijska garancija od 2,1 milona eura. Klub nije imao toliko sredstava u blagajni i naravno, pripomogli su vjerni navijači. Povratna donacija iznosila je 50 eura. Ključ ovog modela zasnovan je na bliskosti kluba i navijača, pošto klub sve do sada nije imao niti jednog sponzora. A u tome i jeste bila bitna razlika između ovog kluba i gore pomenutog Hoffenheima, koji je imao sponzora.

Uz ulazak u prvu špansku ligu klub Eibar ove godine slavi i 75 godina postojanja. Svoju suverenost u 40 susreta Segunde potvrdili su dva kola prije kraja, u utakmici u kojoj su pobjedili nekadašnjeg prvoligaša Deportivo Alaves. Nakon zadnjeg sudijinog zvižduka na teren je ušlo svih 5.250 gledalaca, da proslave zajedno sa igračima.

Mjesto Eibar je do sada najmanje mjesto u Španiji, iz kojeg dolazi jedan prvoligaš. I za špansku fudbalsku javnost ovaj plasman je veliko iznenađenje, a štampa je taj plasman nazvala “pričom o Pepeljugi”. Igrački kadar na tržištu ima trenutnu vrijednost od 6,9 miliona eura. Najveća prednost ekipe je odlučnost i stabilnost u odbrani. U 40 utakmica Segunde primili su svega 27 golova, a dali 47. Najbolji strijelac po imenu Jota dao je 9 golova.

Dakle, novo ime, ali i možda bude i koje iznenađenje u Primeri. Vrijedi upamtiti: SD Eibar.

Nek im je sa srećom.

Briselski tepih od 750.000 cvjetova begonije

Svake druge godine, na briselskom Grand place prostre se jedan ogromni tepih od cvijeća.

Ove godine, za izradu tepiha bilo je korišteno 750 hiljada cvjetova begonija, ili 300 cvjetova po kvadratnom metru. Tepih je dimenzija 24×77 metara. Od cvjetova je bio napravljen tepih sa turskim ormamentima, nešto slično kao kod naših starih ćilima.

Postavljanjem tepiha sa ovim ornamentom obilježen je dolazak prvih turskih gastarbajtera u Belgiju, prije tačno 50 godina.

Neobične motive na cvjetnom tepihu crvene, narandžaste, ružičaste i žute boje pravilo je nekoliko dana oko 100 radnika. Trg u Briselu, u vrijeme postavljanja tepiha, godinama privlači veliku pažnju stanovnika tog grada, kao i velikog broja turista.

Prvi tepih na Grand placeu postavljen 1971. godine, a svaki put ima drugačiji izgled.

Smail Špago

novasloboda.ba
 

Jedna najobičnija stvar na svijetu

Amerikance je zaludila fotografija koja prikazuje zaposlenika jednog supermarketa kako veže cipele star­ijem gospodinu. Keith, zaposlenik supermarketa u Ormond Beachu na Floridi, snimio je svog kolegu kako starijem kupcu veže vezice na cipelama, a fotografiju objavio na Facebooku.

Keith vjerojatno nije ni slutio kakvu će lavinu pokrenuti njegova fotografija. Nakon što je javnost vidjela ovo dobro djelo, jednos­tavno su morali doznati ime zaposlenika - Gagea Bouchera. Uz svoju fotografiju Keith je naveo: "Starac nije mogao doseg­nuti svoju cipelu, a Gage mu je zavezao tu, ali i drugu cipelu, i sve to uz smiješak".

Mladić plemenitog srca Gage Boucher skromno je prokomentirao foto­grafiju rekavši da je učinio ono što bi i svi drugi učinili u toj situaciji. "Pokušao mi je dati novac, na fotografiji možete vidjeti da poseže za novčanikom, a ja sam rekao da ne treba", kazao je mladić medijima. Tako sitna gesta, a izazvala je toliku pažnju u cijelom svijetu. Nije u pitanju samo problem "nevaspitane omladine", na šta se prvo pomišlja, nego u prvom redu činjenice da u ovom konzumerskom, egoističnom svijetu neko uopšte želi nekom da pomogne.

Još zbog nečega vrijedi pozdraviti ovaj gest mladog Amerikanca. Zapravo, svaka čast medijima koji su od jedne sitnice napravili svjets­ki zanimljivu vijest. Nekako smo oguglali na obične stvari, u čemu prednjače upravo mediji. Najviše ih zanimaju skandali, estradne i sportske zvijezde, bombe i političke afere. Eto, i sitnica može biti prvorazredna vijest!

(spektar)

Novi trend na internetu: Kanta ledene vode na glavu

Ice buket challenge, ili ledeni izazov, trend je na internetu. Povod ovoj akciji je podizanje svijesti o teškoj bolesti ALS (Amitrofična laterlana skleroza), koja je najčešće smrtonosna, zahvata sve mišiće tijela, oboljelog na kraju ostavlja potpuno nepokretnog, ali i potpuno svjesnog svog stanja.

Akciju prikupljanja pomoći za finansiranje pomoći za dalje istraživanje i traženje lijeka protiv ove opake bolesti pokrenula je svjetska organizacija ALS Association. Neobičnoj akciji, u kojoj se svjetski poznate ličnosti polijevaju kantom hladne ledene vode, pri tome doniraju novac za istraživanje i prozivaju sliedeća tri kandidata da se priključe, do sada se odazvao veliki broj prominentnih ličnosti iz svijeta.

Akcija je postala hit i među običnom rajom na facebooku. Od naših svjetskih zvijezda, akciji se među prvima pridružio Edin Džeko sa svojim saigračima iz Manchester Cityja, Vincentom Companyjem i Joe Hartom.

Na prvi pogled, ovo je besmisleni trend, ali su mnogi prepoznali njegovu svrhu i odlučili pridružiti se. Između ostalih, pridružili su se Mark Zuckerberg i Bill Gates, a prema izvještaju nekih svjetskih medija, postoje i vrlo poznate ličnosti koji su odbili priključiti se.

Istovremeno su se pojavili i kritičari akcije, dajući primjedbu da se bespotrebno prolijevaju ogromne koliline vode, dok, istovremeno, u svijetu postoje krajevi gdje ljudi bukvalno umiru od žedi, kao i to, da jedan dio prominentnih koristi ovu akciju za ličnu promociju.

Sve ovo je naravno i jedna vrsta zabave, a raja se nada da će se i neke naše usijane glave uskoro početi polivati ledenom vodom, kako bi bar malo ohladili.

Smail Špago

Mostarom nekad i sad: Pravoslavna crkva

Saborna crkva svete Trojice bila je u vrijeme kad je izgrađena, 1873. godine, najveća pravoslavna bazilika u BiH.

O postojanju mostarskih pravoslavaca svjedoči nam zapis francuskog putopisca Paullet-a iz daleke 1658.godine, gdje ih spominje i naziva Grcima.

Postoje, takođe, dokumenti da je u Bjelušinama postojala jedna ćelija za molitve (kuća sa stanom koji je početkom 19. vijeka bio u ruševnom stanju), u kojoj su se obavljali vjerski obredi pravoslavaca. Mostarski pravoslavci obratili su se mostarskom kadiji s molbom da im izda odobrenje za popravak te crkve. Kadija je formirao komisiju koja je utvrdila stvarno stanje ruševine, kao i njene dimenzije. Na osnovu rezultata te procjene, muftija Sejid Abdulvehab izdao je fetvu da se crkva, koja je dotrajala, može na istim temeljima i u istim dimenzijama opraviti, s naglaskom da „ne smije biti veća od prethodne ni za jedan pedalj, čak ni za jedan prst”.

Tako se 1833. godine počela graditi Stara pravoslavna crkva, a dovršena je 1835. godine. Sam njen oblik i veličina svjedoče o vremenu u kome je izgrađena, o vremenu kada nije bilo uobičajeno graditi vjersku građevinu izuzev džamije. Njen krov se jedva vidi  iza ograde i ničim se ne razlikuje od krova obične kuće. Na ovoj crkvici vidi se uticaj dalmatinske graditeljske škole, bar što se zvonika tiče. Iste godine ju je, na Čistu nedjelju, osvještao vladika Josif i promijenio joj ime od hrama Pokrova u hram Roždestva Presvete Bogorodice.

Već od iste godine, počelo je prikupljanje novca za izgradnju mnogo veće crkve, kada prilike budu to dopustile. Novac se prikupljao od srpskog življa Mostara, a dosta sredstava se uspjelo prikupiti u južnoj Mađarskoj i Rusiji, pa je odmah kupljeno zemljište ispod postojeće stare crkvice. Po idejnom rješenju arhitekta Momira Korunovića, nova se pravoslavna crkva počela graditi 15. marta 1863. godine. Za vrijeme gradnje, došlo je do zastoja izvođenja radova zbog nedostatka finansijskih sredstava, ali i zbog više propusta glavnog graditelja Spasoja Vulića iz Tetova, pa je nastavak gradnje dodijeljen majstoru Andriji Domjanovu iz Velesa, koji je izgradnju te nove impozantne katedrale u vizantijskom stilu s 30.metarskim zvonikom i s četiri kupole u pozadini (jedna veća i tri manje) završio 1873. godine.

Saborna crkva svete Trojice bila je u ono vrijeme najveća pravoslavna bazilika u BiH.

Crkva je zapaljena 6.januara 1993. godine, na Badnji dan, pri čemu su ostali samo vanjski zidovi, zvonik i jedno zvono. Danas se obnavlja.

Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Mostarom, nekad i sad: Ćose Jahja džamija

Ćose Jahja-hodže džamija nalazi se na Musali, na uglu Braće Brkića i Fejićeve ulice.

Džamija se nekad zvala i Krehina džamija, jer izgleda da je glavni graditelj bio potomak porodice Kreho.

Inače džamija je građena od lomljena kamena, pokrivena četverostrešnim krovom. Na džamiji nema nikakva natpisa pa se ne zna kada je točno sagrađena, no zasigurno je to bilo prije 1620. godine. Možemo samo pretpostaviti da je osnivač ove zadužbine vjerovatno bio učen i bogat čovjek, a poticao je iz porodice Ćosa, porijeklom iz sela Bratača u opštini Nevesinje, odakle je jedan od predaka, ko zna kad u prošlosti, doselio u Mostar i nastanio se na Carini.

U prošlosti je imala nisku kamenu munaru svega 12 metara visoku, a imala je i malo predvorje. Do kraja 1878. Godine, Musala je bila sa svih strana ograđena zidom i u njen krug moglo se ući samo iz dvorišta Ćose Jahja-hodžine džamije, gdje su se nalazila mala vrata. Tek nakon dolaska Austrougarske zid oko Musale je srušen, te je stvoren prostran trg. Kada se gradila Vakufska kuća na Musali (zgrada Putnika) 1937. godine, zbog stvarne mogućnosti da se munara ove džamije ne bi vidjela s Musale zbog visine nove građevine, odlučeno je da se munara razmontira i sagradi viša.

Te godine je i Alajbegovića česma premještena sa svoje izvorne pozicije na onu gdje je i danas. U dvorištu džamije bilo je sagrađeno turbe braće Kreha. Počivalo je na šest stubova i u stvari su to bila dva turbeta spojena u jedno, jer su tu počivala dva brata. Prilikom rekonstrukcije džamije 1937. godine i to turbe je demontirano, te smješteno negdje u skladište da čeka bolje dane. Dobro se načekalo, jer ga se tek 50.ak godina kasnije netko sjetio i montirao ga ponovo, alina sasvim drugoj lokaciji – na Šehitlucima, ispred Vučjakovića džamije, gdje se i danas nalazi.

Džamija je stradala u zadnjem ratu 1992. – 1995. godine, a obnova i rekonstrukcija cijelog kompleksa džamije obavljena je između 1996 .– 2005. godine.

Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Mostarom, nekad i sad: Kriva ćuprija

Krivu ćupriju je sagradio Čejvan (Čehaja), i to nešto prije 1558. godine, što je čak osam godina prije negoli je izgrađen Stari most, 1566. godine.

Približno dvjestotinjak metara prije nego Radobolja izruči svu svoju vodu Neretvi, nalazi se mali kameni mostić s jednim lukom, koji neodoljivo podsjeća na Stari most – starijeg i slavnijeg mu brata, a poznat je pod imenom Kriva ćuprija. Prvi mu spomen nalazimo u Čejvanovoj zadužbini iz 1558. godine, gdje se kaže: „I prihodi će se trošiti na održavanje njegovog mosta na rijeci Radobolji”.

Temeljem ovog navoda može se nedvosmisleno zaključiti da je Krivu ćupriju sagradio Čejvan (Čehaja), i to nešto prije 1558. godine, što je čak osam godina prije nego što je Stari most (1566. godine) izgrađen. Po nepotvrđenim pričama koje se prenose iz prošlosti, Stari most je sagrađen po uzoru na ovaj – ovaj manji mu je poslužio kao maketa, kao eksperiment – hoće li veliki izdržati.

Preko ovog mosta se tokom dugog turskog perioda odvijao živ promet, jer je dugo vremena bio jedini prelaz preko Radobolje u njenom donjem toku. I hajvan i insan su hrlili preko njega da bi stigli u stari grad, koji je tada bio centar trgovine. Sve do prolaska željeznice kroz Mostar, 1884. godine, ovaj se most nalazio na glavnom putu, koji je vodio od juga prema sjeveru i obrnuto.

Regulacijom Radobolje i izgradnjom dva željezna mosta na njoj (Oručevića ćuprija i most na Šemovcu), prestala je Kriva ćuprija služiti svojoj svrsi, jer se nalazi duboko u koritu Radobolje i pristup k njoj je, i s jedne i s druge strane, nepodesan.

Na ovom objektu su 1967. godine izvršeni konzervatorsko-restauratorski radovi i tada je registrovan kao spomenik kulture. Izvodeći radove na regulaciji korita Radobolje u Starom gradu 1999. godine, izvođač je nespretno i nesretno okrenuo udar vode pod desni obalni temelj Ćuprije. Usljed jakog udara naraslih voda, izlokani su temelji i za dan i po Ćuprija se srušila. Tek 2000. godine je ponovo obnovljena.

Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago