Međunarodno izviđačko takmičenje “Mostarski susreti 2023”

 

U subotu će se održati Međunarodno izviđačko takmičenje “Mostarski susreti 2023”

Savez izviđača Grada Mostara organizuje tradicionalno izviđačko takmičenje međunarodnog karaktera “Mostarski susreti 2023”. Takmičenje ima tradiciju dugu 23 godine, a jedinstveno je po tome što se organizuje u 2 kategorije, i to Vesela olimpijada za poletarce i pčelice (uzrast od 7 do 11 godina) i Izviđački višeboj za mlađe izviđače i planinke (uzrast od 11 do 15 godina).

Takmičenje će biti svečano otvoreno u subotu, 6.5. 2023. godine u 10 sati na Španskom trgu, a odvija se po cijelom gradu.

Očekuje se oko 500 članova izviđačkih organizacija iz cijele BiH, kao i regiona.

“Prijavljen je rekordan broj ekipa iz BiH, Crne Gore, Srbije i Makedonije. 85 ekipa će se takmičiti u izviđačkim disciplinama za koje je potrebno znanje iz topografije, orijentacije u prirodi, čvorologije, a najmlađi će se takmičiti na Veseloj olimpijadi, koja je prilagođena uzrastu i programu Saveza izviđača FBiH za poletarce i pčelice”, saopćeno je iz Saveza izviđača Grada Mostara.

Grad Mostar je pokrovitelj takmičenja.

“Ovo je jedinstvena prilika da se promoviše izviđačka organizacija, jer će u subotu Mostar biti preplavljen djecom i omladinom izviđačkih organizacija koji dolaze da se takmiče u izviđačkim disciplinama. Prolazit će kontrolne tačke po cijelom gradu i na taj način upoznati sve znamenitosti Grada Mostara. Pozivamo sve građane i posjetitelje Mostara da nam se u subotu u 10 sati priključe na Španskom trgu na svečanom otvaranju”, navodi se u saopćenju.

(SIGMO)

Igra polo, malo drugačije

 

Igrači i sponzori sa velikim strpljenjem njeguju reputaciju polo igre. Elitni i sofisticirani, upoznaćete njihovu vrstu. U St. Moricu na “Cartier Trophyju”. U Dubaiju na “British Polo Day”. Ili u Marbeli na "BMW Polo Masters Touru". Najbolji svjetski profesionalci mogu se vidjeti na "Campeonato Argentino" u Buenos Airesu. Britanski kralj Charles III. se smatra entuzijastom, princ Vilijam i Hari takođe igraju.
Sadam Raji živi daleko od ovog svijeta. Ovaj 33-godišnjak je zvijezda sporta - gdje se polo igra malo drugačije. Teško i opasno, grubo i bez pravila. Li tačno: čisto. Stanovnici sjevernog Pakistana to zovu "freestyle polo", “slobodni polo” i ludi su za njim. “Igramo bez mnogo novca i bez ikakve pažnje međunarodnih medija", kaže Raji. “Za nas je polo više od igre, to je kultura, tradicija. Mi smo original.”
Raji je iz Gilgita. Mala prijestolnica regije Gilgit-Baltistan smještena je u zadivljujućoj prirodi, stješnjena u dolini između najviših planinskih lanaca na svijetu, Karakoruma, Himalaja i Hindu Kuša. Svaka mala zajednica u okolini ima polo teren, svako selo ima tim.
Najbolje životinje koštaju do milion rupija, što je ekvivalentno 4500 eura. Takva ulaganja mogu sebi priuštiti prije svega timovi koje je formirala vlast, a novac ponekad dolazi iz tajnih budžeta. Tu igraju profesionalci slobodnog stila. A utakmice vojske i policije smatraju se klasikom.
Sadam Raji igra odbranu u Gilgit-Baltistan A-timu, broj 5. Na Tiktoku ga zovu “Game Changer”, a njegovi padovi od kojih se diže kosa dokumentovani su na Fejsbuku. Tim pripada "GB Scouts", paravojnim jedinicama Ministarstva unutrašnjih poslova, Raji je jedan od mlađih. Od 2018. godine ima ugovor sa vojskom kao računovođa i kao polo igrač – profesionalac. U freestyle polo nema sudije, nema potrebe za kacigom, faulovi se ne kažnjavaju. Ako se usudite, možete odjahati protivniku direktno.
Timovi se sastoje od šest igrača, a ne četiri kao u modernom polu. Teren za slobodni stil (200 x 56 metara) manji je od međunarodnog standarda (275 x 183 metara). Lopta je napravljena od tvrdog drveta umjesto plastike. Gledaoci iza kamenih zidova do koljena na rubu terena moraju biti izuzetno oprezni kad im se približava brza igra. Za razliku od klasičnog pola, konji se ne smiju mijenjati. Ako igrač ili konj ne mogu nastaviti igru, protivnik također izvlači jednog jahača iz igre.
Dva okruga Chitral i Gilgit odvojena su prolazom Šandur, visokoplaninskom visoravni na oko 4000 metara nadmorske visine. “Krov svijeta”, kako ga ovdje zovu s velikim ponosom.
Još 1936. godine, jedan britanski kolonijalni oficir je upitio ljude iz oba okruga da igraju polo jedni protiv drugih na zelenoj livadi pored prevoja. I to je upravo mjesto gdje se danas nalazi najviše polo igralište na svijetu.
Svake godine u julu, Šandur Polo Festival se održava na 3720 metara. Do tamo se može doći samo u vozilu sa pogonom na sva četiri točka. Usred spektakularne prirode nalazi se šatorski kamp, 20.000 posjetilaca čavrlja na kristalno čistom planinskom jezeru, a tu navraćaju i turisti za treking i avanture. U pratećem programu nastupaju padobranci, pecaju se pastrmke, narodna muzika grmi, i sve to sa zadibljujućim pogledom na zavejane vrhove visine preko osam hiljada.
Prošle godine, u finalu, Chirak je pobijedio Gilgit sa 10:9.

Na slikama:

Fotograf Josh Bunzel dokumentirao je na visokim planinama Pakistana sasvim drugačiji oblik ovog, sporta elite - grub i bez pravila. "Dadang" je naziv velikog bubnja, i upravo tako zvuči.
Tradicionalna muzika prati cijelu igru
Pomoćnik priprema palice od drveta jabuke i smokve, koje se prilagođavaju svakom igraču individualno.
Završni šlif: Sve bi trebalo biti savršeno za finale na skoro 4.000 metara nadmorske visine
Šišanje sa pogledom: Frizer, kao i cijela ekipa, pripadaju vojnoj jedinici. Najbolje timove finansiraju vlasti. Borilački umjesto sofisticiranog: "Mi smo originalni"
Sadam Raji zahtjeva puno od svog znojnog konja u vazduhu. Njegov “progonitelj” iz Chitrala ima više od 60 godina.
Žrtva borbenosti: Igrač ekipe Gilgit-Baltistan povrijeđen je u padu.
Pobjednici iz Chitrala proslavljeni su tradicionalnom ceremonijom na leđima navijača.
Igra od njih traži sve – i od konja i od jahača.
Sadam Raji hladi svog iscrpljenog konja u rijeci.
Životinje moraju izdržati cijelu igru.
Njegov otac je postao legenda sa polo igrom. Čak ga je i smrt sustigla na konju.
U sobi za trofeje u svom domu u Gilgitu, Sadam Raji čuva trofeje koje je osvojila njegova porodica.

(stern)

(NovaSloboda.ba)

Iz monografije "Hercegovina" (1981), Univerzitet "Džemal Bijedić" i bista Džemala Bijedića

 

Na skupštini opštine Mostar, održane 24.02.1975. godine, donesena je odluka o organizovanju i izvršenju pripremnih radnji za osnivanje Univerziteta u Mostaru, a 16.05.1975. godine doneseno je rješenje o formiranju inicijatovnog odbora za osnivanje Univerziteta.

Osnivačka skupština Univerziteta je održana 11.02.1977. godine i na njoj je odlučeno da Univerzitet nosi ime po Džemalu Bijediću, a tri dana nakon toga je u sali Narodnog pozorišta svečano proglašen početak rada Univerziteta "Džemal Bijedić".

Univerzitet su sačinjavali: Ekonomski fakultet, Pravni fakultet, Građevinski fakultet, Mašinski fakultet, Pedagoška akademija, kao i instituti i zavodi iz Mostara i čitave Hercegovine.

Na godišnjicu smrti Džemala Bijedića, u krugu Univerziteta je postavljena njegova bista, rad vajara Zdenka Grgića.

(Armin/cidom/20230502)

Bilo nam je lijepo kad nismo bili na internetu - 30 godina www.

 

“Mi smi razmišljali, nismo pitali Google
Internet je pušten u javnost prije 30 godina, a krajem 1990-ih postao je pogodan za masovnu upotrebu.
Ako danas niste na internetu, izgleda da ste jedva sposobni za život. Rezervacija karata voz, avion, šaljete novac, zakazujete termine u službama, odgađate posjetu svom ljekaru, naručujete recept, naručujete hranu, kupujete u online trgovinama, kliknite na uslugu streaminga ako nema ništa interesantno na TV, – Ali, šta ako niste niste na mreži!
U prosjeku danas se provodi već više od četiri sata dnevno na internetu, a mladi ljudi čak i do deset sati!
Kako je život nekada funkcionisao bez interneta? Šta smo tada radili?
Kada smo tražili stan ili auto, ustajali smo u pet ujutro, stajali kod kioska za novine kako bismo se prvi dočepali stranica s oglasima.
Listali smo kroz debele enciklopedije da nađemo prevod ili značenje neke riječi. Google ili Wikipedia još nisu postojali.
Kada smo išli na odmor imali smo debeli Auto atlas puteva u krilu – i ipak stizali na odredište, makar i u stranoj zemlji. A Google Maps – nepoznato!
Kako bi saznali koji se film prikazuje u kinima, postojao je poseban broj u pošti, ili bi jednostavno usput pogledali na oglsnu tablu za kina. Trebali su nam dani da organizujemo neku zabavu, zvali telefonima, slali dopisnice sa mjestom i datumom. A chat grupe - pa šta je to?
Kada bismo noću ogladnjeli, tražili smo po špajizu ili frižideru. Usluga kućne dostave sa sofe putem aplikacije? Ne, toga nije bilo!

Mnoge stvari su danas jednostavnije. I prije svega brže.

Ali da li je sve zaista ljepše? Ne, nije sve ljepše!
Prošetali bismo gradom, od prodavnice do prodavnice, isprobali i kupili odjeću ili cipele u miru. I usput susreli nekoga poznatog, i ispričali se. Nismo naručivali na Internetu jednim klikom miša, pa ako ne odgovara veličina, vraćali povratnom poštom.

Pisali smo pisma rukom. A ne putem maila. Ispod je bila „Ljubav, pozdrav, i sve najbolje”.
Razmišljali smo o svemu - i nismo odmah pitali Google.
Nismo poslali brze emoji sličice sa tortom, putem telefona za rođendan. Odabrali bismo karticu, napisali je rukom, i poslali poštom.
Niko nije očekivao i tražio da budemo dostupni 24/7. Pogotovo ne šef. Slobodno vrijeme je bila naša svetinja. Kao i vikend i odmor.
I ako je bilo problema, zvali smo telefonom i razgovarali. A ne samo poslali SMS sa znakom "žao mi je".
I stvarno, bilo je jako lijepo kada nismo bili na internetu!

(spagos)

Ekstremno niska voda stvara probleme

 

Stalna suša i nedostatak vode i dalje opterećuju Italiju. Posebno je pogođen sjever ove mediteranske zemlje. Jezero Garda, na primjer, trenutno pati od izuzetno niskog vodostaja. U odnosu na prethodnu godinu, nivo je prepolovljen.
Prema podacima Comunità del Garda, informativnog centra za cijelu regiju jezera Garda, u jezeru koje je vrlo popularno među turistima, nivo vode između kopna i ostrva trenutno iznosi 46 centimetara, dok je prošle godine u istom periodu iznosilo je 99 centimetara.
Kao što se vidi na fotografijama i video zapisima, ostrvo San Biagio, poznato i kao Isola dei Conigli (ostrvo zeca), koje se nalazi na ovoj, najvećoj italijanskoj površini vode, sa kopna je bilo dostupno za prilaz pješačke, čak i od početka ove godine. Zbog nedostatka vode između malog ostrva i kopna formirao se tanak pojas kopna. Prema pisanju medija, ovaj fenomen privlači brojne turiste.
Po, najveća rijeka u Italiji, također je teško pogođena nestašicom vode. Vodostaj je već sada niži nego prošle godine, saopštila je u četvrtak okružna uprava nadležna za Po. Temperature u martu i malo kiše u sjevernoj Italiji su odigrale svoju ulogu. Pojedinačni mali pljuskovi proteklih sedmica nisu puno pomogli.
"Danas nam modeli predviđanja i svi prikupljeni podaci pokazuju zabrinjavajuću situaciju", rekao je generalni sekretar Po Authority, Alessandro Bratti. Stoga je pozvao na "uvjerljivu i odlučnu strategiju" za rješavanje ovog problema. Već u februaru stručnjaci su upozoravali na ogromnu sušu zbog niskog snježnog pokrivača u Alpima i nedostatka kiše.
Vlada u Rimu je prošle sedmice usvojila dekret koji predviđa dalekosežne mjere za borbu protiv suše. Treba formirati posebnog povjerenika i povjerenstvo. Vlada također želi osloboditi sredstva za obnovu oštećenih vodovodnih cijevi. U nekim područjima, više od 50 posto vode je izgubljeno zbog curenja iz loših cijevi, što je zemlju ostavilo osjetljivom na suše. Planiraju se i rezervoari za sakupljanje kišnice, postrojenja za desalinizaciju i povećanje ponovne upotrebe prečišćene otpadne vode.

(bbv)

(NovaSloboda.ba)

Sa stranica stare štampe: Lov zmija 1934. godine

 

Iz dva članka koji su objavljeni u listu "Pravda" od 02.02.1934. i 11.03.1934. možemo pročitati o hvatanju zmija i berbi ljekovitog bilja koje je prodavano njemačkim farmaceutima.

Iza ovih akcija stajali su mostarski Dom narodnog zdravlja na čelu sa dr. Lovrom Dojmijem i Sokolska župa Mostar.

"Hvatanje zmija – novo i unosno zanimanje hercegovačkih seljaka

Mostar, 1. februar

Ovdašnji upravnik Doma narodnog zdravlja, vredni i agilni g. dr. Lovro Dojmi, priredio je sa meštaniima lov na otrovne zmije po hercegovačkim krševima. Taj lov je doneo mnogim seljacima lepe sume novca. Seljaci su za svaku uhvaćenu zmiju dobijali po 25 dinara. Posao je, istina bio naporan, ali su ga seljaci ipak rado obavljali. Jednim rascepljenim drvetom oni su hvatali zmije, pa ih zatim stavljali u livene kutije. Tako upakovane zmije izvožene su za inostranstvo. Ovaj izvoz doneo je seljacima lepe sume novca, i, tako reći, otvorio jedno unosno zanimanje.

(Pravda)"

U drugom tekstu objavljenom u istom listu, mjesec dana kasnije, govori se detalnije o ovoj aktivnosti:

"Rentabilna grana seljačke privrede

Hercegovina izvozi zmije otrovnice

Aktivnost g. dr. Lovre Dojmia – Racionalizacija neobičnog lova.

Seljaci hvataju otrovnice golim rukama, a zatim ih žive šalju u Zagreb i inostranstvo.

Mostar 11. marta

Još pre dve-tri godine otpočeo je ovde intenzivan lov na hercegovačke zmije otrovnice, koje su poznate u naučnom svetu zbog svoga jakog otrova. Bila je redovna i nemila pojava da svake godine strada veliki broj ljudi i sitne stoke od otrovnih zmijskih ujeda. Ali do pre izvesnog vremena nije mnogo mario niko za ove prirodne nedaće hercegovačkog seljaštva. Nije se niko setio da ovo zlo spreči i narod oslobodi od večite zebnje, naročito leti. Kada i žene i deca većinom idu bosonogi za stokom i obavljaju svoje dnevne poslove.

Dolaskom g. dr. Lovre Dojmia za upravnika mostarskog Doma Narodnog zdravlja celo ovo pitanje dobija drugi izgled i stvar se pokreće sa mrtve tačke. Mlad i agilan, g. dr. Dojmi je odmah stupio u veze sa stranim naučnim institutima, budući da je prethodno bio obavešten o njihovom potraživanju zmija otrovnica, radi proizvodnje seruma protiv samog ujeda. Posao je najpre otpočeo sa firmom Majster Bajer Lucius, odnosno njenim zastupništvom "Jugefa" u Zagrebu. Korisna akcija g. dr. Dojmi-a otpočela je u mesecu aprilu 1932. kada je došao u dodir sa g. dr. Traunerom, naučnim saradnikom "Jugefe" u Zagrebu. G. dr. Dojmi se odmah obratio svim srezovima na teritoriji Doma narodnog zdravlja u Mostaru. Na taj prvi poziv odazvala su se samo dva sreza: Posušje i Imotski. Kasnije, odziv seljaka bivao je sve veći, jer je i glas da će se svaka uhvaćena otrovnica plaćati po 20 dinara pukao daleko. Tako je počela prava trka za otrovnim zmijama. Cela porodica bi odlazila u lov. Korist je bivala dvostruka: zmije su se tamanile, a seljak je zarađivao. Za dva meseca uhvaćeno je preko 1000 zmija. Bilo je veštih lovaca koji su donoslili po 50 komada zmija. Obično je išlo društvo od nekoliko momaka i devojaka, tako da, u slučaju nesreće, mogu jedno drugom pomoći. G. dr. Dojmi je dao tačna uputstva kako da se ima postupiti pri nesrećnim slučajevima. Ali bez obzira na to, seljaci su iz iskustva znali nekoliko sigurnih "lekova", ili potpuno iseku onaj dio mesa, ili ga ispeku žeravom, usijanim železom, a obično i ustima isisaju ranu. Međutim, sada su seljaci mnogo sigurniji. U selima se nalaze male zdravstvene stanice, gde lekara zamjenjuje rukovalac, koji odmah pruža prvu pomoć po lekarevom uputstvu, a po potrebi daje i serum bolesniku. No ne treba misliti da su te ljudske žrtve tako mnogobrojne. Za vreme dvogodišnjeg lova dogodio se jedan slučaj, ali bez zamašnih posledica, jer je rukovalac odmah ubrizgao serum i sve se srećno svršilo. Seljaci su tako prestali da veruju u čarobnu moć "zmijske trave", kojom su obično trljali ujedeno mesto, pa su radije odlazili u seosku ambulantu i za druge bolesti, jer znaju da ih tamo čeka sigurno isceljenje.

Vrlo je racionalno organizovan ceo ovaj posao, počev od lova do izvoza. Određen je jedan dan u nedelji kada seljaci donose i prodaju uhvaćene zmije. Predaja se vrši u zdravstvenoj stanici, gde rukovodilac ustanovi koja je vrsta zmija, i da li je zmija otrovna. Tada donosiocu izda blok, na osnovu koga vrši isplatu lično g. dr. Dojmi u Mostaru. Seljaci donose uhvaćeene zmije u najrazličitijim posudama: flašama, loncima i vodenim tikvama. Prilikom predaje zmija bilo je komičnih, ali i riskantnih momenata. Tako je jedna starica donela 3 zmije u staklenoj flaši, koja joj slučajno isklizne iz ruke i razbije se: u ambulanti nastane čitav lom i jurnjava. Ali, toga danas već nema! Seljaci su mnogo obazriviji i veštiji, pa ih i golom rukom hvataju. Prvo stanu otrovnici na glavu, zatim je prihvate za vrat i ugurajujoj glavu u sud, a ostalo telo ulazi samo. Mnogi hvataju zmije u naročite rašlje, koje znatno variraju po svojoj sigurnosti i građi. Najpraktičniji izgleda da je onaj tip rašlji, čiji je prsten za stezanje rascepa pričvršćen za debelu žicu, koja se pomera gore dole. Seljaci, kada uhvate zmiju drže je u ovome rascepu i podmeću joj razne predmete za ujedanje misleći da i ona na taj način gubi otrov i snagu. Mnogo je interesantnije građen sanduk za definitovno pakovanje i otpremanje hercegovačkih otrovnica u zemlju "Trećeg Rajha". Ovakvi sanduci imaju po dva pregratka iznad kojih se nalazi drveni poklopac, a dole mreža od žice. Poklopci su izbušeni rupama, a imaju svoje kantice. U svaki odeljak sandučeta može stati po 20-30 zmija ispod kojih se metne malo trave. Sanduk se zatim zaključa, a ključevi se obese pokraj katanca, jer ne postoji bojazan da će iko išta pokušavati da dira u takvu robu.

Seljaci, koji su prošle godine zakasnili sa predajom svojih zmija, ostavili su ih za iduću sezonu, zakopavši ih zajedno sa sudom u zemlju. Tako je jedan seljak iz sela Posušja vršio neka "opažanja" na svojim zmijama. U pismu koje seljak šalje g. dr. Dojmiju, može se između ostalog, pročitati i ovo: "Na dan 18. juna uhvatio sam 4 zmije i zatvorio. Niti su šta jele ni pile. Jedna je živela 6 meseci, druga 7 meseci, a treća 8 meseci, a ova (koju je poslao g. Dojmiju) 9 meseci i 23 dana. Ove su preko zime bile. Zimski san nisu spavale. Bile su zimi kao i leti".

Ove zmije seljaci nazivaju raznim imenima kao "poskok", "crnostrijek", "plavostrijek" (šargan) i. t.d. Što je glavno, seljaci vrlo dobro razlikuju otrovne zmije od bezopasnih.

Celu ovu akciju shvatio je u početku i sam g. dr. Lovro Dojmi sa komercijalnog gledišta. Hteo je da pomoghne ovome siromašnom svetu i da vidi koristi u teškim vremenima, kada se nađu "između dva kruha" t.j. zaliha im od prošlogodišnje žetve izmiče, a do nove je još daleko. Zato je ova pripomoć vrlo korisna u ovim prelaznim vremenima, jer seljaku olakšava život do novih prihoda. Prošle godine, lovci zmija zaradili su 20.000 dinara, jer je firma Bajer Majster Lucius preko "Jugefe" u Zagrebu isplaćivala za svaku živu zmiju otrovnicu po 25 dinara. To mnogo znači i za gradskog stanovnika, a kamoli za seljaka na selu. To je bio glavni razlog tako da su se čitave mase posvetile ovome poslu. U školi Narodnog zdravlja u Zagrebu postignut je odličan uspeh sa serumom hercegovačkih zmija, koji se pokazao kod paralelne titracije sa stranim serumima 10 do 15 puta jači nego i jedan protivzmijski serum, koji se do dada nalazio u prometu na evropskom tržištu.

Đ.Salatić"

prilog: Dom narodnog zdravlja, Mostar 1934, hercegovačka zmija, ilustracija

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić. Smail Špago

(Novasloboda.ba)

“Gastro Fest” na Tepi, od 3. do 6. maja

 

JP “Tržnice-pijace” d.o.o. Mostar, u saradnji sa Gradom Mostarom, organizuju na Tepi “Gastro Fest 2023”, koji će trajati od 3. do 6. maja u poslijepodnevnim satima od 16 do 24 sata.

Učesnici će biti mostarski ugostitelji, udruženja žena, kao i lokalni proizvođači zdrave i domaće hrane.

Ponuda će biti raznovrsna od uštipaka, palačinaka, hamburger, jela sa roštilja, razne vrste sira, domaćih sokova, džemova od plodova Hercegovine, meda, kolača, sira svih vrsta i mliječnih proizvoda, te mnoge slatke i slane delicije.

“Gastro fest” je novina u Mostaru i organizatori pozivaju građane Mostara i turiste da posjete i učine da ovaj fest bude prepoznatljiv i dio tradicije za buduće generacije.

(NovaSloboda.ba)