Mostarske priče: Vrijeme kad nikom nije bilo tijesno

Zora je, jedno od petero djece se već pridiglo na prve zvuke majčinog tihog koraka. Nastalo je gurkanje. Sinoć su zaspali poredani jedno do drugog na mekom vunenom dušeku. U snu su se tako ispremetali da je Ajsimina noga bila na Eminom stomaku, a Majdina ruka lagano prebačena preko Senadinih obraza. Mujo je spavao na posebnom, izdvojenom i, po mišljenju svih ostalih, povlaštenom mjestu.Ostalo četvero su se , jedno po jedno, počeli buditi, trljajući snene oči i posmatrali vješte, hitre majčine ruke koje su pripremale jutarnju sofru. Zamirisao je tek ispečeni somun, a na šporetu je uzavrelo mlijeko.
Znali su, danas je taj dan. Danas počinje ljetno ferije i danas preseljavaju. Asima, najmlađa, se već počela motati oko majčinih nogu i propitkivati.
Djeca se namah razbudiše, obaviše se sve predradnje i radnje, tako da su za tili čas bili spremni za polazak. Majka obavi posljednju provjeru po kući, zamandali avlijska vrata i krenuše na Lučki most čekati autobus. Nije prošlo mnogo vremena, kad na dnu Dandinog sokaka proviri nos dvospratnog autobusa. Kondukter je već stajao na ulazu, oslanjajuči se o metalnu šipku, dok mu je preko prsa bila prebačena mala crna torbica. Djeca su jedva dočekala da autobus stane, uletjela su unutra i počela se penjati na sprat. Majka ih htjede zaustaviti, ali se predomisli..svi su na istom mjestu, u autobusu, a ona treba da plati i karte.
Djeca zauzeše mjesta na drvenim klupama i počeše radoznalim pogledima šarati po autobusu. I, ugledaše ga! Franc Mikulić im je bio dobro poznat, a njima svima zagonetan. Poznato im je bilo da Franc nikako ne spava, da je uvijek budan, Asima ga je čak priupitala da li ikako sklapa oči. Starijima je bilo interesantnija njegova sposobnost brzog računanja . Franc bi za trenutak zažmirio , a potom bi svima pojedinačno davao odgovore kao da mu je to bilo pod moranje. U to se začu majčin glas:
-Senadaaaa, Em, As. Maj, Mujo...redala bi da nekog ne zaboravi.Jer, tu su troje njenih i dvoje sestrine djece, pa ne daj Bože.. !
Pomalo razočarani što prekidaju potpunu Francovu posvećenost njima , počeli su jedno po jedno da silaze i da se pripremaju za izlazak. Autobus se približavao malom mostiću koji je djeci bio orjentir da se približavaju Posrtu. Iza autobusa se dizao oblak bijele makadamske prašine. Jedno po jedno, silazili su i sačekali da se prašina slegne.A onda ih je uhvatio razdragani cirlik. Potrčali su do ostataka malog potočića koji bi presušio u vrijeme ljetnih žega i potom bi se zaputili prema kući.
Počelo je ferije, nema više obaveza, ići će se na Adu na kupanje, vidjeće stare prijatelje. Mario, Vijeko, Mira, Nada , Bogdo, Vlada, Goja, Lazo, Brana, Joka, Dana, Šefko....
Dračevice, velika kuča opasana bedemima, na bedemima puškarnice.. Uspinješ se kamenim stepeništem iz bašte , ulaziš na mali kapidžik i dočeka te ogromna kaldrmisana avlija, veča od školskog dvorišta. Lijevo zimska odaja koja je imala drveni pod ispod kojeg je bio trap. Tu se birvaktile čuvao osušeni duhan. S desne strane glavna vrata su vodila do zajedničke avlije koju su dijelili s Mirkom. Centralni dio avlije zauzima glavna kuća sa dva odvojena hajata. Jedan hajat je bio često prepun ljesa na kojima su se sušile smokve, vodio je u sijenicu i štalu, a drugi, veči je bio predvorje za glavni dio kuće. Petero djece bi se poredalo na kameno steoenište prema ćileru, ogromnoj prostoriji koja je bila hladnija od frižidera. Tu bi sjedili i slušali priče starijih. Drugim stepeništem bi se izlazilo na otvorenu divanhanu sa koje se zatim ulazilo u tri odaje. Največa je bila i najinteresantnija jer je imala ogromnu musanderu, a u jednom kraju odaje je bila mala tajna prostorija u koju se silazilo kroz poklopac na podu. Od ornamentike , po zidovima su bili raspoređeni otvoreni i zatvoreni dolafi. u svakoj od odaja. Malo odvojena od glavne kuće bila je ljetna kuhinja s niskim vratima, zbog čijeg dovratka su starija djeca često dobivala čvoruge.Ljetna kuhinja, unutrašnja čatrnja poklopljena metalnim teškim žutim poklopcem na kom je pisalo PETROL OIL. Na poklopcu kanta sa sindžirom. Slijedi ogromno ognjište, a pored njega veliki šporet sa niklovanim ručkama i istom takvom metalnom šipkom. Na drugom kraju je bila banjica sa kolovođom gdje se pralo posuđe i uz zid sećija gdje su majke sjedile i pripremale jela. Na cimenti vanjske čatrnje su bile poredane saksije mušketina, albabera , raznoraznih žara, faslidžan i čuvarkuča.U dnu avlije veliki šipak sladunac i u čoši dva manja glavaša.Duž čitavog duvara je bila puna sofa raznoraznog cvijeća, od akšamhajra, sabahhajra, ruža velikih i patuljastih, do hadžibega. S jedne strane avlije jedan do drugog su tri ogromna okrugla šimšira, a na sredini crvena đulbehar ruža od koje se pravio himber i slatko. Čitava avlija je bila prekrivena odrinom sa tri vrste grožđa. Munidžar je bilo najslađe.S druge strane kuće janjik pun šipaka i smokava, a donji janjik zauzele košnice.
Slijedeća sedmica bi bila burna. Iz Cernice i Jablanice dolazi po četvero djece, iz Goražda i Konjica po troje. I Eno. Jedna kuća, dvadesetero djece.U druge dvije kuće rodbina iz Dervente, Sarajeva i Tuzle sa svojom djecom. A djeca...veliki su se izdvajali, pričali svoje priče, mali igrali svoje igre ili se okupljali pod Mirkovim platanom i igrali nekih pradavnih igri, a koje su samo njima bile interesantne. Majke, kad nisu kuhale, šile bi i pjevušile uz muziku sa starog radio aparata, a kad bi zasviralo kolo, sve bi puštale i započinjale igrati. Svako drugo jutro bi se išlo u Blagaj na Adu, preko Pograđa, Posrti i Provalija. Pregazili bi ledenu Bunu, prešli na pijesak i zauzeli teritoriju...Kupalo se, igralo, veselilo, slušali se svi stariji. Tako iz dana u dan. dok ne dođe onaj kad se trebalo spremati za povratak. Napunjenih baterija, puni utisaka rastajali su se s nadom da će i zimsko ferije dočekati zajedno! Začu se plačan Vajzin glas:" Tetak , daj i meni mlačanice da je ponesem u Jablanicu!" -"Poslaće tebi tetak pun sepet vozom!" začuje se odgovor koji Vajzu tjera na još veči plač. Ili je, možda, plakao zbog kraja ferija. (Emica)

Ni danas mi nije jasno gdje su sva ta djeca i roditelji uspijevali da se smjeste...i nikom nije bilo tijesno, niti je iko bio gladan!

(Emica/facebook/202108/19)

Zmajevi sa bodom ko kuća

Francuska - Bosna i Hercegovina 1:1

Stadion La Meinau Strasbourg

Gledalaca: 27.500

Sudija: Schärer Sandro, Švicarska

Strijelci: Džeko 36', Griezmann 40'

Žuti krtoni: Veretout, Hadžiahmetović,

Crveni karton: Kounde

Francuska: Lloris, Digne, Kimpembe, Varane, Kounde, Lemar (Tchouameni 46'), Pogba, Veretout (Dubios 53'), Mbappe (Diaby 90'), Griezmann (Coman 76'), Benzema (Martial 76').

BiH: Šehić, Hadžikadunić, Ahmedhodžić, Saničanin, Sušić (Cipetić 64'), Hadžiahmetović, Pjanić, Cimirot (Lončar 72'), Kolašinac (Čivić 53'), Demirović (Prevljak 72'), Džeko.

Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine odigrala je u Strasbourgu neriješeno 1:1 sa selekcijom Francuske, u susretu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Kataru.

BiH je došla u vođstvo u 36. minuti golom Edina Džeke, a izjednačio je Antoine Griezmann u 40. minuti.

Fudbaleri BiH ostvarili su drugi remi u trećoj utakmici u kvalifikacijama za SP. Izabranici selektora Ivayla Peteva uspjeli su osvojiti bod protiv aktuelnih svjetskih prvaka, a malo je nedostajalo da uzmu puni plijen, s obzirom na to da su u drugom poluvremenu bili bolji i propustili nekoliko prilika za drugi pogodak.

Domaći su u prvom poluvremenu igrali ofanzivnije i imali veći posjed, ali su fudbaleri BiH odigrali disciplinovano u odbrani, dok su u napadu imali nekoliko dobrih situacija.

Prvu pravu priliku BiH je imala preko Pjanića, čiji pokušaj iz slobodnog udarca brani Lloris.

Nekoliko minuta kasnije, BiH dolazi u vođstvo golom Džeke, koji koristi asistenciju Demirovića i sa dvadesetak metara preciznim udarcem pogađa ugao gola.

Na izjednačenje se nije dugo čekalo. Nakon kornera sa lijeve strane, Griezmann je u šesnaestercu leđima zahvatio loptu koja se odbila od Hadžikadunića i prevarila Šehića. Golman BiH je uspio izbaciti loptu iz gola, ali je sudija, uz pomoć VAR-a, priznao pogodak s obzirom na to da je lopta prešla gol-liniju.

Do kraja poluvremena, Francuzi su krenuli potpuno ofanzivno, ali je odbrana bh. tima bila na visini zadatka.

Na početku drugog poluvremena, Francuzi su ostali s igračem manje, nakon što je crveni karton dobio Kounde zbog oštrog starta nad Kolašincem, koji zbog povrede nije mogao nastaviti utakmicu.

U nastavku meča, BiH je preuzela inicijativu, a u posljednjoj trećini meča krenula i po drugi pogodak.

Prvu priliku imao je Džeko, koji je dobro primio loptu pored Kimpembea, ali nije najbolje šutirao iz teške pozicije.

Potom je Prevljak iz dobre pozicije šutirao preko gola, a u finišu je Pjanić pokušao iz slobodnog udarca, ali neprecizno.

Na kraju je ostalo 1:1, a remijem mogu biti zadovoljne obe ekipe.

Naredni meč u kvalifikacijama fudbaleri BiH igraju 7. septembra u Zenici protiv Kazahstana. Tri dana ranije, odigraće prijateljski meč s Kuvajtom, takođe u Zenici.

(sport)

Otvoren festival Open City Mostar

 

Ambasador Johann Sattler, šef Delegacije Evropske unije i specijalni predstavnik EU u BiH, i mostarski gradonačelnik Mario Kordić otvorili su u srijedu naveče festival Open City Mostar, koji će trajati tri sedmice i na kome će biti više od osamdeset događaja.

Sattler je kazao kako je ovo prekrasan dan za Mostar, Hercegovinu i cijeli region, te da vjeruje kako će u naredna 22 dana, koja će biti ispunjena različitim umjetničkim dešavanjima, svako naći nešto što će mu biti zanimljivo i imati priliku da posjeti neki od mnogobrojnih događaja.

Dodao je kako Evropska unija želi da pruži podršku, želi da pomogne sada “kada je Grad Mostar okrenuo jedan novi list”.

“Nakon deset godina, održani su izbori u Gradu Mostaru i sada imamo Gradsko vijeće, imamo opoziciju. Naravno, sa svoje strane želimo da pomognemo i muzičarima koji su, takođe, imali jedan težak period iza sebe. Tu su, naravno, i značajni turistički potencijali koje Grad Mostar svakako ima i ovo su, takođe, dešavanja koja ujedinjuju i okupljaju građane. Želja nam je da se ovaj festival i ova događanja upišu u kalendar kulture u Mostaru i da postanu jedno tradicionalno dešavanje. Drago mi je da smo uspjeli udružiti snage i ostvariti ovo što imamo”, poručio je Sattler uoči otvaranja festivala.

Gradonačelnik Kordić istakao je kako ovaj događaj ima višestruku namjenu, a da je jedna od njih svakako i produženje turističke sezone, kako bi, nakon lanjske ‘covid godine’ i lock- downa, dali još malo zamaha turizmu u Gradu Mostaru.

“Druga priča je ona koju pokušavamo raditi zajedno i to je ta integracijska priča, jer mislim da se na polju kulture možemo jako zbližiti. To je jedna humana, lijepa priča za Mostar i lično bih se veselio kad bi ovo postala tradicija Grada Mostara i da uvijek znamo da nekako pred kraj ljeta imamo ovakvo jedno fino događanje”, poručio je gradonačelnik.

Nakon svečanog otvaranja, na Šetalištu je upriličen je koncert Simfonijskog orkestra Mostar.

Inače, u 22 dana trajanja festivala, u Mostaru će se na 10 lokacija održati brojne muzičke, kulturne i edukativne aktivnosti u realizaciji partnera i izvođača iz Bosne i Hercegovine i regije, a pristup svim događajima je besplatan.

Festival finansira Evropska unija, a provodi Mostarska škola roka i Klub 27 u partnerstvu s Gradom Mostarom.

(NovaSloboda)

Čudnovate vrste životinja: Ova bića vrijedi pogledati (2)

Životinjsko carstvo je ogromno, šaroliko i ponekad nama ljudima ne toliko poznato. Vjerovatno nikada prije niste vidjeli neke od ovih životinja - i stoga je konačno vrijeme da ih i vidite.

Neka od ovih manje poznatih bića apsolutno su fascinantna i apsolutno ih vrijedi pogledati.

Crni pacu (Colossoma macropomum) je slatkovodna riba i dolazi iz Južne Amerike, gdje se nalazi u slivovima Amazona i Orinoka. S dužinom većom od metra i težinom do 30 kilograma, ostavlja dobar dojam. Ono što je upečatljivo kod Pacusa je njihova denticija koja je vrlo slična ljudskoj.

Ova smiješna životinja naziva se Dumbo hobotnica (Grimpoteuthis) jer njene peraje podsjećaju na uši slonova. Hobotnice žive na dubini od 3000 metara i većinu vremena provode tamo na tlu. Njihova prehrana sastoji se uglavnom od rakova, školjki i crva.

Tamarini carskih brkova (Saguinus imperator) koloniziraju, između ostalog, prašume amazonske nizije i brdovitu zonu. Slatki mali majmuni radije jedu voće, insekte i sok drveća, ali se hrane i ptičjim jajima i malim kralježnjacima poput guštera. Njihovi upečatljivi bijeli brkovi dugi su do 47 milimetara.

Gavijal (Gavialis gangeticus) pripada redu krokodila i ima najdužu njušku od svih krokodila. Životinja dostiže prosječnu dužinu od 3,50 do 4,50 metara, u rijetkim slučajevima čak i preko pet metara i teži između 160 i 250 kilograma.

Zvjezdani krtica (Condylura cristata) je vrsta sisavaca iz porodice krtica koja živi u Sjevernoj Americi. Razlikuje se od svih ostalih madeža po 22 kožna dodatka u obliku prsta na njušci. Njegove nosnice služe kao taktilni organi pomoću kojih u djeliću sekunde može ući u trag potencijalnom plijenu. Njegovi pokreti su toliko brzi da ih ljudsko oko ne može pratiti.

(web)

(NovaSloboda)

Sitno pismo pišem

Danas je Svjetski je dan pisanja pisama

Rukom napisana pisma su danas rijetkost. 

Mi komuniciramo digitalno, bez prestanka i uglavnom u kratkoj formi. Pisma su postala rijetkost ali se svako malo razveselimo kada u poštanskom sandučiću pronađemo nešto što nije račun ili reklama.

Pisma su nekad bila važan oblik komunikacije što dokazuju i ovih osam primjera koje je izabrao Deutsche Welle.

Elvis Presley šalje pozdrave iz Njemačke

“Ispričavam se što na svako pismo ne mogu odgovoriti osobno”, pisao je Elvis Presley 1959. za vrijeme služenja vojnog roka u Njemačkoj gdje je od 1958. do 1960. boravio u Friedbergu u saveznoj pokrajini Hessen. U to vrijeme je iz čitavog svijeta dobivao ogroman broj pisama pa se zato odlučio na sva ova pisma odgovoriti jednim univerzalnim. “U mislima sam sa svim svojim prijateljima i obožavateljima koje sam ostavio kod kuće”, piše kralj rock’n’rolla.

Frida Kahlo “amputira” supruga

1953.,

godinu dana prije njezine smrti, Fridi Kahlo je amputirana noga. Dok je čekala na operaciju napisala je pismo svom suprugu Diegu Riveri. “Kada su mi rekli da će mi amputirati nogu, to me nije šokiralo u tolikoj mjeri kako su to drugi očekivali. Ne, jer ja sam već bila jedna osakaćena žena kada sam te gubila, uvijek iznova. I unatoč tomu sam te preživjela”. Kahlo je svom suprugu predbacivala višestruku prijevaru između ostalog i s njezinom sestrom. Pismo završava riječima: “Pišem ti kako bih ti dala do znanja da te oslobađam, da te amputiram.”

Albert Einstein odaje počast Mahatmi Gandhiju

Albert Einstein je 1931. pun divljenja napisao pismo Mahatmi Gandhiju: “Svojim ste djelovanjem dokazali da se mirnim metodama mnogo toga može postići čak i kod onih koji se ne ustručavaju od posezanja za nasiljem. Možemo se samo nadati da će Vaš primjer djelovati i izvan granica Vaše zemlje i pridonijeti tomu da će umjesto ratnih sukoba odluke biti donošene kroz međunarodnu instituciju čiju će provedbu jamčiti svi sudionici”. Gandhi je odgovorio odmah i pozvao Einsteina u svoj ašram. No njih dvojica se nikada nisu sreli.

Mahatma Gandhi upozorava Adolfa Hitlera

Gandhijevo pismo Adolfu Hitleru djeluje još snažnije ako se na umu ima pismo koje je Gandhi dobio od Einsteina. Indijski političar je njemačkom diktatoru 1939. napisao pismo koje je započeo s: “Dragi prijatelju, potpuno je jasno da ste trenutno jedina osoba na svijetu koja može spriječiti rat koji bi čovječanstvo mogao baciti u jedno divlje stanje. Hoćete li poslušati apel nekoga tko je izbjegao ratnu metodu s velikim uspjehom?” No, kao što je poznato, Gandhijeve riječi nisu naišle na plodno tlo. Nekoliko tjedana kasnije Wehrmacht je umarširao u Poljsku čime je započeo Drugi svjetski rat.

Virginia Woolf se oprašta

Britanska spisateljica Virginia Woolf je 1941. napisala jedno emotivno pismo svom suprugu Leonardu. “Ti si mi podario najveću zamislivu sreću. Ti si mi bio sve što netko može biti. Ne vjerujem da dva ljudska bića mogu biti sretnija nego što smo bili mi prije nego je došla ova užasna bolest”, napisala je Woolf koja je patila od teških depresija. Ovaj put se, kako je rekla, “neće oporaviti”. “Da me je netko uopće bio u stanju spasiti, to bi bio ti. Mene je sve napustilo osim uvjerenja u tvoju dobrotu”. Kratko nakon toga spisateljica se utopila u jednoj rijeci.

Leonardo da Vinci u potrazi za poslom

“Molba” za posao koja puca od samouvjerenja pošiljaoca. Leonardo da Vinci se u prvoj polovici osamdesetih godina 15. stoljeća kao inženjer za vojnu tehniku nudio kasnijem milanskom vojvodi Ludovicu Sforzi. “Ako se nekom neka od gore navedenih stvari čini nemogućom ili neostvarivom, spreman sam ih demonstrirati u Vašem parku ili na nekom drugom mjestu, kako god Vaša ekselencija, kojoj se u svoj skromnosti želim preporučiti, izvolijeva”. Sforza je dao posao mladom da Vinciju i kasnije je od njega naručio i poznatu “Posljednju večeru”.

Kraljica Elizabeta II. otkriva recept

Rukom ispisani recepti daju najbolje rezultate. Još ako ih je napisala kraljica Elizabeta II. osobno… Sretni primatelj ovog pisma je tadašnji američki predsjednik Dwight D. Eisenhower koji se prilikom jednog posjeta Ujedinjenom Kraljevstvu zaljubio u palačinke servirane na dvoru. Nekoliko mjeseci kasnije, predsjednik je dobio recept. “Iako su ovdje navedene količine predviđene za 16 osoba, ako želite manje, ja jednostavno dodam manje mlijeka i brašna a kod ostalih sastojaka se držim navedenih mjera”.

Goethe istresa dušu

“Tvoja nazočnost je na moje srce djelovala predivno, ja ti ne mogu reći kako se osjećam!”, piše Johann Wolfgang Goethe 1776. pun čežnje i duboke naklonosti Charlotti von Stein. Ukupno je mladi Goethe sedam godina starijoj odabranici svog srca napisao preko 1.700 pisama. No ona je usprkos tomu ostala vjerna svom suprugu. Goethe je tugu ublažavao višegodišnjim boravkom u Italiji odakle se vratio 1788. kada je u Weimaru upoznao svoju kasniju suprugu Christiane Vulpius.

(mojevrijeme)

Sjajno pripremljeni

 

“Manusia Sliver” se doslovno nazivaju ovi “Srebreni ljudi”. Tako se inače nazivaju ulični umjetnici u Indoneziji, koji se prethodno premažu neugodnom metalik bojom, da bi nakon toga na njihovom omiljenim mjestima na najprometnijim ulicama pozirali kao statue. Sve to rade sa nadom ba bi od prolaznika za njihovu umjetnost bili nagrađeni kojim novčićem.

Ljudi na slici se pripremaju za njihov nastup u milionskom gradu Depok na ostrvu Java. Oni su tokom Korona pendemije, kao i 2,5 miliona drugih zemljaka, izgubili njihove dosadašnje poslove i nadaju se da će nekako sastaviti kraj sa krajem kao Srebreni ljudi. Tokom jednog dana za svoje nastupe mogu se nadati da će prikupiti oko 100 hiljada indonežanskih Rupija, što iznosi oko 6 eura. Ovi umjetnici svoju srebrenu boju najčešće pripremaju sami, od jestivog ulja i sjajnog, ali i često otrovnog srebrenog praha.

(geo)

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: Prilično čist grad, 1878.

                          

U poljskim novinama „Nowiny” (Vijesti) objavljen je 2. 10. 1878. g. članak o Mostaru u rubrici „Pismo codzienne” (Svakodnevno pisanje) pod nazivom Mostar, glavni grad Hercegovine, a osnovni podaci su korišteni od prof. Vjekoslava Klaića.

"Mostar se nalazi na rijeci Neretvi u uskoj dolini, stisnut između dvije planine, Podvelež ili Stolac, na istoku i sa zapada Hum. Te su planine toliko blizu jedna drugoj, da se veliki dio grada penje uz njihove padine. Čudan hir osnivača spustio je grad u tako uski prostor, jer se u blizini sjeveroistoka i juga dolina ponovo širi stvarajući takozvana ravničarska polja, s prve strane Belopolje i Cerničko polje, a s juga Mostarsko polje.

Mostar je prilično velik grad; dužinom u smjeru sjever-jug putuje se sat vremena hoda, a širinom pola sata. Veći i značajniji dio grada nalazi se na lijevoj, tj. istočnoj obali rijeke Neretve, a s desne strane samo je predgrađe zvano Podhum. U istočnom dijelu grada nalaze se dvije glavne ulice, povučene paralelno s Neretvom. S jedne strane, nalazi se Čaršija, odnosno tgovački trg, bazar, a s druge strane Konak, palata turskog guvernera i stara utvrda. Orijentalne gradove karakteriziraju neizmjerna aljkavost i prljavština, uske krive ulice pune su smeća, prašine koja se pretvara u more blata od svake kiše – a leševi mrtvih životinja: psi, mačke, pacovi i miševi nedirnuti leže na ulicama i trgovima, truleći i šireći smrtonosni mijazam uokolo. U usporedbi s drugim istočnim gradovima, Mostar je prilično čist. Kuće su uglavnom od kamene cigle, a grade se na staroturski način, ponekad ih od ulice odvaja visok zid, što im daje izgled manastira, i obično imaju jedan sprat. Između kuća su vrtovi, vinogradi, pa čak i prazni trgovi, što gradu daje puno slikovitosti, ali istovremeno utječe na njegovu razvučenost. U novije vrijeme u Mostaru su kuće građene na evropski način - među takvim zgradama ističu se: kuća katoličkog biskupa, vojne kasarne i dvije narodne škole: katolička i pravoslavna. U istočnom dijelu grada, osim javnih zgrada, postoji i oko 500 trgovina; neke od njih su prilično elegantne, odakle se ispostavlja da je Mostar trgovački grad i zaista ima dosta trgovine s Trstom i Dubrovnikom. Najbogatiji i najvažniji trgovci su pravoslavci, slijede muhamedanci, a zadnje mjesto zauzimaju katolici. Mostarska utvrda je nekad bila prilično važna, ali sada je potpuno propala - u njoj se nalazi nekoliko starih topova, među kojima i jedan iz vremena Maksimilijana II, s početka 16. vijeka.

Najznačajniji ukras grada je veličanstveni most preko rijeke Neretve, koji povezuje istočne četvrti s predgrađem Podhumom. O ovom mostu je mnogo rečeno i napisano; neki putnici, na primjer Englezi Rawlinson i Ewans, namjerno su otišli u Mostar kako bi vidjeli i opisali most. Mnogi pisci vjeruju da su ovaj most izgradili Rimljani za vrijeme Trajana ili Hadrijana, a neki od najdomišljatijih izvode ime grada po ovom mostu. Mostar bi trebao značiti „most star” – „pons vetus”. Napokon, revnost filologa tu ne staje, ali je vrlo duhovita, šteta je što pretpostavka da je drevna rimska kolonija „Pons vetus” nekoć stajala na ovom mjestu, nije potkrijepljena nijednim drugim, čvršćim dokazima. Prosti ljudi također se puno dive ovom mostu, ne znaju ništa o Rimljanima, ali pjevaju pjesmu o izvjesnom majstoru po imenu Rade, koji ga je četiri godine gradio, uz razne druge prepreke, uz pomoć vila sa planine Velež.

Dr. O. Blau piše o mostu: „Čuveni most preko rijeke Neretve sastoji se od jedne ogromne arkade protegnute preko cijele rijeke. Udaljenost od jednog do drugog kraja luka je 27,34 metra, rijeka je široka 38,5 metara, a sam most je širok 4,55 metara. Izgrađen je odjednom i nigdje ne pokazuje nikakve znakove da je nešto dodano ili da se gradnja izvodila u različita vremena. Na samom mostu i u blizini nema rimskih natpisa, postoji samo nekoliko gotovo nečitkih turskih, što ukazuje da je ovaj most izgrađen u vrijeme sultana Mehmeda 974. godine (po hidžri) i da je popravljen 1087. godine (također po hidžri). Jer most preko Drine, most kod Prizrena i "Kozja ćuprija" preko Miljacke kod Sarajeva nose tragove istog stila, pa možemo tvrditi da je most podignut za vrijeme turske vladavine. Njegovi graditelji su vjerovatno bili, Saxonci, Venecijanci ili Dalmatinci. Prije nekoliko godina mostu je prijetila propast. Neretva je jako nabujala i na svojim valovima nosila mnoštvo grana i drveća, a to ga je, pritiskajući svod mosta, gotovo srušilo. Tada je spušten izvjesni Ante Aničić, koji je posjekao grane i spasio most od propasti.”

Okolica Mostara nije posebno slikovita, ali je ipak prilično lijepa. Klima je ovdje blaga, u dolini rijetko pada snijeg i rijeka se rijetko zaledi. U okolici Mostara ima: vina, stabala lovora, maslina, čak je i planina Velež prilično plodna, ali ne može se reći da je bujna vegetacijom, jer na sve strane strše gole vapnenačke stijene sa svojim kavernama i liticama. Brdo Hum predstavlja posebno ogoljenu i pocjepanu stjenovitu liticu. Divljinu ove prirode dodatno povećava nedostatak šuma, koje su Rimljani u davnini posjekli, a kasnije Venecijanci, poznati eksploatatori i razarači osvojenih zemalja. Ovdje također nedostaje dobre vode za piće, tim više što su u novije vrijeme neki stari bunari zapušteni.

Imamo oprečne podatke o broju stanovnika u Mostaru. Obično ga vode s 14000, 16000, pa sve do 20000, ali u statistici koju je 1873. prikupio franjevac Bakula postoje novi podaci u vezi s tim, naime:

1873. u Mostaru je bilo:

Muhamedanci: kuća 2 670 stanovnika 20306

Pravoslavci: kuća 626 stanovnika 5008

Katolici: kuća 439 stanovnika 2821

Cigani : kuća 129 stanovnika 903

Židovi: kuća 18 stanovnika 78

Ukupno: kuća 3 822 stanovnika 29116

Bakula jasno napominje da u ovaj broj nije uključio vojsku, sluge ili brojne strance (trgovce i radnike), i ako ih dodamo, u Mostaru možemo računati na oko 30000 stanovnika, zajedno sa slugama i strancima.

Muhamedanci, nazivani i Turcima, i ovdje su, kao i svugdje u Bosni i Hercegovini, gospodari grada. Uprkos nazivu Turci, oni su Slaveni, potomci izgubljenog plemstva i stanovništva, koji su usvojili islam na čistom srpskohrvatskom jeziku, često gusto miješajući turske riječi i fraze. Muhamedanci u gradu imaju 33 drvene i zidane džamije, manje-više lijepo i ukusno izgrađene, od kojih je najljepša Karađozbegova džamija, vjeruje se da je nekada bila kršćanska crkva sv. Stefana. Pored toga, imaju mnogo nižih škola za djecu, gdje napamet uče turske molitve.

Pravoslavci žive u gradskoj četvrti koja nosi ime Bjelušine. Ovdje stoji biskupska kuća, samostan i crkva, završena 1835. godine. U novije vrijeme sagradili su drugu crkvu, daleko veću i ljepšu od stare, a imaju i dvije škole.

Većina katolika živi u predgrađu Podhum, na desnoj obali rijeke Neretve. Ovdje, u podnožju Huma u takozvanom Vukodolu, stoji katolička biskupska kuća čiji je temelj postavio biskup Barišić 1847. godine. Uz nju se nalazi mala kapela i stara narodna škola, završena 1852. godine. U moderno doba katolici se sve više uzdižu. Godine 1866. postavili su temelje novoj velikoj crkvi sv. apostolima Petru i Pavlu, u korintskom stilu građenoj, a 1870. godine uz crkvu počinju graditi novu narodnu školu. Dvije godine kasnije, sestre milosrdnice došle su u Mostar i osnovale školu za djevojčice. Iste 1872. godine, zahvaljujući naporima Fanje Mili

evića, osnovana je štamparija pod upravom Franjevačkog reda, i ova je štamparija već izbacila dosta školskih knjiga. Mostarski katolici također imaju župu od 769 kuća i 3620 duša.

Mostar je važan trgovački grad. Glavni put, koji ide od Sarajeva preko Konjica do Metkovića, povezuje Mostar s Bosnom i obalama Jadranskog mora. Drugi putevi vode do raznih hercegovačkih gradova. Kao političko središte i glavni grad cijele provincije, Mostar je bio sjedište turskih vlasti i evropskih konzula (austrijski, ruski i francuski).

O prošlosti Mostara znamo malo. Teško je reći šta se događalo na ovom mjestu u rimsko doba. Kada je u 10. vijeku u sjevernoj Hercegovini osnovano vojvodstvo Hum ili Zahumlje, nailazimo na spomen grada Huma, koji je vjerojatno današnji Mostar. U geografiji Ravene spominje se „Umone (Humone) id Musaro”, pa mislimo da je grad Hum morao imati drugo ime: Musarum, odakle je rođen današnji Mostar. U 15. vijeku, u Humu, Mostar je bio glavni grad humskih vojvoda, porodice Hranić. Očigledno ga je 1440. godine neki Radivoj-gost opasao zidinama - bio je to dvorjanin Stjepana Kosače, koji je od cara Frederika dobio titulu Hercega i vladao zemljom nezavisno od bosanskih kraljeva. Kada je humska zemlja pala pod tursku vlast, i Mostar je pao zajedno s njom. Godine 1694, Venecijanci su napali grad, ali ga nisu mogli zauzeti. Godine 1717. napali su drugi put pod zapovjednikom Mocenigom, a zatim su spalili predgrađe Mostara."

(Prevod: Armin Džabirov)

prilozi: fotografije, Mostar oko 1880.

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor, Vrančić

(NovaSloboda.ba)