Vienna Calling – Beč zove

 

Beč se nekada činio kao da je izvan vremena. Ali danas je drugi po veličini grad njemačkog govornog područja, uzor za bolji život, ne samo u kafani.

Na slikama u prilogu:

-S krova pozorišta Burgtheater otvara se arhitektonska panorama, šlag na torti s Volksgartenom, muzejima i parlamentom s desne strane.

-Grad u tročetvrtinskom taktu

-Najugodnija metropola na svijetu leži na Dunavu: Zašto Beč inspiriše svoje stanovnike i goste. -Staro i časno: prostor za sjedenje u Café Sacher

-Na nekim mjestima, poput ovog, ispred Nacionalne biblioteke, Beč postaje kliše grada, ali od kojeg zastaje dah

-Jedna tajna zadovoljstva stanovnika: pristupačno stanovanje, kao ovdje u projektu stanovanja u zajednici Sandleitenhof

-Štand s kobasicama nudi poznati Käsekrainer.

-Vjerojatno nije slučajnost da se u ovom gradu nalazi jedan od najstarijih zabavnih parkova na svijetu, Prater

-Ovaj grad je pozornica: Bečani posvuda stvaraju uslove za ples

-Sjaj posvuda: poduzetnica Amra Deisenhammer u Velikoj dvorani Konzerthausa

-:-

Na neki način, ovaj grad vam se nameće sam od sebe. Samo pitajte ljude koji žive u njemu. Ali budite oprezni! Bolje to ne činite ako još imate nekih termina, jer kada su u pitanju mrzovoljne jadikovke, Bečani su pravi operni pjevači. Mora da je oduvijek bilo tako; ovaj posebno lijepi uzdah navodno dolazi od kompozitora i strastvenog Bečlije Gustava Mahlera: “Ako ikada dođe kraj svijeta, preselit ću se u Beč, jer tamo se sve događa pedeset godina kasnije.”

Dugo se činilo da ova rečenica ima u kamen uklesanu važnost. Kao da ste se ukočili u melanholiji, shrvani ovim prevelikim velebnim građevinama previše megalomanske, pretiho propale Austro-Ugarske monarhije, zarobljeni u previše morbidnoj čežnji za propašću. A ako se igdje i gledalo s povjerenjem, tada najviše u prošlost.

Ipak, posljednjih godina Beč je tako brzo zaronio u budućnost da se čovjeku zavrti u glavi, kao nakon četvrtog po redu bečkog valcera na posljednjem balu sezone. Beč se opet smatra cool. Prijatniji za život od Münchena, barem jednako uzbudljiv kao Berlin, a kulturno u istoj ligi kao Pariz.

Danas je Beč redovno na vrhu ljestvice najpovoljnijih gradova za život, naravno u cijelom svijetu, zahvaljujući starom habsburškom plemstvu. U 2018. godini Beč je zauzeo prvo mjesto na Global Liveability Indexu britanskog “Economista”, au 2019., 2022., 2023. i 2024. godini, ispred Kopenhagena i Züricha. Istraživanje koje je naručio časopis Monocle proglasilo ga je metropolom s najvišom kvalitetom života u 2023. godini.

Viena calling, Beč zove, gdje god pogledate. Ali što je stiglo u ovaj grad? U čemu je njegova tajna, što drugi gradovi i njihovi stanovnici mogu naučiti od bečkog odnosa prema životu?

Započnimo našu potragu za tragovima u temeljima ovog grada. U kafani. Ovu prekrasnu bečku instituciju, pozornicu, školu, parlament, ispovjedaonicu i sudnicu, UNESCO je 2011. proglasio nematerijalnom kulturnom baštinom. Uđimo u pomalo skriveni dragulj u 6. okrugu, Café Jelinek na Otto-Bauer-Gasse. Javna dnevna soba. Dekor je neobičan; nitko ne može optužiti vlasnike da su nešto previše renovirali: fotelje presvučene crvenim baršunom, rupičaste tapete, požutjele od dima cigareta iz prošlih vremena, ogledala na zidovima u kojima gosti neupadno posmatraju druge, a prije svega sebe. Prođimo pored konobara koji nas i ne gledaju, pored skupina ljudi za prepunim stolovima koji čavrljaju o trenutnim okolnostima, uslovima i zamjerkama, prigušujući tako neprestano šištanje aparata za kafu, i sjednimo za stol do Andreasa Rainera. Gleda vas svojim sjajnim očima i govori vam, i da, u glasu mu se zapravo čuje tračak ponosa: "U Njemačkoj možda i vrijedi izreka 'Mušterija je kralj'. U Beču je upravo suprotno. Ovdje se gost nslszi u ulozi molitelja."

On sam je najbolji primjer, rođeni Bečanin, s nekoliko boemskih baka i djedova u porodičnom stablu, a opet daleko od toga da naiđe na priznanje u kafani. "Ovdje boravim godinama, često nekoliko puta sedmično satima i uvijek naručim Melange (kafa s mlijekom). Mislite li da bi mi konobari signalizirali da me prepoznaju? Mislite li da bi nekda sam poslušiio moj melange bez riječi? Ne, svaki put mi daje jelovnik, najveće poniženje, ali ne dam se; na kraju ću se probiti u hijerarhiji!"

Kako onda, molim vas, može tako neprijateljski grad biti tako pogodan za život u isto vrijeme? Andreas Rainer otpije gutljaj svog Melangea i nagne se naprijed. “To je paradoks Beča”, kaže. Bečanima je malo stalo do titule "najpovoljnijeg grada na svijetu"; prihvaćaju to sliježući ramenima, poput redova ispred Kaiserschmarrn tava u Café Demel. Ali kada je, kao u nedavnom istraživanju, Beč na drugom mjestu iza Kuvajta kao najneprijateljskiji grad na svijetu, slavi se kao da je Austrija postala svjetski prvak u nogometu. "Mi Bečani smo ponosni na svoju mrzovoljnost, na svoje psovke. To je naš odušak za podnošenje tragikomedije života; to je komunikacijsko ljepilo koje drži naše urbano društvo na okupu."

Andreas Rainer je napustio svoj grad na nekoliko godina zbog unosnog posla u Silicijskoj dolini. Ali ubrzo je čežnja za domom postala prevelika, za Bečom i njegovom kvalitetom života i njegovim omiljenim kafićem u kojem ga nijedan konobar ne bi rado dočekao. Dao je otkaz na poslu, novac zamijenio gunđanjem, postao hroničar bečke svakodnevice i na Instagramu skuplja gunđanje i ruganje sugrađana. Dijaloški dragulji poput: "Mlada žena plaća: 'Ugodan dan.' Konobar: 'Sigurno nije danas.'" Ili, njegova omiljena razmjena: "Žena: 'Opet su proglasili Beč za najprikladniji grad na svijetu!' Stariji muškarac: 'Pa, negdje drugo je još gore.'"

Ovaj je dijalog odštampao na poleđini svoje knjige "Kako preživjeti u gradu koji je najprikladniji za život na svijetu". "Mi Bečani jednostavno ne možemo priznati da nam ide jako dobro. Odmah to moramo staviti u perspektivu. Možda zato što imamo taj duboki strah da bismo mogli izgubiti životni standard, ili zato što smo skromni u srcu i ne želimo učiniti da drugi izgledaju još gore."

Michael Ludwig može otvorenije govoriti o priči o uspjehu Beča; ipak je on političar, a iza skromnosti se ne skriva, čak ni lažna skromnost. Socijaldemokrat je već sedam godina gradonačelnik Beča. Vodi kroz svoju radnu sobu veličine plesne dvorane u veličanstvenoj gradskoj vijećnici do balkona, i tamo se otkriva: puna, bujna, ušećerena arhitektonska panorama. Njegov pogled luta preko Ringstrasse i Volksgartena do Saveznog kancelara i Hofburga. “Gradonačelnik je bio ravnopravan s carem u Hofburgu i Habsburškoj državnoj kancelariji”, kaže Ludwig i govori o lukavstvu ponosne bečke buržoazije. Car Franjo Josip nametnuo je da nijedna zgrada ne može biti viša od najbliže crkve, u ovom slučaju 99 metara Votivkirche. Arhitekt gradske vijećnice nije se usudio vrijeđati veličanstvo, već su građani jednostavno na vrh tornja postavili vijećnika visokog preko tri metra, tako da vijećnica i danas nadvisuje sve osim katedrale sv. Stjepana.

Danas je habsburški car povijest, ali ostaju Crveni carevi, poput Michaela Ludwiga, gradonačelnici Beča, svi socijaldemokrati od 1919. godine, s prekidom u godinama fašističke vladavine. Crveni Beč danas je svjetionik pohabane europske socijaldemokracije, a čini se da će ostani malo tako, jer su i sami Bečani i Bečanke uvijek bili u duši prilično odani caru, to ne pitajte.

Michael Ludwig je gradonačelnik jednog od najbrže rastućih gradova u Europi. Beč je već odavno prestigao Hamburg kao drugi po veličini grad njemačkog govornog područja, a prije 2023. godine ponovno je premašio i brojku od dva miliona stanovnika – zadnji put je ovako velik grad bio na svom vrhuncu 1910. godine.

Danas, kaže Ludwig, jedva da prođe dan a da ga ne posjeti delegacija iz nekog drugog grada. Što gosti žele naučiti od Beča? "Kako održati stanarine stabilnima, kako postići društvenu raznolikost. Jer to je uvijek bio cilj Crvenog Beča od samog početka: raspodijeliti gradske stanove po cijelom gradu tako da nema geta za bogate, ali ni geta za siromašne. To je jedan od razloga zašto se ljudi osjećaju ugodno i sigurno u gradu."

Zgrade zajednice. Prava čarobna riječ za visoku kvalitetu života u Beču. Kada su socijaldemokrati prvi put osvojili apsolutnu većinu na izborima 1919. godine, pokrenuli su neviđeni program izgradnje kako bi se borili protiv katastrofalne nestašice stambenog prostora u gradu. A Ludwig, koji je nekada i sam živio u takvom projektu opštinskih stanova, objašnjava: "Do ukidanja demokratije u Austriji 1933., u Beču je izgrađeno 65.000 opštinskih stanova. To je do danas ostala jezgra subvencionirane stanogradnje u gradu."

Stanova postaje malo jer grad tako brzo raste, mnoge opštinske zgrade treba obnoviti, a tu je i imigracija s kojom austrijske države kojima upravljaju konzervativni i desničarski populisti rado prepuštaju Beču da se nosi s njima. Kapital premašuje kvotu prihvatanja za 200 posto. Ludwig ističe da je Beč, kao najistočniji veliki grad Zapada, oduvijek bio grad useljenika. Prvo u habsburškoj multietničkoj državi, kasnije deseci hiljada dolaze u valovima izbjeglica nakon Mađarske pobune 1956., nakon gušenja Praškog proljeća 1968., početkom 1990-ih deseci hiljada ljudi bježe ovamo iz Srbije i Bosne, sada većina dolazi iz Ukrajine.

Gradonačelnik Ludwig se stoga žestoko protivi ksenofobnoj agitaciji desničarskog populističkog FPÖ-a. Ističe da je uz njegovo posredovanje – gradonačelnik Beča je ipak moćan čovjek u Austriji – upravo je u Austriji iz drugog pokušaja uspio da spriječi kancelara FPÖ-a, formirana je centristička vlada koju podržavaju ÖVP, SPÖ i liberalna stranka Neos.

Kada o tome govori, u njegovim riječima ima tračka patetike: "Snažno sam se zalagao za ujedinjenje razumnih snaga centra i stoga pozdravljam postojanje ove koalicije na saveznom nivou. U Evropi Austrija mora igrati snažnu ulogu uz sve one koji se zalažu za slobodu i demokratiju. Ujedinjena Europa je u ovakvim vremenima važnija je nego ikad."

Sve nam to govori Ludwig, a upravo će progovoriti o digitalizaciji uprave i aplikaciji "Sag's Wien" (Reci Beču), u kojoj svatko može prijaviti probleme i pritužbe, poput fotografija smeća u parku ili pokvarenog tobogana na igralištu, aplikaciji na koju je ponosan jer građanima omogućuje da doprinesu poboljšanju kvalitete života u svom gradu, kada mu asistent da znak. Gradonačelnik sada mora ići na dodjelu nagrada. Djelatnici Grada nagrađeni su za svoje najbolje inovacije. Ne, u Beču sigurno nisu dinosauri. A ako je tako, onda su prilično moderni.

Muzika, skoro da se čuje kako odjekuje gradom, a ljubav Bečana ne poznaje žanrovske granice, da li opereta ili pop pesma, važno je samo da mora da ima humora. Ako sada razmišljate o Falcu, u pravu ste, naravno, a ipak ima toliko sjajnih muzičara danas, pobjednica Eurosonga, Conchita Wurst, ili inteligentni pop muzičari Wande ili reper Bibiza, koji je, kada je bio tek u ranim dvadesetim, objavio svoj predivni album u stilu Falcoeske, uključujući prije dvije godine "Odeiii album" Beč": "Beč, molim te ostani takav kakav jesi / Znam da te ovdje niko ne razumije takvog kakav si trenutno / ... / Znam da si predobar za nas / Ali vjeruj mi, Beč, ja ću ostati s tobom."

U blistavoj Velikoj dvorani koncertne dvorane, Amra Deisenhammer sjeda za klavir i svira nekoliko nota. Spasilo ju je, kaže, sviranje klavira, nakon 1992. godine, kada su ona i njena majka morale bježati od snajpera u Sarajevu, a ona je svirala protiv straha i slika u glavi, ubrzo tako virtuozno da je kao 14-godišnja izbjeglica, položila prijemni ispit za Mozarteumu u Salzburgu. Nekoliko godina kasnije, došla je u Beč, gde ju je namamila opera, puna nade da će moći da studira scenski dizajn na Akademiji umetnosti. "Ušla sam u ovu prelijepu zgradu akademije, predala moju mapu sa radnim probama i vratila se kroz dvoranu sa stubovima do izlaza i prema katedrali Svetog Stefana. Tamo sam zapalila svijeću i molila se: Dragi Bože, učiniću sve, ali molim te pusti me da živim ovdje. Od tada se moj osjećaj prema Beču nikada nije promijenio."

Beč joj u početku nije bio lak, kaže Amra, a ipak, tu raznolikost umjetnosti i kulture, tu duboku dušu grada, nešto je što nigdje drugdje nije vidjela. Njezine scenografije i kostimi u operi i pozorištu fascinirali su Bečane, pa je ubrzo osnovala vlastitu modnu marku “Amra Wien”, čiji je zaštitni znak Wiener Karo, Bečki karo.

Danas sa suprugom vodi kozmetičku firmu. Tvrdoglavi grad prihvatio je Amru, kao i bečko društvo. Na Opernom balu 2024. u svoju je ložu primila voditeljicu Arabellu Kiesbauer, glumicu Sunnyi Melles i litvansku opernu pjevačicu Asmik Grigorian, koja je također upravo otkrila Beč kao svoj novi dom. “Također se cijeli život osjećala beskućnicom i pokušavala je pronaći svoje mjesto u svijetu – a iz nekog dubljeg razloga to je mogao biti samo Beč”, kaže Amra. Zajedno su napravili gala za djecu sa potrebama. Čine to i za sebe, kaže ona, kao zahvalnost svom novom domu i osjećaju zajedništva koji Beč može učiniti tako domaćim.

Kako bismo ponovno doživjeli ovaj bečki osjećaj, hodamo od Stephansplatza uz "Brandstätte" sve dok ne dođemo do broja 7/9, Café Korb.

Ulazimo, držimo se lijeve strane i ako bude sreće, ispred fotogalerije svog života sjedit će 80-godišnja starica na svom uobičajenom mjestu. Susanne Widl. Pred kamerama je stala s Burtom Lancasterom, ali i s Peterom Falkom, s kojim je navodno imala aferu, iako ona ostaje dama i o tome šuti. Bila je i model i umjetnica performansa, ali što je najvažnije, ipak smo u Beču: ona je vlasnica kafića otkako joj je majka umrla 2000. godine i kao takva je mješavina majke i punkera. Da, čak i više: institucija. Oplemenila Elfriede Jelinek, koja je napisala: "Izgleda kao da joj se ne može vjerovati, jer je femme fatale, ali ja joj ipak vjerujem jer je, srećom, poznajem. Klizi između cipela gostiju, kao stijene na klizaljkama, barem tako mislim u sebi, jer tako nešto nikad nisam vidio."

Pa ako imate sreće, i ona sjedi na svom stalnom mjestu u kafiću, možete je čuti kako priča, na primjer o skandalu koji je izazvala kada se pojavila na Opernom balu 1980. Ali poštovala je pravila odijevanja, reći će: “Frak ili večernja haljina”. Izabrala je frak, a danas se, srećom, više ne može zamisliti negodovanje koje je tada prošlo Bečom. Ali čovjek može biti zahvalan što ima mnogo ljudi poput nje, koji pokreću stvari i tako čine Beč čudom od grada kakav jest.

(Autor Nicolas Büchse, fotograf Andreas Jakwerth)

(stern)

prevod: Smail Špago

(NovaSloboda.ba)