Najbolja generacija nadaleko čuvene Mostarske gimnazije danas ponovo na „prozivci“
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu novasloboda.ba dana 24. juna 2023. godine, autor je Roko Markovina)
Postoje i institucije, istina ne tako često, koje se u životu pamte. Jedna od takvih mostarskih institucija kojoj sam, onoj iz „moga vremena“, neizmjerno zahvalan za sve ovo što jesam i što sam postigao u životu, jest Mostarska gimnazija. Pohađao sam tu školu dok je još bila u „staroj zgradi“, da bi poslije, negdje osamdesetih prošlog stoljeća, preselila u obnovljenu, bivšu školsku zgradu „Stare gimnazije“, izgrađenu još za Austro-ugarske carevine, i to još davne 1893. godine. Obje su zgrade bile granatirane i urušene u Drugome ratu u Mostaru (1993.) i obje, novcima međunarodne pomoći, obnovljene. Mostarska gimnazija bila je „pojam“ za mnoge đake i slovila je kao „druga po kvaliteti“ u SFRJ, odmah nakon Varaždinske gimnazije, u vremenu mojega odrastanja. Nakon završene osmogodišnje škole, kroz tu Gimnaziju moja generacija je gotovo „protrčala“ i ne primijetivši kako su protekle te četiri godine našega odrastanja.
Stjecali smo široka i temeljita znanja, učili se životu, igrali nogomet, rukomet i košarku, trenirali plivanje, gimnastiku i atletiku i …zabavljali se. I čitali. Čitali. Život nam je bio prepun lijepih sadržaja i svi smo bili kao jedno. Prijatelji. Stvarni, iskreni što smo ostali i do danas. I nikada nam nije bilo dosadno. U mojoj je generaciji naša Gimnazija imala jedan „francuski“ i dva „njemačka“ razreda. Nama, u „francuskom“ razredu, koji smo se već poznavali iz osmogodišnje i Muzičke škole (Todor Pantić, Enes Hodžić, Hakija Čatović, Dražen Dražeta, Branka Pećanac (s kojom sam pohađao i Muzičku školu-svirala je klavir), Zdenka Prusina, Emira Oglić, Amira Zvonić, Ahmet Badžak, Slavko Šunjić, Mila Arapović, Minka Halilović, Tea Raljević, Antonija-Beba Šarac i Mirsad Bubalo pridružili su se, tada, Margareta – Ćići Tiberio, Emir – Peka Pekušić, Mirko Šagolj, Safet Smajkić, Dragan Hlubna, Ratimir Andrijanić, Murat Penava, Dragoljub Leković, Zdenko Stojkić, Marinko Kordić, Aleksandar Ratković, Neven Medin, Mehmed Nazečić, Elizabeta Krtalić, Zlata Arpadžić, Seka Bajgorić, Zorica Marić, Jasna Kajtaz, Maja Kurtović, Mirjana Bogić, Mirjana Ninković i Dženan-Đani Salković (kojega sam, također, poznavao iz Muzičke škole-svirao je violinu). Tu su bili i učenici iz „njemačkih razreda“: Goran Babić, Slobodan – Bobiša Praljak, Vesna Jukić (poznavao sam je iz Muzičke škole-svirala je violinu), Meho Čerkić, Jožica Škorja, Ivica Mihoković (preselio u Mostar iz Zagreba), Muhamed Rebac, Zoran Antunović, Željko Rebac, Šemsudin Fazlagić, Ratko Suton-„Pika“, Nikola Gašić, Džemal Gološ, Radmila Horvatić, Julija Kuzman, braća Enver i Ethem Mahinić, Ahmet Karabeg, Fadil Nožić-„Pinca“, Marijan Čapek, Katja Čorić, Mara Vlaho, Slobodanka Ivković-„Boda“, Mirjana Sudar, sestre Halajkijević, Angela Wezbek, Ljubomir Brajković, Kemal Budimlić, Branko Miljko, Branko Prah, Hasan Vučijaković, Edin-Edo Omeragić, i još mnogo drugih. Da ih ne nabrajam.
A imali smo i sjajne profesore, kako već rekoh. Prave učitelje i pedagoge. Znalce. S ponosom i nostalgijom moram, barem neke, spomenuti: sestre Veru i Olgu Samardžić, Dragicu Rimac, Milojku-Micu Petrović, Mariju Pavlović, Bojanu Mavar, Božu Pavkovića, Saliha Lehu, Kamila Jakupovića, Marinku Prusina, Rudolfa Kraljevića, Aleksandra-Acu Bošnjaka, Uroša Lisnića, Jakova Zupca, Ivana Milićevića, Boriku Turanjanin, Naziku Stanojević, Šahziju Spahović, Samiju-Seku Jelić, Habibu Kalajdžić, Voju Janjoša, Milenka Nadaždina, Antu Cvitanovića, uz još neke druge, koji su nam, povremeno, izvodili nastavu, a gotovo svi su bili bivši đaci te iste, Mostarske gimnazije. Direktor nam je, tada, bio prof. Petar Leko, a tajnik/sekretar Humbert Marijanović (koji nas je uvijek tjerao dok smo, „kao predčas“ igrali nogomet na školskom igralištu). Bili su strogi i…pravedni. Ponosni smo i danas na tu školu, svjesni da baštinimo i njezine sjajne, prethodne, generacije. Neponovljive, po svemu.
Nabrojat ću samo neke iz njezine povijesti, za spomen i svjedočenje, tek one koji su u svojim profesionalnim karijerama, upravo zahvaljujući znanjima stečenim u ovoj školi, dosegli ono najviše što se moglo doseći, bilo u tehnici, medicini, sportu, pravosuđu, visokom obrazovanju, književnosti, teatru, politici i drugim područjima života, znanosti i umjetnosti: Mustafu Latića, Milojka Čišića, Sergija Lukača, Otona Župančića, Dušana Mučibabića, Hamzu Humu, Abdurahmana Nametka, Ivana i Josipa Loose, Filipa Kohna, Isidora Papu, Nazifa Hadžiomerovića, Saliha Hojlaša, Džemala Bijedića, Osmana Đikića, Tanju Peško, Muhameda Mahića, Antona Potočnika, Mirka Repca, Nijaza Halilhodžića, Avdu Humu, Vladimira Ćorovića, Dimitrija Mitrinovića, Rifata Pavlovića, Halduna-Lea Hrvića, Katarinu Loose, Antu Aleksića, Vjekoslava Barišića, Nedjeljka Gvozdenovića, Himzu Polovinu, Vinka Galića, Muhameda-Hamu Voljevicu, Nijaza Topuzovića, Dejana Čupinu, Živojina Repovića, Zijada Kresu, Izedina Pintula, Božidara Gagru, Ismeta-Tarasa Zahirovića, Boriku Vanović, Jozefa –Pubu Škorju, Vesnu Dabić-Šunjić, Predraga Matvejevića, Milivoja-Minju Pejkovića, Mišu Pištala, Nikolu Kovačinu, Josipa-Kubu Jerkovića, Ismeta Salahovića, Džabira Delalića, Zlatka Kažinića, Miju-Mišu Brajkovića, Mufida Kosovića, Đorđa Kulišića, Behdžeta-Bedžu Mesihovića, Želimira Miladina, Velimira Njirića, Damjana Šantića, Nedžada-Ćiću Popovca, Branu Milovića i još mnogo, mnogo drugih.
I naša je generacija, nastavljajući tradiciju svojih prethodnika, dala nekoliko istaknutih pojedinaca na raznim poljima, poput: Gorana Babića, Vesne Jukić-Oborina, Jožice Škorja-Govedarica, Dženana-Đanija Salkovića, Todora Pantića, Branke Pećanac-Vlašić, Mirka Šagolja, Nikole Gašića, Ede Omeragića, Zorice Marić-Desančić, Ratimira Andrijanića, Nevena Medina, Enesa Hodžića, Hakije Čatovića, Mehmeda Nazečića, Mirsada Bubala, Ratka-Pike Sutona, Mehmeda-Mehe Čerkića, Mirjanu Sudar-Petr, Katju Čorić-Flik, pa i Slobodana-Bobiše Praljka(svemu što se, kasnije s njim događalo, usprkos) i drugih, čije bi me pobrojavanje daleko odvelo. Naravno, taj se niz nastavljao sve do 1992. godine, kada je ta i takva Mostarska gimnazija, jednostavno, „ugašena“ i osnovana, na njezinome mjestu neka druga, manje tolerantna, jednonacionalna („dvije škole pod istim krovom“), kao i još jedna, na drugoj lokaciji u Gradu.
Škole koje su, čini mi se, kao visokoškolske obrazovne ustanove, izgubile svaki smisao i vezu sa onom prethodnom-našom, ali i sa svojom temeljnom odgojnom zadaćom. A velika kamena ploča na kojoj su pisali stihovi jednoga od najvećih mostarskih sinova, Alekse Šantića „Mi znamo sudbu“:
„I kad nam muške uzmete živote,
grobovi naši borit će se s vama“.
sa popisom svih đaka i profesora te Mostarske gimnazije koji su poginuli u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskome ratu, prva je razbijena „u paramparčad“. I nikada više nije vraćena. „Psi rata“ su i ovdje ostavili svoje tužne, utopističke i zle tragove. Nažalost.
Ponosni smo i dan-danas na svoje profesore i zahvalni smo im što su nas naučili mnogočemu, a najviše što su nas učili o tomu da treba težiti biti uvijek uspravnoga i ispravnoga stava, uvijek biti ozbiljan, pošten i pravedan, o tomu što znači znanje i (r)evolucija u životu, što znači učenje od pametnih i mudrih, što znači dobra knjiga, bez obzira kojim pismom i na kojem jeziku bila napisana. A, ponajviše, što su nas naučili da:
„Uvijek je lakše bilo kolajnu
zaraditi, nego ju nositi“.
I svi smo to dobro naučili i tako smo se ponašali, čitav život. Svi, uglavnom, osim jednog- koji je skončao u Den Haagu, 2017., nakon što je, osuđen kao ratni zločinac, popio otrov u sudnici. Izgleda da se nije znao, a niti uspio „nositi“ sa svojom sudbinom, svojom nesrećom i svojim, napuštenim idealima. Nažalost..
Takva je bila moja Mostarska gimnazija do početka ratova u Mostaru, 1992.
A danas?
Evo što se može pročitati, danas, na Vikipediji:
“Poslije Bošnjačko-hrvatskih sukoba (1992.-94.) učenici i profesori, koji su radili po planu i programu na hrvatskom jeziku, a u okviru Gimnazije fra- Dominika Mandića, vratili su se u obnovljeno prizemlje zgrade, u studenom 1999. godine. Dana 29. kolovoza 2003. godine, došlo je do spajanja Javne ustanove Prve gimnazije Mostar i Gimnazije fra- Dominika Mandića u Gimnaziju Mostar, kao prve administrativno ujedinjene škole na području Hercegovačko Neretvanske Županije. Ujedinjena škola je prozivana „rijetkim društvenim eksperimentom”, ali učenici i zaposlenici su zadovoljni njezinom organizacijom.(Napomena: Taj eksperiment se nazvao “dvije škole pod istim krovom”,nap. R.M.2017.)
Donacijom japanske vlade opremljen je kabinet informatike modernom opremom, a obnova same zgrade gimnazije je dovršena 2009. godine, zahvaljujući donacijama španjolske i njemačke vlade, te kreditu Razvojne banke Vijeća Europe.
Gimnazija realizira nastavni plan i program četverogodišnjeg smjera opće gimnazije, prema dva nastavna plana i programa – na bošnjačkom i na hrvatskom jeziku.
U zgradi mostarske gimnazije je smješten i „Koledž ujedinjenoga svijeta“ (United World College Mostar), jedna od 17 takvih obrazovnih ustanova u svijetu (United World Colleges), koji zauzima trećinu zgrade gimnazije. God. 2006. svečano ga je otvorila Noor, kraljica Jordana. U njemu predaju nastavnici iz različitih zemalja, a nastavu pohađa preko 200 učenika iz cijelog svijeta. On također doprinosi toleranciji i suživotu ne samo različitih nacionalnosti grada, nego i rasa, kultura, tradicija i svjetonazora cijelog svijeta”.
(Napomena: Ali, i ovo: Gimnazija realizira nastavni plan i program četverogodišnjeg smjera opće gimnazije, prema dva nastavna plana i programa – na bošnjačkom i na hrvatskom jeziku. Nastava je kabinetski organizirana u dvije smjene tako da učenici trećeg i četvrtog razreda nastavu pohađaju u prvoj smjeni, a u drugoj smjeni učenici prvog i drugog razreda. Prva smjena s radom počinje u 7.30 a druga u 13.35 sati. Nastava završava u 19,30 sati. Trenutačna ravnateljica je Ankica Čović, a njen zamjenik Haris Idriz. Škola pored ravnatelja i zamjenika ravnatelja ima i pedagoga, knjižničara, tajništvo, te Školski odbor, Nastavnička vijeća, zajedničko Nastavničko vijeće, zajedničko Vijeće učenika i Vijeće roditelja u skladu s nastavnim planom i programom HNŽ-a. Vijeće učenika Gimnazije Mostar je zajedničko; sačinjavaju ga predstavnici svih odjeljenja. Vijeće organizira brojne aktivnosti koje su uglavnom humanitarnog, kulturnog, športskog i ekološkog karaktera.Nap. R.M. 2022.)
Nemam komentara. Osim što mi nije jasno da „Koledž ujedinjenoga svijeta“ može „doprinositi toleranciji i suživotu“ različitih nacionalnosti u Gradu. Pa to bi trebao biti aksiom života u njemu. I ljubav, naravno.
Međutim, nakon proslave svoje 30.te obljetnice “mature”, jedan od dičnih, ali nešto mlađih, izdanaka te iste, naše, Mostarske gimnazije, (u kojoj smo mi, sa jedva dobivenim dopuštenjem prije pet godina obilježili naših 50 godina od “ispita zrelosti”) Sergio Šotrić, valjda razočaran nakon svega što se događalo u Mostaru od 1992. do danas, napisao je i ovo:
„RAZMIŠLJAM I PITAM SE:
Gdje je danas gimnazijalski obrazovana elita Mostara?
Gdje su danas generacije gimnazijalaca 80-tih, koji su grad i njegove stanovnike odavno trebali povesti u svijetlu budućnost?
Gdje su danas svi ti pametni ljudi, puni snage, entuzijazma i znanja?
Gdje su – gdje smo?
NEMA NAS NIGDJE!
Neki od nas dobro žive – neki ne.
Neki od nas žive u Mostaru – neki ne.
Neki od nas više vole susjedne države od BiH – neki ne.
Neki od nas imaju strana državljanstva – neki ne.
Ali da, ima još stvari, koje su nam zajedničke!
Velika većina nas su konformisti, oportunisti, hedonisti…
Velika većina nas su kukavice!
Velika većina nas gleda samo svoj lični interes – za interese šire društvene zajednice bi (kao) trebao neko drugi da se bori, samo mi ne – mi (kao) svakako ne možemo ništa promijeniti.
Velika većina nas se osjećaju prije svega kao Hrvati, Bošnjaci, Srbi, a tek onda (možda) kao Mostarci, (možda) kao građani – (možda) kao državljani Bosne i Hercegovine.
Čast malobrojnim izuzecima!
Naša gimnazija odavno više ne nosi ime slavnog pjesnika Alekse Šantića.
Naša raja odavno više ne sjede u klupama ove slavne škole…
Dragi moji profesori.
žao mi je, ali moram da vam priznam:
Mi nismo ništa naučili!
Mi nismo postali elita Mostara!
Mi ne znamo – mi NEĆEMO povesti Mostar u bolju budućnost.
Dragi profesori, džaba je bio sav vaš trud, džaba je bilo sve vaše znanje, džaba je grad izdvajao velike novce za naše (besplatno) školovanje…
DŽABA NAM ŠKOLA, KAD NAM JE MOSTARSKO SRCE U PETAMA!“
Ni ovdje, nemam komentara. Zato sam ovaj tekst i prenio u cijelosti. Izgleda da je prošlo vrijeme mostarskih-gimnazijskih revolucionara, da je prošlo vrijeme kad su mostarski gimnazijalci bili smatrani elitom i kad su njezini dični profesori učili svoje đake…pravome znanju, istini i pravdi. I patriotizmu, naravno. Ili, domoljublju, kako je komu draže. A patriotizam/domoljublje je „rodoljublje, ljubav prema domovini, otadžbini, otadžbeništvo, domoljublje“ (B. Klaić: Veliki rječnik stranih riječi“, Zora-Zagreb, 1966. str. 935). Samo što neki, danas, tu riječ doživljavaju i prevode kao nacionalizam, u potpuno krivom značenju, jer „nacionalizam“ znači: „voljeti svoj narod, boriti se za njegova prava i nezavisnost, znači služiti ne samo svome narodu nego i svim narodima i općem napretku“ (B. Klaić: Veliki rječnik stranih riječi, Zora-Zagreb, 1966. str. 844). A taj i takav „nacionalizam je domoljublju…najveći neprijatelj, jer, postavlja svoju naciju iznad svega, čak i iznad Boga“, rekao je, nedavno, Papa Franjo (Jorge Mario Bergoglio). Ili: „Patriotizam je sušta suprotnost nacionalizmu…nacionalizam je njegova izdaja“, rekao je, aktualni francuski predsjednik, Emanuel Macron, 10.11.2018. I obojica imaju pravo.
Da. Izgleda da je, uistinu, onakav ustroj naše Mostarske gimnazije, kakvoga pamtim, postao…prošlo vrijeme. Bolje reći, davno prošlo vrijeme…Pluskvamperfekt. Zato ja ti moju Mostarsku gimnaziju i pamtim, samo po dobru. I hvala joj, u ime moje generacije, koja, polako, sa divnim uspomenama na nju, zauvijek nestaje.
(IZ KNJIGE Roko Markovina:“Moj mostarsko spomenar“. U pripremi 2023.)
MaturantiI Mostarske gimnazije iz 1963. (po sjećanju)
Bilo nas je oko 90 kad smo upisali prvi razred, 1959. Bio je jedan razred u kojem se učio Francuski jezik, a dva razreda u kojima se učio Njemački jezik.
„Francuski razred“:
Dženan-Đani Salković – svirao je violinu, liječnik –specijalista otorinolaringolog, letački instruktor, pjesnik i kompozitor nagrađenih melodija, rano preminuo u padu jedrilice na Glamočkom polju 1987. godine,
Todor Pantić– magistar medicine-vrsni specijalista ortoped, talentirani junior FK„Velež“ i kapiten juniorske reprezentacije BiH 1962., karijeru nastavio i završio u Švedskoj i preminuo 2021. godine,
Branka Pećanac- Vlašić– svirala je klavir, dipl. inž. arhitekture,
Mirko Šagolj – poznati novinar „oslobođenja“ i dopisnik iz Moskve,
Zorica Marić-Desančić, dipl. pravnik- diplomatska karijera u Beogradu- sekretar SIV-a, živi u Beogradu,
Ratimir Andrijanić – dipl. inž. brodogradnje, kasnije uspješan poduzetnik u Zagrebu u vlastitoj firmi „Enikon“, živi u Zagrebu,
Enes Hodžić, – poznati i cijenjeni doktor stomatologije, maksilofacijalni kirurg, karijeru nastavio u privatnoj ordinaciji u Rovinju (Hrvatska)
Hakija Čatović – dipl. inž metalurgije, i talentirani junior FK“Velež“, karijeru nastavio u Australiji
Mirsad Bubalo – inženjer elektrotehnike, jedan od direktora „Elektrohercegovine“, rano preminuo
Minka Halilović- Torlo – prosvjtna radnica, profesor
Dragan Hlubna – dipl. dr. med.-veterinar, rano preminuo u Sarajevu,
Murat Penava – dipl.inž.tehnologije, radio kao predstavnik tekstilne industrije i trgovački putnik,
Marinko Kordić – inženjer geodezije, radio u Mostaru, preminuo
Elizabeta Krtalić – doktor medicine, rano preminula
Zlata Arpadžić–
Fatima Ćustović-Bilal– prosvjetni radnik, profesorica,
Neven Medin – svirao trubu, inženjer elektrotehnike, cijenjeni stručnjak u RIZ-Zagreb,
Mila Arapović – doktorica medicine, rano preminula
Roko Markovina, svirao je violon-chello, talentirani junior „Veleža“,dipl. inž. i magistar brodogradnje, doktor tehničkih znanosti, Zastupnik u Skupštini RBiH (1990.-1996), karijeru završio na FESB-u u Splitu, kao redoviti profesor u trajnom zvanju, živi između Splita, Korčule i Mostara,
Jasna Kajtaz-Fazlagić,?
Maja Kurtović- Šupljeglav, ?
Mirjana Bogić- Salai – prosvjetna radnica, profesorica, živi u Makarskoj,
Mirjana Ninković – prosvjetna radnica, profesorica,
Safet Smajkić,
Zdravka Vekić – prosvjetna radnica, profesorica, preminula u Nevesinju,
Margareta-“Ćići“ Tiberio-Lujo, turistička radnica, udala se u Dubrovniku,
Dragoslav Leković, prosvjetni radnik, karijeru završio u Bijelom Polju (Crna Gora)
Zdenko Stojkić – SSS, radio na Benzinskoj stanici u Mostaru, preminuo,
Ahmet Badžak– SSS, radio kao ugostitelj,
Emir-Peka Pekušić, pravnik, rano preminuo,
Seka Bajgorić-domaćica
Emira Oglić- Karabeg, radila kao novinar na Radio Mostaru, živi u SAD,
Amira Zvonić- Rebac, domaćica
„Njemački“ razredi:
Goran Babić, dipl. ekonomista, vrsni pjesnik i književnik ( preko 110 knjiga), bivši političar, slovi kao najbolji živući književnik sa bivših JU-prostora, živi u Beogradu (Srbija),
Vesna Jukić – Oborina, svirala je violinu, magistar medicine i primarius, književnica i pjesnikinja, slikarica, karijeru završila i živi u Crnoj Gori (Podgorica),
Mehmed-Meho Čerkić, dipl. inž. vazduhoplovstva, pjesnik, rano preminuo u ratovima u Mostaru,
Jožica Škorja- Govedarica, vrsna plivačica P.K. „Velež“, reprezentativka, dipl. plivački trener, karijeru završila u Sloveniji (Krško), živi u Mariboru (Slovenija)
Muhamed Rebac, dipl. agr., rano preminuo,
Zoran Antunović, doktor medicine-internista, rano preminuo,
Željko Rebac, dipl. oecc., šef Carine u Mostaru i predsjednik UJDI- Mostar, rano preminuo,
Ratko Suton-„Pika“, rukometaš, rukometni trener i funkcioner u Mostaru, rano preminuo,
Nikola Gašić, dipl. inž. elektrotehnike, direktor „Elektro-Hercegovine“, predsjednik Skupštine općine Mostar, predsjednik F.K. „Velež“, karijeru završio i živi u Beogradu,
Džemal Gološ, dipl. inž. elektrotehnike, direktor „Elektro-Hercegovine“
Radmila Horvatić-Kljajo, doktor medicine, karijeru završila u Francuskoj,
Julija Šunjić-Kuzman, prosjetna radnica-profesorica, živi u Mostaru,
Slobodanka -„Boda“ Ivković- Trifunović, dipl. pravnica, majka glumaca Sergeja i Branislava Trifunović, karijeru završila i živi u Kruševcu (Srbija)
Mirjana Sudar-Petri, prosvjetna radnica, profesor, karijeru završila i živi u Zagrebu,
Angela Wezbek-Brajković– prosvjetni radnik-profesorica, živi u Mostaru,
Ljubomir Brajković,- prosvjetni radnik-profesor, živi u Mostaru,
Kemal Budimlić, dipl. inž. elektrotehnike, karijeru završio u Švedskoj,
Branko Miljko – profesor filozofije i sociologije , preminuo u Sarajevu,
Branko Prah – diplomirani knjižničar, karijeru završio u Njemačkoj,
Hasan Vučijaković, dipl. inž elektrotehnike, „Elektro-Heregovina“-Mostar, živi u Mostaru,
Edin-Edo Omeragić, vrsni atletičar AK“Velež“, dipl. inž elektrotehnike, „Elektro-Heregovina“-Mostar, živi u Mostaru,
Slobodan – Bobiša Praljak- dipl. inž. elektrotehnike, kazališni i filmski redatelj, izvršio samoubojstvo u Den Haagu, nakon što je osuđen za UZP na 25 godina zatvora,
Emin Zebić, ?živi u Jablanici,
Sestre Halajkijević, ??
Šemsudin Fazlagić, SSS, preminuo za vrijeme rata
Fadil Nožić-„Pinca“-karijeru završio i preminuo u Švicarskoj,
Enver Mahinić, ?
Ethem Mahinić, ?
Marijan Čapek,?
Mara Vlaho, živi u Zagrebu,
Ahmet Karabeg,?
Branko Galić, ?, živi u Splitu,
Zoran Tkaličanac-dipl. inž. elektrotehnike, Mostar
i još nekoliko drugih, kojih se nisam mogao, trenutno, prisjetiti. Bili smo sjajna generacija. Po nekim kriterijima najbolja što je Mostarska gimnazija dala. Gotovo svi smo završili fakultete, a svi smo bili zaposleni i maksimalno doprinosili, baš svi, razvoju Grada i života u njemu. I u svojim poduzećima bili značajne osobe i vrlo cijenjeni. A bila je i jedna od najboljih škola u Bivšoj nam državi, odmah poslije Varaždinske gimnazije. Međutim, ratovi u Mostaru, rasuli su nas, po svijetu, kao „rakovu djecu“. I nitko, osim jednoga, nije izdao ni Mostar, ni Gimnaziju, ni svoje profesore, a ni svoju raju, a ni ljudskost, svemu usprkos. Jer, znali smo onu sjajnu Mešinu mudrost: “Zadovoljan sam što sam proživio vijek, a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje.” (Meša Selimović: “Ostrvo”)
Roko Markovina
(NovaSloboda.ba)
Najbolja generacija nadaleko čuvene Mostarske gimnazije danas ponovo na „prozivci“ - Nova Sloboda
Bivši gimnazijaci obilježili 60. godšnjicu mature
Suze radosnice, grljenja i ljubljenja, evociranje uspomena obilježile su današnje okupljanje bivših učenika nadaleko poznate Mostarske gimnazije, koji su sa svih strana svijeta došli da obilježe 60, godina od polaganja mature.
Osim “domaćih”, na obilježavanje je došlo 27 bivših maturanata. Stigli su iz Slovenije, Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Njemačke, Francuske, SAD, Australije i Afrike.
“Teško je opisati osjećaj kad danas vidim moje nekadašnje školske drugove i drugarice. Krasilo nas je veliko drugarstvo, što smo pokazali današnjkim dolaskom u Mostar”, kaže Jožica Škorija, nekadašnja prvakinja Jugoslavije u plivanju.
Iz Beograda je stigao Nikola Gašić, nekadašnji predsjednik Skupštine opštine Mostar.
“Svaki dolazak budi posebne emocije i dolaziću dok me god zdravlje bude služilo”, kaže Nikola.
Iako godine čine svoje, okupljanje nije propustio ni Roko Markovina.
“Bili smo sjajna generacija, možda i najbolja u istoriji gimnazije, Žalosti me što danas nema dosta dragih ljudi, ali dok je nas živih, živjeće sjećanja na njih, ali i na sve naše drage profesore”, kaže Roko.
(NovaSloboda.ba)
Bivši gimnazijaci obilježili 60. godšnjicu mature - Nova Sloboda
