(tekst koji slijedi objavljen je na facebboku dana 27. marta 2024. godine, autor je Zamir Hadži-Hamzić)
Podjoh lijevom stranom od Moje Musale prema Titovom..
Stadoh kod Banje i Blejim u nju…Samo mi Sjećanja Naviru…
Sjetih se i Nise i Njene duge i uvijek lijepo očešljane Plave kose koja joj se pružala sve do kraja ledja…
Bijaše jedna od Najljepših Mostarki koja je radila u Banji u Ženskom Frizerskom Salonu…
Predjoh Most i s druge strane ulice Hotel “Bristol” a meni uglavu dodje Oma, Omer Batlak i k’o da ga i sad gledam i k’o u Filmu, izadje iz Bristola dobro pijan, pa sredinom Džade ide natenane i s noge nanogu prema Musali i neda autima da prodju…
Svi mu Trube ali ne iz ljutnje već ga Bodre da Nastavi onako…Natenane…
Okrenuh se za njim to jest prema Musali gledajući taj isti Omerov Film u Mojoj Glavi…
Malko poviše dodjoh do Raskršća Cernice i Šantićeve…
Fali mi Svašta Ovde…
Malko uviše gore i ulijevo u toj Ćoši nekad “Naši Ćitiraši” prodavali zavisno od doba godine i kuhani i pečeni Kukuruz te Kokice i Kestenja…
Fali mi Miris…
Zastadoh pored nekadašnje “Fazline” Trafike. Ja je vazda zvao“Fazlagina Trafika” pa mi tako i ostalo…
Eto i On i Trafika mi fali…
Fali mi da mi vrati kusur ali ne u parama,već u žvakama…
Nastavih prema Gimnaziji pa preko Lenjinovog i zastadoh pored one klupe s desne strane ispod nekadašnjeg Edinog Restorana “Pariz”…
Bijaše oko 8 i po naveče a na klupi sjedi Oleg. Oleg Čehić.
Moj Stari Prijatelj…Nije Dobro…
Dodjoh do Rondoa i Sve mi prazno… Svega mi Fali…
I Kafane i Stolova i Stolica i Stare Raje a Posebno Mirisa Ćevapa…
Noge me same vode ulijevo prema kući Našeg Pokojnog Mate Mandarića te zavirih u Dvorište ali sve u mraku.
Rekoh sam sebi, nema nikoga.
Nastavih ulijevo u nekadašnju Ulicu Petra Drapšina.
Tu odma’ s lijeve strane nakon 20-30 metara zgrade…
Eto tu sam se rodio…
Stojim i potpuno u
“Mom Svijetu” prisjećam se Svih Detalja…
Unos mi dodje onaj miris Trave, Zelenila i Kajsija…
Tužan i Nostalgičan nakav Osjećaj…
Nastavih prema DUMU,
s desne strane nekad živio tu Moj Darije Dabić.
Zastadoh pored Radobolje i gledam naokolo…
Ovde preko puta nekad živjela Moja Draga Inge Bubaš…
Sad živi Daleko, Predaleko od Mostara…
Svi smo se Raspršili…
Zavrnuh ulijevo opet pa do Katoličke Crkve pa preko Priječke Čaršije dodjoh do Starog…
Ono što mi je
“Dobro Zasmetalo” ove večeri je da nikome nisam ni mogao ni stigao da kažem Dobarveče…
Ni Djesi? Šta Ima?…
Nidje nikog… a i ovih malko koje sam vidio šetajući, nemam Pojma ni ko su ni šta su…
Nijedne Poznate Face…
(Zamir)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen