UABNOR Mostar: Ako se ne zaštiti, 9.
decembra biće regionalno okupljanje antifašista na Partizanskom
spomen groblju
Od noći 9. na 10. mart 1992. godine,
noći prvog ozbiljnijeg ataka na Partizansko spomen groblje u
Mostaru, do noći 24. na 25. novembar 2017. godine, kada se desio
posljednji atak, prošlo je 25 godina i nešto više od 10 mjeseci,
stoji u današnjem saopštenju UABNOR-a Mostar.
“Vrijeme je to u kome, sa malim
nijansama, imamo istu političku strukturu na vlasti u gradu, ali i
šire.
Vrijeme je to u kome se kontinuirano i
uglavnom noću ruši i uništava Partizansko spomen groblje u
Mostaru, remek djelo graditeljske baštine.
Vrijeme je to u kome niti jedna
policijska struktura nije utvrdila ko su izvršioci, ali niti ko su
inspiratori ili nalogodavci takvih djela.
Vrijeme je to u kome i sve vladajuće
strukture, izuzev par pojedinaca, uglavnom šute.
Vrijeme je to u kome i Gradska uprava
Mostara šuti kao da se sve to ne dešava u njihovom gradu.
Vrijeme je to u kome građane Mostara i
njihove goste, koji baštine antifašističke tekovine, jake
policijske snage sprovode i obezbjeđuju prilikom posjeta
Partizanskom spomen groblju da bi odali poštu poginulim i ubijenim
antifašistima Mostara u Drugom svjetskom ratu.
Vrijeme je to u kome nas ta ista
policija uvjerava kako je Mostar siguran grad i kako je svima
osigurana sloboda kretanja na području cijelog grada.
Vrijeme je to u kome je to isto
Partizansko spomen groblje proglašeno Nacionalnim spomenikom Bosne i
Hercegovine.
Ali, to ništa nije promijenilo,
naprotiv.
Ako Partizansko spomen groblje jeste
Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, onda hoćemo da vjerujemo,
onda hoćemo da tvrdimo i tumačimo da je svaki atak na Nacionalni
spomenik Bosne i Hercegovine atak na samu Bosnu i Hercegovinu.
Analogno tome, a slijedom ponašanja
svih ozbiljnih vlada u svijetu, svaki atak ove vrste na Bosnu i
Hercegovinu hoćemo i možemo jedino tumačiti kao teroristički akt.
Ko onda ima pravo šutjeti i
ništa ne preduzimati tolike godine, u kojima se na Partizanskom
spomen groblju u Mostaru, u Bosni i Hercegovini dešavaju
teroristički akti?
Ko ima pravo zamjeriti bilo kome, ko
bez najave policiji, ode posjetiti Partizansko spomen groblje i
položiti cvijeće?
Pa mi živimo u sigurnom gradu, kaže
ta ista policija.
Najavljuju li policiji se posjete i
drugim grobljima, naprimjer za Dan mrtvih ili Dan šehida, logično
je pitanje.
Posljednji teroristički čin pred Dan
državnosti Bosne i Hercegovine jasna je poruka koju smo mi
antifašisti Mostara okupljeni u Udruženju antifašista i boraca NOR
– a dobro razumjeli.
Zato poručujemo svim nivoima vlasti u
našoj domovini i svima onima koji su odgovorni da nam kao građanima
obezbijede sigurno i slobodno kretanje u gradu Mostaru, ali i da
zaštite objekte od interesa za cijelu državu, da ovakvu nebrigu
prema građanima, ali i samoj državi više nemamo pravo tolerisati.
Zato zahtijevamo da u roku od 10 dana
preduzmete sve mjere fizičke zaštite Nacionalnog spomenika Bosne i
Hercegovine koji se zove Partizansko spomen groblje u Mostaru i tako
spriječite dalje terorističke aktivnosti na ovom spomeniku.
Takođe, zahtijevamo da u istom roku
budu sankcionisani izvršioci ovih terorističkih aktivnosti, jer svi
znamo gdje im je centar iz koga kreću u svaku akciju.
Ako u ovom roku Partizansko spomen
groblje ne bude adekvatno zaštićeno, zakazujemo za subotu, 9.
decembra 2017. godine sa početkom u 12 sati veliko regionalno
antifašističko okupljanje na Partizanskom spomen groblju u Mostaru.
Položićemo cvijeće, odati poštu poginulim i ubijenim, podići
šatorsko naselje i svojim tijelima danonoćno štititi Bosnu i
Hercegovinu štiteći njen Nacionalni spomenik.
Smrt fašizmu – Sloboda narodu!”,
stoji na kraju saopštenja UABNOR-a Mostar.
(tekst koji slijedi objavljen je na blogu "Partizansko spomen groblje" dana 12/10/2023, link za blog i stranicu partizansko.info nalazi se u dnu teksta)
KRATKI ČAS ISTORIJE: Za nekoliko dana, 25.9.2024, je 59. godišnjica otvaranja Partizanskog spomen-groblja u Mostaru. Da se podsjetimo u kratkim crtama kako se gradio Bogdanov „najkonsekventniji“ spomenik.
Pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka u brojnim jugoslovenskim gradovima podizali su se spomenici poginulim u narodnooslobodilačkom ratu. Mostar je bio značajan dio tadašnjeg velikog trenda. Zapravo, kao grad – aktivni učesnik otpora, imao vrlo dobre razloge da postavi svoj spomenik palim borcima. Prema često spominjanom citatu:
Mostar je pred drugi svjetski rat imao osamnaest hiljada stanovnika, a u narodnooslobodilačkom ratu aktivno je učestvovalo blizu šest hiljada, svaki treći stanovnik.
Mostar je u narodnooslobodilačkom ratu dao preko sedamsto i pedeset palih boraca, uglavnom mladića i djevojaka, trinaest narodnih heroja, i više od hiljadu žrtava fašističkog terora.
Svaki deseti Mostarac nije dočekao slobodu.
izvor: “Partizanski spomenik u Mostaru” (1980), Prva književna komuna, str.40.
Hronologijagradnje Partizanskogspomen-groblja u Mostaru u periodu od 1959. do 1965:
Incijator projekta izgradnje Partizanskog spomen-groblja je mostarski SUBNOR. Ideju je zdušno prihvatio političar, partizan i komunista Džemal Bijedić.
Početak 1959. godine – odlučeno je da se projekat povjeri već afirmiranom arhitekti iz Beograda, Bogdanu Bogdanoviću.
početak 1960. – donesena je odluka Skupštine opštine Mostara da se podigne spomenik.
oktobar 1960. – počinju pripremni radovi.
1. decembra 1960. – počinje bušenje i miniranje Bijelog brijega, i podizanje nasipa.
Od 1961 – do maja 1963. obavljeni su slijedeći radovi:
Iskopano je i odvezeno 11,000 kubnih metara zemlje, podignuto 4,750 kubnih metara nasipa i u zidove ugrađeno 1,300 kubnih metara betona.
Otpočelo je oblaganje zidova kamenom
Završena je drenaža tako da je voda odvedena izvan zidova spomenika
Urađena je statika velikog frontalnog zida na kome je ugrađen „Kosmos“.
Iz Dračeva kod Čapljine dotjerano 1,647 kubnih metara kamena
Počelo je klesanje 12,000 komada profilisanih kvadera (finih geometrijski isklesanih komada)
Društveno-političke organizacije Mostara odlučile su da je grad jedinstven u svom doprinosu za spomenik. Učestvovale su radne organizacije u novčanim sredstvima, građevinskom materijalu i transportu.
Porodice su davale dobrovoljne priloge, često u naturi, pa i kamen starih mostarskih kuća. Sakupljani su obluci iz Neretve.
30.4.1963. do 15.5.1964. – prekid radova, tako da su obrađeni detalji od kamena deponovani na neko vrijeme.
15.5.1964. – nastavak radova.
1965. – Omladina je takođe doprinijela kroz radne akcije, a pred kraj je pošumila širu zonu oko spomenika.
INTERVJU: Chris Leslie, škotski režiser i prijatelj Partizanskog spomen-groblja, u završnim je fazama pripreme dokumentarca o najvećem mostarskom spomeniku. Tokom razgovora Chris otkriva šta ga je privuklo ovoj priči, šta je usput naučio, i zašto mu je potrebna podrška publike. Objavljeno u dvije verzije, na našem i engleskom.
Razgovor sa škotskim fotografom i režiserom o njegovom novom dokumentarcu o Partizanskom spomen-groblju, trenutno u završnoj fazi snimanja, njegovoj fascinaciji mostarskim spomenikom i zašto mu je potrebna podrška.
Trailer: The Partisan Necropolis (Partizanska nekropola), režija: Chris Leslie.
Dokumentarac je 70% završen.
Sav pre-produkcijski rad je obavljen.
Sav potreban materijal je već snimljen (tri snimanja na lokaciji).
Sada nam preostaje još samo 30% za plaćanje montaže i finalizaciju.
Svaka donacija u svrhu pomoći za završetak filma je dobrodošla.
Vi ste stari znanac bosansko-hercegovačke publike. Poznato je da ste i ranije snimali kod nas (A Balkan journey, The Sarajevo bucket list). Kako pronalazite teme koje vas privlače? Zašto Bosna i Hercegovina?
Moja veza sa bivšom Jugoslavijom, a posebno Bosnom i Hercegovinom, počela je 1996. godine kad sam se pridružio inicijativi za društvenu obnovu Pakraca, podijeljenog grada u zapadnoj Slavoniji. Tamo sam živio i radio kao volonter četiri mjeseca, usko sarađujući s ljudima sa obje strane ove podijeljene zajednice.
Godine 1997. pokrenuo sam fotografski projekat u dječjem domu u Sarajevu, podučavajući djecu umjetnosti crno-bijele fotografije. Čak smo postavili i tamnu komoru gdje su mogli razvijati svoje vještine. Taj projekat, kasnije poznat pod nazivom “The Sarajevo Camera Kids,” (“Dječji pogled kroz foto-objektiv”) postao je važan dio mog života.
Njemu sam se posvetio dvije godine, do 1999, kad sam odlučio da postanem slobodni umjetnik, odnosno dokumentarni fotograf i režiser. U periodu od 2001. i 2019. više puta sam dolazio, crpeći posljeratne priče za renomirane publikacije poput Gardijana ili Heralda. Moja posebna veza sa Bosnom traje već preko 25 godina. I dalje sam svim srcem uz nju. (Balkan Journey)
Prijatelji se često šale da bolujem od “bosnitisa”, zbog moje opsesivne pažnje koja ne posustaje. Ali činjenica je da je dokumentovanje Bosne na njenom putu ka miru zaista izvanredno iskustvo, koje me oblikovalo kao čovjeka i formiralo moj profesionalni identitet. Ovdje sam dobio neprocjenjive životne lekcije, i dalje me privlače priče ovog kraja, i dalje želim da ih dijelim sa svijetom.
Kako ste otkrili Partizansko spomen-groblje u Mostaru?
Dobar dio mog dokumentarnog rada je fokusiran na gradsku sredinu – gradove u tranziciji kroz obnovu, propadanje ili njihov potpuni nestanak. U rodnom Glazgovu posljednjih petnaestak godina dokumentujem njegov preporod. Upratio sam demoliranje socijalnih nebodera, raslojavanje tijesno povezanih zajednica, nestanak ili zanemarivanje istorijskih građevina. (www.disappearing-glasgow.com)
Novembra 2021. godine nakratko sam posjetio Mostar, imao sam tek nekoliko sati da ga obiđem. Na vrhu liste mi je bila Partizanska nekropola, jako sam želio da je fotografišem. Na moje iznenađenje, nije bilo nikakvih putokaza, i da nije bilo Google Maps, možda je nikad ne bih pronašao. Činilo mi se kao da je gradske vlasti pokušavaju sakriti od javnosti. Kad sam se najzad tamo našao, ostao sam zapanjen. Mjesto je san snova svakog fotografa, arhitektonsko čudo, i odmah mi je bilo jasno da bi ovdje mogao nastati ozbiljniji dokumentarni projekat.
Međutim, uprkos svojoj zapanjujućoj vizualnoj i arhitektonskoj značajnosti, isprva mi se nije činilo da je na meni da tu priču ispričam. Arhitektonski dokumentarci nisu bili glavni predmet mog interesovanja. No, sve se promijenilo sedam mjeseci kasnije, u junu 2022. godine, kada je spomen-područje sistematski uništeno tokom noći. U tom trenutku sam shvatio da postoji dublja priča koju treba ispričati. Postalo je jasno da ovo mjesto nije samo upečatljiv primjer arhitekture; u njemu je bio širi sadržaj koji zaslužuje dokumentarni film.
Scena sa snimanja.
Kako se vaše razumijevanje tematike mijenjalo s vremenom?
Bilo je potrebno neko vrijeme da potpuno shvatim istorijat Partizanskog spomen-groblja i naslijeđe arhitekte Bogdana Bogdanovića. Malo je toga dostupno na engleskom, i većinu znanja sam stekao kroz interjvue koje smo obavili tokom prvog snimanja. To je davalo još veći poticaj, neprestano sam učio od pravih stručnjaka, te sam sve dublje shvatao značaj ovog mjesta.
Naročito je zabrinjavajući odnos prema Groblju. Neki od sagovornika, čak i oni na uticajnim javnim funkcijama, osporavali su njegov status kao groblja. Kao da, po njihovom mišljenju, ako nije oficijalno priznato kao groblje, onda njegova važnost blijedi. Takav stav je bez sumnje doprinio zanemarivanju lokaliteta i njegovom eventualnom uništenju. Velika pitanja ostaju nedgovorena: zašto je uništeno i ko je odgovoran?
Ipak, cilj dokumentarca nije da istražuje ta pitanja i traži krivce. Takav pristup ne bi riješio temeljna pitanja. A godine nemarnog odnosa i nedostatak odgovornosti otkrivaju mnogo dublji, sistemski problem koji koji prelazi okvire samog spomen-groblja.
Scena sa snimanja: u razgovoru sa članom porodice Hasnije Kruškonje.
VRIJEME ZA AKCIJU JE SAD
Film je u završnoj fazi. Šta nam možete reći o samom dokumentarcu?
Film se pravi u dvije verzije, dugometražnu od 70 minuta za filmske festivale i edit od 52 minute prilagođen za televizijsko emitovanje. Za filmske premijere, AJB DOC i Sarajevo Film Festival su prirodni izbori, ali moj san je da se film premijerno prikaže u Mostaru – to bi bio krajnji cilj. Verzija za emitovanje trebala bi se prikazivati na Al Jazeera Balkans, a istražujem i dodatne platforme i mreže izvan regije radi šireg dosega.
Na projektu radi omanji, ali posvećen tim. Mada raspolažemo skromnijim budžetom, naše ambicije su sasvim nešto drugo! Kao istovremeno producent i režiser, projekat vodim zajedno sa Oggijem Tomicem, koji je naš direktor fotografije. Neprocjenjivu podršku sa prevodom i transkriptom intervjua dobili smo od Centra za postkonfliktna istraživanja u Sarajevu.
Film je pažljivo sniman u zadivljujućoj 4K rezoluciji koristeći vrhunske Sony FX6 i FX9 kamere, što osigurava izuzetnu kinematografsku kvalitetu. Snimci u Log formatu nude širok spektar opcija za kolor korekciju, a to pruža fleksibilnost za besprijekornu montažu i kompatibilnost s emitovanjem.
Narativ se razvija organski kroz detaljne intervjue, što eliminira potrebu za scenarizovanim naratorom. Svaki učesnik je snimljen u prirodnom okruženju—bilo na poslu, kod kuće ili u poticajnoj sredini Groblja i grada Mostara—stvarajući bogat, prožimajući splet životnih iskustava i perspektiva.
Posebno smo se potrudili dokumentovati Partizansko spomen-groblje iz svakog mogućeg ugla, prikazati njegovu raskoš, složen dizajn i dostojanstvenu ljepotu. Snimci iz zraka pružaju impresivan prikaz cijelog kompleksa, dok snimci sa zemlje bilježe njegove intimnije, dirljive detalje. Uz to, time-lapse sekvence snimane u različitim vremenskim uslovima dodaju dinamičan sloj vizualnom narativu, poboljšavajući raspoloženje i atmosferu unutar cijele priče.
Scena sa snimanja: u razgovoru sa članom porodice Salke Šestića.
Kao neko ko stvara film, koliko se emocionalno unosite u temu koju obrađujete? U kojoj mjeri je moguće ostati objektivan?
Za mene je nemoguće ostati sasvim objektivan dok pričam priču Partizanskog spomen-groblja. Činjenica da je uništeno i da je postalo jedno od najugroženijih kulturnih dobara Evrope govori koliko je situacija krajnje ozbiljna. Čvrsto stojim uz Partizansko spomen-groblje i njegovo očuvanje – to je zapravo ono što me pokreće da napravim ovaj film. Nije riječ o stvaranju uspješnog dokumentarca radi karijere, riječ je o spašavanju groblja i da se ispriča njegova priča.
Takođe je važno napomenuti da, iako je finansiranje ovog projekta pokrilo troškove snimanja i putovanja, sav rad u preprodukciji i post-produkciji obavio sam samostalno, bez naknade. Nije bilo finansijske podrške osim za neophodna snimanja, i nisam obavezan nikome—nema vanjskih uticaja koji bi oblikovali ovaj dokumentarac. Nemam nikakvih ličnih interesa osim da priča o Groblju bude ispričana i da se prepozna njegova važnost.
Vrijeme za akciju je sada. Budućnost Partizanskog spomen-groblja visi o koncu, i potrebne su udružene snage da se sačuva za buduća pokoljenja.
Scena sa snimanja: Mario Kordić, gradonačelnik Mostara.
Kakva su vaša očekivanja u vezi filma vezano za gledanost i publiku?
Trenutno prvenstveno nastojim osigurati potrebna sredstva da se film završi, i sve svoje napore usmjeravam u tom cilju. Dugometražna verzija od 70 minuta bit će namijenjena filmskim festivalima, ali sam potpuno svjestan da će tako doprijeti do relativno male publike. Ključ je podijeliti ovu priču sa mnogo širom publikom.
Optimista sam da ćemo, nakon što finaliziramo dogovore, osigurati značajnu TV publiku putem Al Jazeere Balkans. Ako dokumentarac bude prihvaćen na njihovoj široj mreži, proširit ćemo naš doseg daleko izvan regije, što je ključno. Ovo nije samo priča o Bosni i Hercegovini—ovo je evropska priča i zaslužuje da se predstavi na svjetskoj pozornici.
Scena iz filma: Razbijena spomen-ploča Dušana Bajata.
VELIKI POTENCIJAL
Kako danas shvatate šta se zapravo dešava sa Partizanskim spomen-grobljem? I šta je najbolje rješenje?
Vjerujem da bi bilo izuzetno teško bilo kome u Mostaru ili Bosni i Hercegovini ispričati njegovu priču. Mnogi su prisiljeni da zauzmu stranu – ili si za, ili protiv, ili izaberi ono najlakše – da sjediš po strani i sasvim ga ignorišeš. Stalno mi govore da je pitanje složeno, isprepleteno s politikom, istorijom i brojnim drugim faktorima.
Međutim, nisam želio snimati film fokusiran na podjele u Mostaru ili rat iz devedesetih. Kao neko sa strane, u prednosti sam što mogu da postavim direktna, jednostavna pitanja, neobojena političkim ili nacionalističkim pristrasnostima regije: Kako to da je jedan Nacionalni spomenik naveden kao jedno od najugroženijih kulturnih dobara u Evropi? Zašto bi neko uništio groblje posvećeno onima koji su se borili protiv fašizma? I šta ovaj spomenik predstavlja danas?
Na duže staze, za Partizansko spomen-groblje bilo bi najbolje da se obezbijedi 24 sata policijske zaštite s ciljem sprječavanja daljih napada. Sljedeće je da se spomenički kompleks vrati u svoje prvobitno stanje – to je već rađeno ranije i može se uraditi opet uz dobru politčku volju. Najzad, mora postojati razumijevanje u zajednici šta Partizansko spomen-groblje zaista predstavlja i zbog čega je značajno za sve u Mostaru.
Jeste li optimista po pitanju Partizanskog?
Bosna i Hercegovina se suočava s nizom izazova, od ekonomske nestabilnosti do krhkog mira, dodatno pogoršanih masovnim odlaskom mladih u inostranstvo u potrazi za boljim prilikama. S obzirom na toliki broj hitnih pitanja, zašto bi sudbina Partizanskog spomen-groblja trebala biti važna?
Gubitak nacionalnog spomenika bi bio tragično poglavlje u istoriji ove zemlje. Ipak, ostajem optimista. Vjerujem da još uvijek postoji šansa da se osvijetli značaj Partizanskog spomen-groblja i potakne dublje razumijevanje njegove prvobitne namjene. Njegova poruka i svrha su s vremenom izblijedile. Ako se shvati da je to groblje, odnosno mjesto koje odražava viziju Bogdana Bogdanovića o odavanju počasti žrtvama mladih Mostara iz svih sredina i etničkih skupina – možda takav pomak u svijesti pomogne da se osigura njegova budućnost.
Takođe je prilika da Partizansko spomen-groblje postane nezaobilazno mjesto u gradu. Moglo bi, i trebalo bi, postati glavna turistička atrakcija na zapadnoj strani grada, području koje trenutno privlači mnogo manje posjetilaca. Lokacija ima ogroman potencijal za razvoj interesa i prihoda u tom dijelu grada. Čak i ako je jedini argument podrške njegova turistička vrijednost, to je sasvim u redu—dok god ga se namjerno ne zanemaruje i ne uništava.
Dokumentarac je 70% završen.
Sav pre-produkcijski rad je obavljen.
Snimili smo sav potreban materijal – tri snimanja na lokaciji su završena.
Sada nam preostaje još samo 30% za plaćanje montaže i finalizaciju.
Svaka donacija u svrhu pomoći za završetak filma je dobrodošla.
Kratki vizuelni vodič za posjetitoce (i njihove turističke vodiče!) kroz simboliku i arhitekturu Partizanskog memorijalnog groblja u Mostaru.
Mapu u ruke, pa na Partizansko!
Novo na sajtu partizansko.info - vizuelni vodič u kratkim crtama za posjetioce (i njihove vodiče) kroz simboliku i interpretaciju arhitekture Bogdanovog spomenika u Mostaru.
Attention fans and visitors of the Partisan Memorial:
Now available in English: A short visual guide for visitors (and their tour guides!) to the symbolics and architecture of the Partisan Memorial Cemetery in Mostar.
Nigdje fašističko orgijanje ne prolazi nekažnjeno, samo u Mostaru, istaknuto je na konferenciji za novinare Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (SABNOR) Mostar, sazvanoj povodom sve češćeg napada na tekovine antifašizma, a posebno na Partizansko spomen groblje u Mostaru, koje je proteklog vikenda ponovo devastirano.
Građanin Mostara Sead Đulić, koji se obratio u ime organizatora, kazao je kako su se na Partizanskom spomen groblju u Mostaru desile necivilizacijske stvari, totalno uništavanje groblja koje je, kako je istakao, osvanulo sa bezbroj fašističkih natpisa i obilježja.
„U nedjelju, 14. februara, kada je velika grupa ljudi poželjela da ode na Partizansko spomen groblje i položi cvijeće, desile su se neke stvari koje nisu primjerene civilizovanom čovjeku. Dan poslije toga, predsjedavajući našeg Predsjedništva je, u ime ove države, otišao u antifašističku Evropu da preda, kako kaže, kredibilnu aplikaciju za naše članstvo u EU, a ovdje, gdje je njegova stranka na vlasti, noć prije desio se fažizam, totalno uništavanje i ono malo preostalog dijela obnovljenih ploča na Partizanskom spomen groblju“, kazao je Đulić.
Po njegovim riječima, vreće i vreće ovčijeg đubriva donesene su na Partizansko groblje i zastrte po stazi kojom se trebalo proći.
„To se moralo nositi na ramenima i sipati“, zaključio je Đulić.
„Nama je dosta, svim normalnim ljudima u ovom gradu, da nas policija prati na groblje. Hoćemo slobodu kretanja u gradu 21 godinu poslije prestanka rata, ili smo možda još u ratu, nekom drugačijem“, kazao je Đulić.
Dodao je kako ne optužuju nikog, ali da traže kažnjavanje svih onih koji uništavaju slobodu u ovom gradu. Obraćajući se prisutnima, član SABNOR-a Radmilo Braca Andrić istakao je kako smatra da je krajnje vrijeme da Mostar neofašizmu, odnosno, neoustaštvu kaže „ne“.
Naglasio je kako se ove godine proslavlja 75. godišnjica ustanka naroda BiH protiv fašizma i okupacije, te da je njihova obaveza da obnove Partizansko spomen- obilježje.
„Evropa je uzela 9. maj kao Dan Evrope, Dan pobjede nad fašizmom, zbog toga se mislimo obratiti zemljama Evropske unije i nekim drugim zemljama antihitlerovske koalicije, kao što su Amerika i Rusija, da nam pomognu u našoj želji da Partizanski spomenik ponovo zasja svojom ljepotom i bude onakav kakav je bio do 1992. Godine“, zaključio je Andrić.
Poručio je kako taj spomenik zaslužuje da se obnovi.
Redakciji nezavisnog internet portal Novasloboda.ba javio se Andrew Lawler, autor magistarskog rada na temu Partizansko spomen groblje u Mostaru sa tekstom napisanim na našem jeziku. Pismo prenosimo u cjelosti.
Magistarski rad Andrew Lawler-a (Ujedinjeno Kraljevstvo), rađen na Međunarodnom centru za konzervaciju „Raymond Lemaire” (RLICC), KU Leuven, Belgija.
Ova teza, rađena u akademskoj 2012/13. godini, pristupa pitanju (problematici) očuvanja/konzervacije Partizanskog spomen-groblja iz perspektive zakonodavstva i društva. Rađena je na principu poređenja s drugim partizanskim grobljima iz Bogdanovićevog opusa, koji se danas nalaze širom konstitutivnih zemalja bivše Jugoslavije.
U svrhu izrade teze, formiran je inventar Bogdanovićevih djela, koji dokumentuje lokaciju, vrijeme gradnje, opis izgleda svakog lokaliteta i ključne karakteristike, status pravne zaštite, trenutno stanje (uključujući i podatke o kasnijim intervencijama i restauratorskim aktivnostima), te aktivnosti posjetilaca na ovom lokalitetu (komemorativne i u slobodno vrijeme), kao i promocija lokaliteta od strane lokalnih, regionalnih i nacionalnih vlasti.
Prikupljeni podaci pokazali su raznoliko tretiranje Bogdanovićevih spomenika u današnjem društvu, od onih koji su uništeni (Klis, Hrvatska), do onih koji predstavljaju spomenike od međunarodnog značaja i danas su uveliko promovisani (Jasenovac, takođe, u Hrvatskoj). Isti su iskorišteni za kreiranje sistema rangiranja za procjenu trenutnog stanja ovog spomenika, kombinujući ponderirane bodove u svrhu pravne zaštite, prezentacije javnosti (o cjelovitosti lokaliteta, cjelokupnom stanju i nivou održavanja), i vrijednost, kako za lokalnu, tako i za širu zajednicu.
Partizansko spomen-groblje imalo je slabe rezultate u ovoj analizi, zauzmajući 18. mjesto od razmatranih 22 spomenika. Istorija ovog spomenika i njegove okoline (na makro, mezo- i mikro skali) prikazana je detaljno, a dijeli se na nekoliko ključnih faza: dizajn spomenika i izrada, svečano otvorenje, upoteba Partizanskog spomen-groblja od 1965. do 1992.; istorija spomenika tokom rata 1992-95; poslijeratna situacija i buduće prognoze. Takođe je izvršena kompletna tehnička analiza ključnih problema u pogledu spomenika i njegovog očuvanja, koja identifikuje osam velikih problema, kao i nivo ozbiljnosti za svaki ponaosob, a u okviru sedam različitih prostornih celina. Nakon pomenutog, učinjen je i pokušaj da se odrede spomeničke vrijednosti ovog kompleksa u okviru društva i kroz zakone. Društvene vrijednosti su utvrđene putem internet upitnika, na što se dobilo 100 odgovora. Ovi odgovori su analizirani s ciljem utvrđivanja ponavljajućih tema i testiranja. Otkriveno je da su gotovo svi stanovnici Mostara obišli Partizansko spomen-groblje, iako su učestalost takvih posjeta, kao i povodi za posjetu veoma raznoliki. Iako većina ispitanika vidi postojanje ovog spomenika u pozitivnom svjetlu, najčešće ponavljana tema u odgovorima na ovo pitanje bila je u smislu ‘antisocijalnog ponašanja’ i ‘nemara’. Uprkos trenutnom stanju ovog spomenika, građani Mostara ga još uvijek vide kao simbol grada. Partizansko spomen-groblje se, takođe, sagledava i kao doprinos gradu, u pozitivnom i negativnom smislu; pozitivnom, kao kulturno dobro kojim se potvrđuje gradska baština i istorija, i negativnom preko svog nemara i antisocijalnim konotacijama koje umanjuju ugled grada. Rezultati gore pomenutog rada sažeti su u sintezi odnosa Partizanskog spomen-groblja i Grada Mostara (s posebnom pažnjom na potencijalne koristi za primarnu granu industrije grada – turizam) i kontekstu memorijalizacije u Bosni i Hercegovini i drugim državama bivše Jugoslavije. Tadašnju tezu zaključuje dodatno poglavlje, koje nadalje utvrđuje ključne oblasti za očuvanje i intervencije, kako bi se povećala održivost Partizanskog spomen-groblja kao spomenika, zelenog javnog prostora i ključnog arhitektonskog nasljeđa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Rad na ovoj tezi je, putem bespovratnih sredstava, omogućio Fond za stipendiranje „Thomas & Elizabeth Williams”, kome autor ostaje vječno zahvalan, a tezu je uspješno odbranio u Belgiji 5. septembra 2013. godine.
Ukoliko imate bilo kakvih pitanja, možete kontaktirati autora putem e-maila: andrewlawler06@googlemail.com
Slike:
1. Partizansko spomen-groblje nakon renoviranja 2005. godine (gore) i u junu 2012. (dole). Fotografija: Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, Bosna i Hercegovina (2005.) i Hywel Rhys Jones (2012.)
2. Spomenik nakon otvaranja 1965. godine. Fotografija: Olga Milićević-Nikolić (1966.)
3. Nadgrobna ploča porušena vandalskim činom na Partizanskom spomen-groblju, januar 2013. (jedan od primjera). Fotografija: Andrew Lawler (2013.) Andrew Lawler
Više od hiljadu antifašista iz BiH i
zemalja Jugoslavije autobusima, uz oružanu policijsku pratnju s
rotacijama, danas je posjetilo Partizansko spomen obilježje u
Mostaru, kako bi povodom 78. godišnjice oslobođenja Mostara od
okupatora odali poštu herojima tog vremena.
Iako je dolazak na Partizansko groblje
bio planiran šetnjom kroz grad, policija to nije dozvolila iz
sigurnosnih razloga, ali to nije umanjilo zajedništvo antifašista
koji su putovali satima kako bi danas bili u Mostaru noseći zastave
i pjevajući partizanske pjesme.
Predsjednik SABNOR-a BiH i UABNOR-a
Mostar Sead Đulić kaže kako su ljudi koji baštine zajedničko
antifašističko nasljeđe, svi građani i narodi iz zemalja
Jugoslavije, svjesni da dolazak u Mostar nije samo obilježavanje 14.
februara i dana oslobođenja, ni sjećanja na nešto što je bilo
prije 78 godina.
"Dolazak u Mostar je davanje glasa
protiv novog fašizma, novog nacizma jer su konačno shvatili da
Mostar jeste jedna od prijestonica neofašističkog djelovanja na
ovim prostorima. Nekim akcijama koje se ovdje dešavaju kao što je
uništavanje samog groblja pozavidio bi i Pavelić. Od ovih danas bi
imao šta naučiti, a oni se inspirišu njime. Na vlasti imamo
sljedbenike ideja poraženih prije 75 godina, oni to javno
promoviraju i slave, a ljudi su konačno shvatili, kada se sve to u
Mostaru pobjedi BiH će biti slobodna", kazao je Đulić.
Tvrdi da zabrana marširanja kroz grad
nema nikakve veze sa sigurnosti, nego s dubokom politikom.
"U autobusima pod policijskom
pratnjom smo se osjećali isto kao oni koji su 1993. godine ovim
ulicama pod sličnom oružanom pratnjom provođeni u nekim drugim
pravcima. Osjećamo se kao ljudi koji su zatvoreni, koje vode u neki
logor i asocijacije su strašne. Pogotovo jer tamo gdje smo se
okupljali, kod Narodnog pozorišta Mostar, bila je jedna policijska
patrola, dakle u jedinstvenom i nesigurnom gradu, kako su ovim rekli,
ali ne da nas čuva ili štiti, nego da obezbijedi parking da
autobusi mogu stati dok ljudi izađu na akademiju. A kad dođemo do
ratne linije razdvajanja onda smo nesigurni. Politika preko policije
drži to u svijesti da ovaj grad mora biti podijeljen", rekao je
Đulić.
Dragan Markovina kaže kako upravo zbog
takvog stanja mnogi ljudi koji baštine ideju antifašizma i žele
odati poštu poginulim antifašistima čak iz Mostara nisu smjeli
doći na Partizansko groblje.
"To nije više službeni praznik
niti će u ovim okolnostima nažalost ikada više biti, ako se ne
dogode radikalne promjene. Međutim onaj minimum koji se nadam da će
se jednom dogoditi je da se ne mora pod rotacijama to obilježavati i
pod zaštitom specijalne policije i da se može prošetati",
kazao je Markovina.
Smatra kako je zabrana mimohoda
besmislena i da nema veze sa sigurnosnim razlozima, navodeći kako
svi incidenti koji se priređuju u Mostaru manje više dolaze od
istih ljudi.
"To su navijačke skupine, ili u
ovom slučaju 100 do 150 ljudi koji bi eventualno radili neke nerede.
Ako policija ne može od njih osigurati kolonu onda su nesposobni.
Ali ja mislim da se ne radi o tome, nego političkoj volji, da niko
ne želi dopustiti da hodamo s ovim zastavama i ljudima preko Rondo i
to je zapravo poanta cijele priče", zaključio je Markovina.
(klix)
Đulić: Iduće godine doći ćemo
pješke na Partizansko spomen-groblje u Mostaru
Svečanom akademijom u mostarskom
Narodnom pozorištu, u organizaciji Udruženja antifašista i boraca
narodnooslobodilačkog rata (UABNOR) Mostar, u subotu je održana
centralna manifestacija u povodu 78. godišnjice oslobođenja Mostara
od fašizma u Drugom svjetskom ratu.
Predsjednik Saveza antifašista i
boraca NOR-a BiH Sead Đulić kazao je kako je Mostar danas izvorište
i centar neofašizma.
“Ni ove godine nije nam dopušteno da
nakon okupljanja na Trgu Musala šetnjom krenemo prema Partizanskom
spomen-groblju, o kojoj slobodi i o kojem jedinstvenom gradu mi
govorimo? Mi živimo neofašizam, Mostar je danas izvorište
neofašizma. Tamo gdje vlada HDZ, od antifašističkog nasljeđa nije
ništa ostalo, preoravana su groblja, minirani su spomenici i 10
godina poslije rata, a kreator i nosilac te politike je predsjednik
HDZ-a, prema tome ne možemo reći da u ovom gradu živimo punu
slobodu. Kako bi se ti ljudi osjećali da ih na Dan mrtvih ili na Dan
šehida autobusima pod oružanom pratnjom provedu do groblja”,
kazao je Đulić.
Istakao je da se s tim nikada neće
pomiriti, kao i da će za iduću godinu naći rješenje.
“Ova zabrana šetnje članov to je
politička volja i tu nema nikakve dileme. Mislim da je motiv za to
taj što u dobrom dijelu zemlje vladaju sljedbenici ideja poraženih
1945 godine , a zna se da su tada poraženi fašisti, nacisti i, kako
smo nekad govorili, njihove ‘domaće sluge'”, kazao je Đulić.
On smatra da ta zabrana nema veze sa
sigurnosnim razlozima, kao i da se iduće godine “neće ništa
promijeniti jer je ista vlast”.
“Promijenićemo se mi i drugačije
ćemo to organizovati, ali ne bih još otkrivao kako. Iduće godine
doći ćemo pješke na Partizansko groblje, pa neka nam zabrane”,
poručio je Đulić.
Dodao je kako je bilo koje slavljenje
slobode nešto što bi svaki civilizovan čovjek trebao obilježavati.
“Činile su se i greške, naravno,
niko od nas ne spori da u partizanskom pokretu nije bilo i grešaka,
ali ne možemo od drveta ne vidjeti šumu. Mi smo 1945. godine u
gradu dobili slobodu i da nije bilo tih partizana i antifašista ne
bi bilo ZAVNOBIH-a, a da nije bilo ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu,
1992. godine ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine. Nismo mi ovde da bi
veličali nešto što je bilo, nego da se sjetimo i odamo poštu
svakom osmom stradalom građaninu Mostara u tom ratu, te da se
nadahnemo i osnažimo za naše borbe danas”, naglasio je Đulić.
Podpredsjednik Saveza antifašističkih
boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH) Lazo Đokić
istakao je kako je veoma važno njegovati kulturu sjećanja.
“Veoma je važno biti prisutan na
svim prostorima, brojem pokazati koliko nas ima, zato mi potegnemo
tolike kilometre da dođemo u Mostar i pokažemo da smo zajedno i u
dobru i u zlu. Loša je priča da nas antifašiste treba čuvati
policija, mi koji smo za slobodu, toleranciju i zajedništvo nemamo
nikakvih problema s narodom, ali imamo problema s onima koji huškaju
i prave zlo. Mostarcima šaljem poruku da zanemare, odbace ono što
se pod plaštom domoljublja ili bilo čega. Povećajmo prag
tolerancije, njegujmo kulturu sjećanja, pokazujmo našim mladim
naraštajima da je potrebno živjeti zajedno, jer samo zajedništvom
možemo ići naprije”, poručio je Đokić.
Sejo Lisak iz UABNOR-a Centar Sarajevo
mišljenja je da je policijska zabrana šetnje možda i dobra.
“Vrlo je teško to komearisati, ali
možda je to, nažalost, dobro. Tu je mnogo ljudi, a dovoljno je da
dođe jedan dečko od 15 godina, koji tada nije ni rođen, i da pravi
probleme. Zašto da pravimo probleme, bitno je samo da se i na
svečanoj akademiji, i na Musali i na Partizanskom groblju okupimo u
što većem broj”, kazao je Lisak.
Nakon akademije formirana je kolona
autobusa na Trgu Musala za odlazak na Partizansko spomen groblje,
gdje je položeno cvijeće i odaa pošte palim antifašistima.
