Radobolja. Uvijek se mislilo da riječica Radobolja otječe iz Mostarskog blata, jezera koje leži zapadno, visoko iza brda. Mostarsko blato je u zimskim mjesecima svježe, bistro jezero s prostranom površinom. Pretpostavlja se da iza strmog stjenovitog bedema leži skriveno veliko neiscrpno jezero. Radobolja izvire ispod brežuljka brda Mikuljače u Ilićima, a od izvora do ušća duga je 5 km. Radobolja je prava blagodet za Mostar i za užu njegovu okolinu, a to je posebice bilo potencirano u prošlosti grada. Prije nego što će se uliti u Neretvu odmah kod Starog mosta, ona se grana u brojne krakove i rukavce. Desna obala Neretve u prošlosti je bila rezervisana samo za brojne bašče, voćnjake i vinograde, a Radobolja je obilno natapala cijelo to polje i bašče. Druga korist bila je što su na Radobolji bile izgrađene i brojne mlinice za mljevenje žita i stupe. Cijeli Mostar je u prošlosti imao vodovod koji je koristio vodu s izvora Radobolje, izuzev malog dijela na lijevoj obali Neretve koji je koristio vodu s Djevojačkog izvora.
O rijeci Radobolji u svojoj knjizi “Vremena kojih više nema”, objavljenoj 2019. godine, pisao je autor Ahmed Bejo Duranović:
“...Što se tiče Radobolje, da još nešto kažemo. Do ljeta 1964. godine, kada je prvi put presušila, bila je tekućica tokom cijele godine. Otada skoro svako ljeto bi presušivala, a usput rečeno, postajala je sve zagađenija. Između dva svjetska rata na njoj se vrtjelo više kola (dolapa). U jesen i s proljeća znala bi se izliti iz korita. Najveći povodanj Radobolje u ovom stoljeću desio se 13. septembra 1937., godine. Prema izjavi savremenika, u mahali je u prizemnim kućama voda dopirala do visine od 1,5 metar, a našla se i koja oveća pastrmka u prostorijama kad se voda povukla. Pored ostalih porodica i Duranovići su imali svoje kolo pomoću koga su navodnjavali zemlju u Barama. Napravljeno je početkom ovog (20. op.ur.) stoljeća i funkcioniralo je sve do pred Drugi svjetski rat. I danas, sučelno kući Mišića, stoje, s onu stranu Radobolje, ostaci gdje je stajalo kolo. Poviše Duranovića kola bilo je Dviščevo i Bakamovića kolo. Na Radobolji je radilo i više mlinica. Uz kolo neki od starih Duranovića posadio je trstiku od koje su se sjekli mlatovi — štapovi za pecanje ribe. Upravo tu trstiku sjekla su djeca i iza Drugog svjetskog rata za hvatanje pastrmke u Radobolji i pritokama na Mostarskom Blatu. Do 60-ih godina, svako ko se imalo bavio ribolovom mogao je rukama pastrmku uhvatiti u pećinama ili upotrijebiti staklo i osti.
Između dva svjetska rata mladići iz mahale hvatali su velike količine ugora i pastrmke u vrše ispletene od vrbova pruća. Vrša bi se uvečer postavila u vodu. Ujutro bi se u njoj našlo više kilograma ulova...”
Rijeka Radobolja oduvijek je natapala mostarske vrtove, pokretala brojne mlinice, stupe i kola za navodnjavanja, ali na Radobolji su u prošlosti postojala i lijepa kupališta tzv. virovi. Bila su to proširenja i udubljenja koja je načinila voda svojom snagom. Čak se nekad i veslalo od Bakamovića vira do Duranovića savata, zavisno od vodostaja.
Poznati virovi za kupanje na Radobolji bili su: Karabegov vir, Muftića vir, Kljajin vir, Vir Čindžinovac, Bakamovića vir, Ćatića (Džinovića) vir, Hadžiselimovića ili Sabitov vir (muški i ženski), Bošnjića vir, Šiširakov vir (mali i veliki), Duranovića vir, Duranovića savati, Vir Balinovac, Galešića vir i Mali vir na Pijesku. (O virovima na Radobolji, detaljno u nastavku)
Svi ovi virovi su zatrpani, kada je Radobolja u augustu 1964. g. prvi put presušila. Kroz cijelo korito Radobolje prošli su bageri koji su poravnali virove, a voda nikada više poslije toga nije uspjela svojom snagom izrovati dovoljno velike nove virove. Pričalo se da je voda Radobolje presušila 1964. godine zbog nekog miniranja na vrelu. Ujedno su i ribolovci ostali bez svoje oaze za uživanje, jer su dotad u Radobolji mogli loviti pastrmke, glavatice, jegulje, ugore, kalkane, keljavce kao i rakove. Danas je Radobolja postala kanalizacija, naročito dio koji protiče kroz grad.
U knjizi “Baba Beširova mahala, arhiviranje uspomena”, objavljenjoj 2021. godine, autor Salko Šarić detaljno je opisao rijeku Radobolju, život uz nju, sa posebnim osvrtom na kupanje i rekreaciju uz njene obale, i brojne virove:
“... Radobolja je bila krcata ribama: pastrve, glavatice, jegulje, ugor, kalkan, keljavci i rakovi. Užitak za ribare! Do polovine šezdesetih godina prošlog stoljeća voda iz ove rijeke mogla se slobodno piti jer joj je korito bilo besprijekorno čisto.
Malo je poznato da su na Radobolji postojala i lijepa kupališta zvana virovi. To su bila proširenja i udubljenja koja je načinila rijeka snagom svoga vodotoka. Na Radobolji se nekad bavilo i veslanjem od Bakamovića vira do Duranovića savata, zavisno od vodostaja. I u današje vrijeme, uz crpila Donje bašče porodice Ditrih, nalazi se metalna halka za vezivanje čamca - kajaka. Naime, sinovi Elle Vasić rođ. Ditrih - Predrag i Nenad bavili su se sportskim veslanjem kajakom jednosjedom na rijeci Radobolji.
Poznati virovi za kupanje na Radoboljji, gledajući od vrela prema ušću, bili su: vir Temimovac u blizini vrela Radobolje, Karabegov vir, Bubalov vir, Muftića vir, Kljajin vir, Dadića ili Lulin vir, Blagin vir (po Blagi Lasiću), vir Čindžinovac (ovaj vir je nazivan i Vickov vir po domaćinu zatvorskog imanja u Barama Vicku Stančiću, a poneki su ga nazivali Milicionerski ili Cajin vir), Bakamovića vir, Savetin vir (po Saveti Dursum), Ćatića ili Džinovića vir, Hadžiselimovića ili Sabitov vir muški i ženski (nazivali su ga i Kadijin vir), Ćatića vir nazivan i Aišin ili Renin vir, Bošnjića vir, Avdagin ili Mujin vir (stariji su ga nazivali Avdagin vir prema vlasniku posjeda s lijeve strane vira Avdagi Ćatiću, a mlađi po Muji Šiširaku vlasniku posjeda s desne strane vira). U ranija vremena, ovi virovi su nazivani Panjin vir (veliki i mali), potom Šarića vir (veliki i mali), te Kalajdžića mali vir.
Potom slijede: Duranovića vir - vir Savati (neki su ga nazivali Duranovića Savati), to je mjesto gdje se Radobolja obrušava iz višeg u niži vodotok. U ovom viru nalazila se pećina, pored kanala za nekadašnje kolo (dolap) za navodnjavanje - „Duranovića kolo‘, koja je bila prebogata ribom.
Južnije, niz korito ove rijeke - slijede: Galešića vir uz rubove bašči kuća Bakamovi
a sokaka (Bakamluka), vir Raljevina nasuprot ruševina Ali-hodžine džamije, s lijeve strane korita rijeke Radobolje (ova džamija bila je poznata i po nazivima “Dedagina džamija” i “Džamija na vakufu”), i vir Pure čija je voda bila kobna za nekolicinu davljenika. Većina ovih virova imala je svoju intimu, jer je korito Radobolje uglavnom vijugalo između privatnih posjeda. Naime, s obje strane rijeke nalazile su se bašče i nije bilo lako prići virovima za kupanje bez dozvole vlasnika posjeda. Bila su to omiljena mjesta za rekreaciju i ljetno osvježenje stanovnika uz ovu rijeku.
Kako bi vodostaj Radobolje za vrijeme ljeta postajao niži, tako su, uz navedene virove ostajala, izvan vode, pjeskovita uzvišenja u njenom koritu, koja su služila za sunčanje nakon kupanja, tzv. „sunčališta“.
Godine 1961. izvršena je eksproprijacija priličnog broja bašči, voćnjaka i vinograda na Bijelom brijegu i na Glavici tzv. Bakamovića glavici, a obuhvaćeni su i voćnjaci u Barama izmedu kuće porodice Benca do Kolukčijinog vinograda i voćnjaka.
Navedeni prostori pošumljeni su zbog rješenja pejzažne cjeline Partizanskog spomen-groblja u izgradnji i proglašeni su javnim prostorom za šetnju i rekreaciju. Uređena je i trim-staza, poligon za sportsko vježbanje u prirodi s preponama, spravama za vježbanje i odmorištima.
Otada su Ćatića ili Džinovića vir, u ranija vremena nazivani Hadžiselimovića, Sabitov vir ili Hadžijin vir (muški i ženski), ljeti pretvarani u prava kupališta stanovnika novoizgrađenih stambenih naselja u obližnjim dijelovima grada - Đikovina i Panjevina.
Krajem septembra 1961. godine Radobolja je prvi put presušila. Ova rijeka je drugi put presušila krajem septembra 1964. godine. U mostarskom sedmičniku Sloboda (19. IX. 1966. str. 9) saznajemo u tekstu „Ronioci na Radobolji“ da su 1964. godine „počeli istražni radovi na slivu rijeke Radobolje u cilju obogaćivanja Radobolje vodom u toku ljetnih mjeseci kada je minimalan vodostaj. Radovima se želi stvoriti podzemna akumulacija koja bi se dobila izgradnjom zapornica na samom izvorištu“.
Poslije ovih radova Radobolja nikad više nije bila kao prije. Nije se moglo uživati kupajući se u njenim virovima, a ribolovci su ostali bez oaza za lovljenje ribe.
Kad je Radobolja po drugi put presušila (1964.) kroz njeno korito su, za vrijeme navedenih radova, prošli bageri i uvelike zatrpali rije
nim pijeskom navedene virove, tako da rijeka, oslabljenom snagom vodotoka, nije uspjela ponovo da oblikuje nove.
U sadašnjosti kada su ova rijeka i njena okolina uništeni do neprepoznatljivosti, teško je i zamisliti sve one opisane ljepote Radobolje, Bara i mostarskih bašči iz pera brojnih autora opčinjenih ljepotom ove, u ranija vremena, prekrasne mostarske oaze koju su nazivali i „pluća Mostara““.
Austrijski književnik Robert Mihel (Michel) u djelu Mostar (Mostar, 2006. str. 35, preveo s njemačkog dr Branko Šantić), između ostalog, za izlet uz Radobolju kaže i ovo: ...“uspomena na takvu šetnju ima zaista sličnu snagu, tako jaku i prijatnu, kao uspomena na vrijeme kad se bilo vrlo mlado i zaljubljeno.“
Nekad bilo - sad se spominjalo!”
Izvori:
- Ahmed Bejo Duranović “Vremena kojih više nema”, 2019. godine,
- Salko Šarić, “Baba Beširova mahala, arhiviranje uspomena”, 2021. godine,
- Tibor Vrančić, “Mostarski leksikon, 2020.
Fotografije: raja, arhiva Cidom, Salko Šarić, Maroje Lukasović, Jakiša Stančić
(CidomTeam)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen