Prije 100 godina – Priča o hrabrom psu trkaču

(prilog koji slijedi objavljen je na portalu „motivationsgeschichten.com“, („motivacijske.priče“) dana 2. jula 2012. godine, prevod: spagos)

Balto – Istinita priča o hrabrom psu sa saonicama

U zimu 1925. izbila je opasna epidemija difterije u malom i udaljenom gradu Nome na sjeverozapadu Aljaske (SAD). U početku je jedini doktor u ovoj oblasti, Curtis Welch, isključio mogućnost difterije, ali kada su prva djeca umrla od nje, situacija je postala jasna. Pošto su antitoksini protiv difterije na zalihama već odavno istekli, više nije bilo dostupnog efikasnog seruma protiv ove visoko zarazne zarazne bolesti. Gradonačelnik je odmah stavio grad u karantin u to vrijeme, u području moguće infekcije živjelo je oko 10.000 ljudi. Situacija je bila prijeteća jer je stopa smrtnosti među zaraženim osobama za to vrijeme bila gotovo 100%.

U Nomu, kao i širom Aljaske, bila je duboka zima sa jakim snježnim mećavama, pa se hitno potreban serum tada nije mogao prevesti avionima jer je bilo preopasno. I plovni put je bio neprohod, jer je voda bila zaleđena zbog niskih temperatura. U ovakvim okolnostima je postojala samo jedna nada za mnoge ljude, jer su sada vjerovali u hrabre ljude i jake pse. 20 najboljih Mushera - šajkača (vozača zaprežnih pasa) brzo je okupljeno da odnesu serum u Nome, u štafeti sa svojim psima.

Zahtjevi pred hrabrim ljudima i psima bili su ogromni. Morali su da transportuju neophodan serum preko 1.000 km kroz najopasnije i neprohodne oblasti Aljaske, do Noma, čak i po negostoljubivoj zimi. Ali sada je samo vrijeme moglo odlučiti između života i smrti, i tako je prva eskadrila krenula 27. januara 1925. godine. Mušeri i psi morali su da putuju dan i noć sa vrlo malo pauza kako bi paket od skoro 10 kg sa 300.000 jedinica seruma dovezli u Nome što je prije moguće.

Bila je to jedna od najsurovijih zima ikada zabilježenih na Aljasci. Musheri i njihovi timovi morali su se nositi s temperaturama do -50 °C, a pored niskih temperatura, bilo je i uraganskih oluja od preko 100 km/h. U prosjeku, svaki tim je morao prijeći oko 50 km, što je po ovom vremenu gotovo nemoguć zadatak. Kada je prva štafeta prešla zadatu distancu, Musher, koji je patio od jakih promrzlina, predao je serum sljedećoj štafeti. I tako je serum koji spašava život prelazio iz jedne smrznute ruke u drugu.

Nevrijeme je često uzrokovalo prevrtanje saonica, a musheri su tada morali odmah golim rukama ukloniti serum sa snijega kako se ne bi smrznuo. Mnogi su patili od promrzlina, dijelom zbog toga što su morali više puta zagrijavati serum toplinom tijela. U stvari, uprkos lošim uslovima, sve su se više približavali gradu Nome, a već je na red došao pretposljednji musher Gunnar Kaasen i njegov glavni pas Balto (sibirski haski). Međutim, vremenske prilike su se pogoršale i snežna mećava je postala sve jača. Ali Gunnar Kaasen nije imao drugog izbora i izjurio je u bijesnu snježnu oluju s Baltom i ostalim psima.

U međuvremenu, radio stanice su izvještavale o napretku ove akcije spašavanja, koja bi u svakom trenutku mogla propasti. Znajući da se snježna oluja i vremenski uslovi pogoršavaju, bilo je malo nade da će serum koji spašava živote zaista neozlijeđen stići do grada Nome. Osim toga, bilo je poznato da je glavni pas Balto zapravo inferioran pas za sporije pseće zaprege. Da su unaprijed znali koliko će biti jaka snježna oluja, Balto ne bi bio izabran za vodećeg psa. Osim toga, Balto i njegov musher su propustili posljednju primopredaju stanicu jer zbog gustog snijega nisu mogli ni vidjeti svoje ruke ispred lica. Sada je vladala apsolutna radio tišina. Cijeli svijet je s iščekivanjem gledao kako su Balto i njegov musher posljednja nada za grad Nome.

Bilo je 5:30 ujutro i grad Nome je bio tih. Odjednom su se u daljini začuli zvukovi, koji su postajali sve jači i glasniji. Ljudi su u nevjerici gledali kroz prozore. Niko više nije vjerovao u pseću ekipu sa serumom, ali ono što su vidjeli sljedećeg trenutka bilo je zaista čudo. Predvođeni hrabrim glavnim psom Baltom, ekipa pasa za spašavanje i njihov musher stigli su u Nome, potpuno iscrpljeni i smrznuti. Nijedna ampula vitalnog seruma nije bila razbijena.

Gotovo zaslijepljen snježnom mećavom, musher je morao potpuno vjerovati svom psu Baltu, koji je, sa svojim jakim osjećajem za smjer, morao pronaći pravi put uglavnom sam. Pod ekstremnim fizičkim naporom, Balto je morao naprijed kroz dubok snijeg, praćen drugim psima i musherom. Kao glavni pas, morao je da odradi daleko najteži dio cijele ekipe. Uz ogromnu snagu volje, Balto je spasio cijeli tim i njegovog mushera od sigurne smrti. Osim toga, oslobodio je grad Nome snabdijevanjem serumom koji je pomogao u suzbijanju difterije.

Novine širom svijeta izvještavale su o 20 mushera koji su sa svojim psima za zapregu prešli više od 1.000 km za samo pet i po dana i tako spasili cijeli grad od uništenja. Tadašnji američki predsjednik Calvin Coolidge napisao je posebno pismo zahvalnosti svakoj ekipi.

Balto je uginuo 14. marta 1933. godine, a tada je u Central Parku u Njujorku postavljena bronzana statua Balta, u znak sećanja na herojska dela Balta i drugih pasa za zapregu. Spomenik i danas stoji na ovoj lokaciji i svakodnevno ga posjećuje mnogo ljudi. Natpis glasi:

„Posvećeno nesalomivoj volji pasa saonica koji su nosili protuotrov šest stotina milja preko grubog leda, kroz podmukle vode i arktičke mećave od Nenane do pomoći uznemirenom Nomu tokom zime 1925. Izdržljivost – Odanost – Inteligencija"

Balto – Die wahre Geschichte eines mutigen Schlittenhundes – Motivationsgeschichten

(motivacijske.priče)

(spagos)