(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 20.januara 2025. godine, autor je Ahmet Kurt)
(Historia magistra vitae est - Historija je učiteljica života)
Jedan trenutak iz petstogodišnje historije Mostara zaustavljen u ovoj fotografiji koja se nalazi u foto-albumu porodice Ribica. Slika je vjerovatno napravljena u periodu od 1933. do 1936. godine prilikom posjete Mostaru lidera JMO Mehmeda Spahe, kasnijeg ministra industrije i trgovine u Stojadinovićevoj vladi. Sigurno se radilo o promotivnoj posjeti u cilju pridobijanja mostarskih Bošnjaka, tadašnjih muslimana na svoju stranu u političkoj borbi protiv Spahinog glavnog oponenta Hakije Hadžića, lidera prohrvatske MO, koji je optuživao Spahu da je napustio autonomističku politiku.
U toj srpskoj političkoj ofanzivi šarma iskopane su kosti 24 godine ranije preminulog pjesnika Osmana Đikića, koji se deklarisao kao Srbin, pa su nosane kroz Mostar kao mošti cara Lazara i uz veliku pompu ponovo sahranjene ispod “turbeta” koje je napravljeno u obliku minijaturnog vizantijskog hrama!
Vrijeme kad je ova slika nastala bilo je teško za Bošnjake koji nisu imali veći politički značaj, njihova zemlja bila je pocijepana u banovine, a jedina nada bio je pragmatični Mehmed Spaho koji se zalagao za njihove interese u monarhističkoj Jugoslaviji, koliko je to mogao pod snažnom srpskom hegemonijom.
U monarhističkoj Jugoslaviji Mostar i Hercegovina bili su duplo nerezvijeniji nego Bosna. Tako je Okrug Mostar imao svega 0,92 zaposlena u industriji i zanatstvu na 100 stanovnika!? Između dva svjetska rata u Mostaru od spomena vrijednih objekata jedino se napravio most na Musali. Svi gradonačelnici Mostara od 1919. do 1941. godine bili su, manje ili više, prosrpski orijentisani Bošnjaci, tadašnji muslimani. Tako je jedan od tih političkih Srba-muslimana, koji je bio gradonačelnik deset godina često isticao da u njegovim grudima i grudima fruškogorskog seljaka kuca isto srpsko srce.
Godine 1937. Srbi su u svojim povjerljivim analizama zaključili kako “muslimani više nisu kompaktna masa ni idejno, ni politički, ni nacionalno, nego su podijeljeni u više grupa: Spahinovci, Gajretovci, muslimani bivši radikali i muslimani frankovci”.
Spaho pod narazjašnjenim okolnostima umire 1939. godine, a dva mjeseca poslije njegove smrti Srbi i Hrvati sporazumom Cvetković-Maček dijele Jugoslaviju kao da Bošnjaci i ne postoje, tako da im nije više bilo potrebno nosanje kroz grad kostiju Osmana Đikića, niti podrška svih tih “Srba islamske veroispovesti”. Poslije objavljivanja sporazuma u Mostaru izbijaju žestoke demonstracije gradskih Srba koji traže da se Mostar isključi iz hrvatske banovine i pripoji srpskom dijelu Jugoslavije. Bošnjake niko ništa i ne pita. Bez političkih prvaka, obezglavljene, Bošnjake zatiče Drugi svjetski rat u kojem je u strašnom genocidu ubijeno 8% njihove populacije.
Sa slike vidimo da se vođstvo mostarskih Bošnjaka između dva svjetska rata sastojalo od uleme i trgovaca, te nekoliko intelektualaca. Ostaci ovog sloja, kao predstavnici “klera” i “eksploatatorske klase” potpuno su zbrisani poslije dolaska komunista na vlast, oduzeta im je imovina, a Bošnjacima, tadašnjim muslimanima nije bilo dozvoljeno nacionalno izjašnjavanje.
Interesantno je da su na slici najbogatiji ljudi tadašnjeg Mostara iz svakog naroda; Ribica, Peško i Slišković, od kojih su dvojica bili finansijeri i mecene fudbalskih klubova Velež (Ribica) i Zrinjski (Slišković).
1 - IBRAHIM RIBICA (1860-1943) jedini hercegovački Bošnjak koji bi se mogao nazvati i industrijalcem pošto je bio vlasnik ciglane koja je godišnje proizvodila 100.000 komada opeke. Finansirao FK Velež, plačajući opremu, putovanja,, šio odijela za upravu kluba i plaćao druge troškove, što su mnogi socijalistički hroničari kluba, upotrijebivši autocenzuru, “zaboravljali” zapisati u svojim tekstovima. Vladala je legenda da Ribica oko vrata uvijek nosi kesu sa dukatima, pa ga je u namjeri da tu nepostojeću kesu ukrade u Memi hodžinoj džamiji zadnjeg dana 1943. godine ubio pijanica i propalica Š, koji se nešto ranije priključio SS-trupama. Ubica je uhvaćen i zatvoren u banjalučki zatvor Crna Kuća. Prilikom oslobađanju Banja Luke partizani svim zatvorenicima nude slobodu, ako se priključe NOB, pa se tako poslije Drugog svjetskog rata Ribičin ubica u Mostar vratio kao nosilac spomenice gdje dobio lagan i ugodan posao.
2 - MEHMED SPAHO (1883-1939)
3 - SALIH-beg BAKAMOVIĆ (1885-1940). U vrijeme fotografisanja Salih beg je radio kao sekretar muftije Džabića koji na slici stoji iza njega. Preci Salih-bega su podigli dvije mostarske džamije još prije 1631. godine. Osim drugih imanja posjedovali su brežuljak Bakamovića glavicu, koji je bio zasađen vočnjacima u površini 18 hektara. Na njihovoj glavici je izgrađeno poznato Partizansko groblje i ranije Biskupski dvor, pa se od tada brežuljak naziva Biskupova glavica. Salih-beg je bio ekonomista, pisac i prevodioc i dobro je govorio sedam jezika. Njegov brat Ahmet (1897-1931), također poliglota, je završio farmaciju u Beču, a oženio je Fatimu, kćerku Ibrahima Ribice. Ahmet u 34. godini umire u Švajcarskoj gdje se liječio od tuberkuloze.
4 - ZIJAH BAKAMOVIĆ (1926-1981) je unuk Ibrahima Ribice i sin farmaceuta Ahmet-bega Bakamovića. Prije se pazilo da su porodice mlade i mladoženje kufw jedna drugoj, to jest da imetkom i društvenim ugledom odgovaraju jedna drugoj. Kufw je mogao biti razlog da kadija, na zahtjev svjedoka, odbije sklapanje braka, ili ga poništi. Dječaka Zijaha možemo vidjeti na mnogim slikama iz 1930-ih godina kako sjedi među fudbalerima Veleža. Pošto je u petog godini ostao bez oca i majke odgajao ga je dedo Ibrahim Ribica koji je bio mecena FK Velež, pa ga je uvijek vodio sa sobom tako da je mali unuk bio neka vrsta maskote ovog kluba.
5 - muftija hafiz OMER BESIM DŽABIĆ (1882-1965) jedan od predstavnika bosanskohercegovačkog bošnjačkog
autonomaštva u toku Drugog svjetskog rata koje je imalo za cilj izdvajanje Bosne i Hercegovine iz sastava NDH. Vidjevši da hrvatska vlast niti želi, niti je u stanju da zaštiti bošnjački narod od četničkog genocida, očajnički tražeći pomoć, javila se ideja o potrebi naoružavanja hercegovačkih Muslimana i njihovom stavljanju pod neposrednu italijansku vlast. U tu svrhu sa još 2-3 mostarska Bošnjaka hfz Džabić je u kasnu jesen 1942. godine otputovao u Rim na razgovore sa predstavicima italijanske vlade. Ti razgovori nisu rezultirali bilo kakvim dogovorom, osim što su se ustaške vlasti radi tih ideja o izdvajanju Hercegovine iz NDH jako uzrujali.
6 - MEHMED RIBICA, sin Ibrahimov (1886-1960)
7- kadija hafiz SMAIL SERDAREVIĆ, umro 1974. godine. Njegov sin Suad je oženio Eminu (1928-2008) kći Ahmeta Bakamovića i unuku Ibrahima Ribice.
8 - hadži SALIH RIBICA, brat Ibrahimov, rođ 1862.
9 - MUHAMED RIBICA, sin Salihov.
10 - HUSAGA ĆIŠIĆ (1878-1965) je prije Drugog svjetskog rata bio pragmatični političar i gradonačelnik Mostara 1935-1940. godine.
11 - LAZAR PEŠKO (1889-1962), sin Mihe koji je iz Popova polja u drugoj polovini XIX stoljeća došao u Mostar, postao vješt trgovac i jedan od najbogatijih Mostaraca.
12 - Blaška-Blaž Slišković (1901-1945) u šeširu, bio je pred Drugi svjetski rat vlasnih više vinskih podruma i gostionica. Rodio se na Širokom Brijegu i kao dječak došao u Mostar. Bio je mecena NK Zrinjskog. Pod kontraverznim okolnostima ubijen je 1945. godine, vjerovatno od ustaša. Blaž je otac poslijeratnog fudbalera Veleža, Vlade, koji je opet otac poznatom igraču Veleža i Hajduka Blažu Sliškoviću-Baki.
13 - Omer Ćiber, zvani Beg, (u šapki) privatni šofer Ibrahima Ribice. Poslije Drugog svjetskog rata poznati mostarski automehaničar.
Na slici nismo mogli sa sigurnošću odrediti ko su ostale osobe, a vjerovatno se radi o Ibrahimu Fejiću, Salihu Efici i drugim. Skoro svi Bošnjaci sa ove slike bili su potpisnici Mostarske rezolucije 1941. godine protiv proganjanja Srba. Rezolucija je bila jedan od rijetkih akata otvorenog ispoljavanja građanske hrabrosti u tada porobljenoj Evropi i Pavelićevoj endehaziji, ali je ona u službenoj historigrafiji socijalističke Jugoslavije u potpunosti ignorisana.
(Ahmet Kurt)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen