Nekad se iz Mostara vozom moglo daleko.

 

Od 1885. vozom se moglo iz Mostara do Metkovića, a od 1891. kad je Mostar željezničkom prugom povezan sa Sarajevom, iz Mostara se vozom moglo do Beča.

Izgradnjom željezničke pruge normalnog kolosijeka 1968. godine od Ploča, preko Mostara do Sarajeva to putovanje je trajalo svega dva sata, a noćnim skokom dospijevalo se i u Zagreb i u Beograd, postojala je i direktna veza iz Mostara do Stuttgarta u Njemačkoj.

Tako se putovalo sve do aprila 1992. godine.Nakon rata, prema jugu moguće je vozom dobaciti čak do Čapljine, a na sjever do Sarajeva, pa bogami čak i do Zenice. Putovanje prema Zagrebu ili Beogradu, izbjegava svak ko može. Nisu rijetki slučajevi maltretiranja, pa čak i pljački putnika, na dijelu ovih relacija. Ponekad čovjek pomisli da se vratilo vrijeme “divljeg zapada”, onako kako su u nekim westernima prikazivane pljačke vozova, ponekad samo fale indijanci na konjima, koji uz poklike prate vozove i sa konja uskaču u vagone, skalpiraju putnike i siluju žene.

O davnim putovanjima svjedoče vozne karte, koje su imale posebni oblik, veličinu i boju. Sačuvana je karta od Trebinja do Sarajeva sa datumom 27. august 1913. godine kao i karte od Sarajeva do Mostara, od Mostara do Dubrovnika, i karta za Olimpik, koji je saobraćao od Ploča do Sarajeva, nakon Olimpijade u Sarajevu 1984. godine.

Priredio: Smail Špago

Foto 2015. obrada Aid Čizmić

(tekst je prvi put objavljen na blogu Na granici sjećanja, 2013. godine)

Nekad se iz Mostara vozom moglo daleko – Na granici sjećanja

(spagos)